Hvaljen Isus i demokracija

Čim progovore, obično u formi neke prijeke propovijedi, osjetim kako mi krv nadire u glavu, vilice se počnu stiskati, a utrobom nezadrživo prostruji ujedinjeni duh Željke Markić, Milijana Brkića i Nina Raspudića, poput kruljenja u crijevima, spreman da kroz neki od dostupnih otvora ispusti pravdoljubivi krik: Dokad ćemo mi, koji predstavljamo premoćnu većinu u Hrvatskoj, trpjeti teror manjine?!

Neću se, dakako, spustiti toliko nisko. Tim više što slučajne identitetske biljege koji me protiv vlastite volje svrstavaju u većinu doživljavam češće kao anomalije nego kao blagodat, a u pravilu mi za njih puca prsluk. Tako me i činjenica da pripadam uvjerljivoj većini od 70 posto građana Hrvatske koji nisu izašli na izbore za Europski parlament ispunjava beskrajnom indiferencijom. No je li to razlog da me neki pripadnici manjine bez prestanka javno ponižavaju i vrijeđaju? Je li pristojno da mi prijete uzdignutim kažiprstom? Je li podnošljivo da me pribijaju na stup srama, prikazujući me neodgovornim (polu)građaninom, ništarijom i moralnim invalidom?

Najveći pojedinačni dobitnik proteklih izbora, Mislav Kolakušić, ošinuo je osobito jako. Užasno je, veli, što 70 posto građana ne dolazi na birališta i time mu uskraćuje znatan broj glasova, to je nedopustiva indolencija, to je pakao na demokratskom tlu, to je pošast koju moramo suzbiti energičnim mjerama, to su oni koji svojim suludim ponašanjem razaraju hrvatsku budućnost. „Stranka na vlasti koja se zove HDZ-SDP u nedjelju je osvojila 8 od 11 mandata. Tko je to omogućio? Isključivo oni koji su ostali kod kuće jer misle da ne moraju izvršiti svoju građansku dužnost da bi poslije kukali.“ I na kraju: na predstojeće izbore za predsjednika države, na kojima će se kandidirati i Kolakušić, „naprosto mora izaći barem 75 posto građana“.

Ne, građanine Kolakušiću, ne mora! Što ti sebi dopuštaš, građanine Kolakušiću? Otkud ti tolika drskost da mi, samo zbog toga jer pripadam većini, uskraćuješ osnovna građanska prava i preformuliraš ih u građanske dužnosti, pa time i pravo izbora da ne sudjelujem u izborima? Dođe mi da se rasprdim poput Raspudića: Kuš, manjinče! Natrag u tor! Nemoj da ova većina napokon popizdi, stane na zadnje noge i cijelu tu iritantnu manjinu s kojom dijeliš usud deložira iz Hrvatske, na traktorima ili nečemu sličnom!

Ali nisam takav čovjek… Oduvijek sam zagovarao prava manjina. Srbi, pederi, korejski turisti, birači, svi su oni za mene prije svega ljudi, osobe za čiji ću se jednakopravni status u ovoj tradicionalno sektaškoj zajednici boriti svim svojim bićem. Sa susjedima koji običavaju pristupati glasanju njegujem izvrsne odnose. Toliko poštujem njihove običaje da im svake one nedjelje koja nastupa jednom u četiri godine, kada slave praznik demokracije, čestitam blagdan, kao što drugima poželim sretan pravoslavni Božić, Bajram ili Jom Kipur.

Susrećući ih tih jutara dok u boljim odijelima i s optimističnim pogledima žure prema glasačkim mjestima trudim se biti posebno ljubazan, jer mi je uzoran odnos prema drugima i drugačijima od primarne važnosti. Nikako ne bih želio da se, u dane kada je njihov manjinski pečat naročito naglašen, osjećaju loše. „Dobar dan, susjede, idete na biralište?“ „E da, zove me građanska dužnost.“ „Sretno. Želim da papak čije ćete ime zaokružiti osvoji više glasova od papaka koje će zaokružiti drugi.“ „Hvala lijepo, komšija, doviđenja.“… Ili: „Dobro jutro, susjeda, a gdje ćemo tako ucifrani?“ „Na misu u Gospe od Pojišana, pa na glasanje.“ „Ah, znači najprije Bog i Hrvati, a onda Rog za Svijeću. E, pa nek je sa srećom.“ „Hvaljen Isus i demokracija.“

Moje iskustvo govori da između onih koji biraju i onih koji ne biraju u pravilu nema nesporazuma. Oni su obostrano raspoloženi za skladan suživot. Zavadu nastoje unijeti oni koji jesu ili nisu izabrani i njihovi medijski sufleri. Svaki izborni ciklus većina građana Hrvatske strpljivo podnosi salve optužbi i insinuacija o svoj nedoraslosti, neodgovornosti, socijalnoj neosjetljivosti i, sve češće, moralnoj izopačenosti. Zašto se smatra da tome strpljenju nema kraja?

