I dalje smo osuđeni jedni na druge

Igor Galo, pre nekoliko decenija – nežniji pol to ni danas ne poriče – najlepše lice jugoslovenskog velikog ekrana odavno ne snima. Živi u Puli, aktivan je na zaštiti ljudskih prava i preživljava uz pomoć vlastite firme – Umjetničke organizacije filmskih djelatnika. Razgovaramo u Tuzli, gde smo se našli na obeležavanje petnaest godina Foruma građana i Igmanske inicijative. Teško da na početku razgovora možemo pobeći od teme bivše zajedničke zemlje i njenog raspada.
– Kao bivši jugoslavenski glumac (rođen u Srbiji, Ćuprija, oboje roditelja Istrijani – prim. D.B.) želim reći da sam bio stanovnik zemlje koju sam doživljavao nešto što je, takoreći, u cekeru Evrope. Bilo mi je nespojivo da se narodi, koji su živjeli zajedno, toliko promjene, da pokažu svoje drugo lice. Nisam vjerovao da postoji to drugo lice, jer sam shvaćao da tu dvoličnost ima neko drugi a ne mi koji smo generacijski bili otvoreni i iskreni jedni prema drugima.
Nadate li se, barem, da je to sada iza nas?
– Od devedesetih na ovamo raspada se ona bivša zemlja, ali nisam siguran da je proglašenjem kosovske nezavisnosti tome kraj i to me posebno čini nesretnim. Čini mi se da se time otvara novi ciklus tenzija i problema koji pokreću nova preispitivanja – i od Hrvatske, Slovenije do BIH, Makedonije. Ne znam na čiju radost, u sledećoj dekadi možemo očekivati brojne pregovore, muke, usaglašavanja, a niko, u stvari, ne govori šta je s narodima na svim tim prostorima.

Obrisana istorija

– Tragično što smo mi u kinematografiji i teatru obrisali svu svoju povijest do 1990. godine. Sve uzdanice smo na neki način zatomili i prikrili. Umjesto da se oslanjamo na ono što je najvrijednije, mi smo, zapravo, napravili početak iz devedesetih godina i odglavinjali. Hrvatska je imala svoje velikane, pomenuću neke: Krešo Golik, Branko Bauer, Fadil Hadžić, Ante Babaja, to su reditelji koji su obilježili jedno vrijeme. Kao što je i Srbija imala svoje, ali ni tamo više ne postoji Žika Pavlović ni u primisli, ne postoji Dušan Makavejev na pravi način, Želimira Žilnika samo kao egzotiku pokazuju… A radi se o ljudima koji su radili avangardne filmove kada u Evropi to niko nije pravio. Šta smo svi zajedno sada na gomili. Ništa!

Otkud Vi u mirovnjacima, još, kako Mirko Kovač kaže, u zavetrini Istre?
– Čovjek ne može da ne odreagira kada u svojoj okolini primijeti da masa ljudi pati na određeni način. Govorim o ranim devedesetim godinama, ljudi su bili ugroženi po etničkom osnovu, po pitanju podobnosti, zbog drukčijeg stava… U Hrvatskoj je bilo strašnih stvari, od Istre preko cijele Hrvatske, Srbi su bili neprijateljska nacija, etiketirana. Najprije su samo po osnovu nacionalne pripadnosti gubili posao, potom su gubili stanove zbog toga i na kraju im je i život bio ugrožen. Totalna egzekucija je bila tokom „Oluje“ 1995. godine, kada su mnogi iz Like i takozvane Krajine bili protjerani, to svi znaju, to je nama i onda bilo jasno kao dan, a sada je, nadam se, jasno i cijelom svijetu.
Sa istomišljenicima osnivate NVO „Homo“?
– Aktivni smo od sredine avgusta 1995. godine u Lici. Moja supruga Mira bila je među prvima koji su sa međunarodnim snagama otišli u Liku i ona je, zapravo, osnivač organizacije „Homo“. Znali smo šta se tamo događalo nakon akcije hrvatske vojske i policije koja se smatrala legitimnom, ali tamo su činjena i mnoga zlodjela koja nisu imala veze sa oslobođenjem, zemlja je bila spaljena, nije bilo mjesta za povratak.
Koliko je vašoj aktivnosti pogodovala istarska posebnost?
– Istra jeste bila malo pogodnija za takve aktivnosti, više što smo imali egzil, svoje domove, mjesto življenja, ali i zahvaljujući svom isturenom položaju prema Italiji, Evropi… Nije bila područje gdje bi se neko usudio primijenjivati nekakve posebne mjere.
Tvrdite da je ex-yu prostor bio na pragu Evrope?
– Cijeli naš prostor je nekad imao profilirane i vrlo jasne forme u odnosu prema svijetu uopće, i dijalog, i komunikaciju, i diplomatske veze. Očito su postojali drugi prioriteti. Na kraju smo to vlastitim rukama razvrgli i sad lagano tabanamo sa podobnim ljudima koji nemaju kompetenciju i znanje i vrlo su ovisni u pregovorima. Mi, naravno, ne možemo da očistimo svoje redove jer su to familijarni redovi, to su sve familije.
Mislite li i na Hrvatsku demokratsku zajednicu?
– HDZ je zaustavila evropsku integraciju naše zemlje. Da je njen osnivač i predsjednik Franjo Tuđman živ vjerovatno bi bio i optuženik u Hagu. Čini mi se da je on mnogo zla napravio i da se mnogo toga moglo mirnim putem napraviti i drukčije riješiti. U početku je zagovarao konfederaciju tako licemjerno i kasnije je nikad nije spomenuo. Treba samo vidjeti ko je bio u sastavu njegove vlade(!) – Gojko Šušak i tipovi koji nikakvu drugu formu nisu prihvaćali nego nezavisnu državu Hrvatsku. Želim naglasiti da ne samo što je bila namjera osnovati državu po uzoru na Pavelićevu NDH, nego su postojale aspiracije da to bude država do Zemuna i Drine, velika Hrvatska. Druga stvar je što je Jugoslavenska narodna armija (JNA) imala katastrofalnu ulogu u tom rasulu.
Od 1990. godine na ovamo niste se mnogo „slikali“?