Mislav Kolakušić pritom je posebno zanimljiv slučaj. Istom prilikom kada je drvljem i kamenjem nasrnuo na demokratske dezertere, obznanio je kako će u Europskome parlamentu odraditi nekoliko sjednica (i primati plaću deset puta veću od hrvatskoga prosjeka) i zatim postati predsjednik Hrvatske. Ukoliko se, pak, u međuvremenu odigraju prijevremeni parlamentarni izbori, postat će premijer, a uz to i ministar pravosuđa i policije. No da bi to postigao nužno je da mnogo veći postotak pučanstva pristupi biralištima, pa će već na predsjedničkim izborima građani imati priliku za, kako je rekao, „popravni ispit“.

Čim sam to čuo sjetio sam se Fincherova filma „Sedam“ u kojemu jedna pretila žrtva serijskoga ubojice biva do te mjere šopana tjesteninom da skonča u najgorim mukama, s rasprsnutim trbuhom. Iza pokojnikova frižidera, sjećate se, detektivi su pronašli krvlju ispisan natpis „Proždrljivost“. U bizarnome slučaju da uz pomoć biračke mase ostvari sve svoje snove, Kolakušić bi stekao realne šanse za sličnu vrstu eksplozije, s tim da bi umjesto ritualnog ubojice posao obavio ritualni samoubojica, dok bi naprasnu smrt, umjesto tjestenine, izazvala pretjerana konzumacija političke moći.

Paradoks što ga javno eksplicira novopečeni EU-zastupnik leži u tome što on kao presudni argument za izlazak na izbore iznosi ono što prosječni građanin opremljen zdravim razumom shvaća kao ključni razlog da izbore bojkotira. On, naime, apelira na što brojniji pohod na birališta kako bi vlast bila što elegantnije delegirana u ruke jednoga čovjeka. „To ću ja sve preuzeti“, rekao je frapiranim novinarima, odnosno: Mnogo vas mora odlučiti da glasa kako bih odluke mogao donositi ja sam!

Bivši sudac dakle ima u vidu nešto poput demokratskog utemeljenja autokracije. U njegovoj viziji glasači su ljudski bazen u koji se pretače odgovornost za predstojeća nedjela i tiransku samodovoljnost izbornoga pobjednika; oni su unaprijed osigurani masovni suučesnici u individualnom zločinu što će tek biti počinjen. To je, istini za volju, relativno precizan opis postojećeg stanja, no zgodno je kada nam stvar biva predočena i u formi karikature.

Evo kako Kolakušić sagledava proces političkog spasenja u izbornim turnusima: „Mi želimo sagraditi jedan auto. Nakon osvajanja mjesta u EP-u imamo kotače automobila, predsjednički izbori bit će karoserija, a onda ćemo (nakon parlamentarnih izbora – op.a.) staviti motor i mjenjač. Bez motora i mjenjača cijela ova priča neće imati nikakvog smisla.“

A kakav bi bio smisao vozila nakon što je ono kompletirano, doduše bez volana? Moj bi savjet bio da se smisao potraži u najbližoj provaliji, a zatim hrabro pojuri prema njoj s dvjesto na sat. Ostaci pronađeni u Mislavovoj jami kasnije se možda mogu i utržiti na nekom sajmu rabljenih mesija.

Napominjem da iz mene ne progovaraju sektaške pobude. Tipove poput Mislava Kolakušića prezirem kao individue, kao samoproglašene proroke s imenom i prezimenom, a ne kao predstavnike manjine koja u ozračju svoga vjerskog blagdana pobožno ubacuje papire u kartonske kutije. Iako pripadam većini, ne spadam među one koji bi manjini uskratili pravo glasa; naprotiv, u duhu pozitivne diskriminacije prepuštam im to pravo u cijelosti, odričem se i vlastitoga glasa u korist drugih i drugačijih koji žele birati i na taj način legitimirati one što će im sutra savjesno raditi o glavi.

Stoga samo naprijed, braćo manjinci: svi u auto i – glas do daske!