Ideja Bosne

Svojim dugim životom, mišlju i akcijom, obeležio je dinamični 20. kao i početak 21. veka u intelektualnom životu naroda iz kojeg je potekao ostavljajući zaokruženu misao o Bosni.

Iako potekao na vrelima marksističke misli, misao vodilja bila je ona o Bosni kao neprekinutom unutrašnjem kontinuitetu jedne od najstarijih evropskih zemalja čiji je ,,civilizacijski put i kulturni identitet povijesno oblikovan još u doba rimske vladavine i osobito u kasnoantičkoj fazi rimske vladavine i osobito u kasnoantičkoj fazi rimske epohe, fazi kada je nastajala Europa kao prostor, kao civilizacijsko-kulturni identitet i kao geopolitički pojam u savremenom smislu riječi.“

Ova ideja do svog punog obrazloženja doći će već u eseju ,,Bosanski duh u književnosti – šta je to?“, objavljenom daleke 1967 godine.

Jedna rečenica napisana u tom eseju u kojem se pominje Ivo Andrić, ostala je do danas kamenom spoticanja pa je vredi citirati: Andrić, kao ,,najbolji i najveći predstavnik nacionalno (srpski) inspirisane literature koja je nastajala u Bosni, za poslednjih 100 godina, a koja je Bosnu više dijelila, nego li mnoge vojske koje su preko nje marširale i u njoj krv prolijevale.“

Dakle, nasuprot ovoj nacionalnoj liniji u književnosti, postoji i ona druga probosanska, oličena u poeziji Maka Dizdara koja ,,kao bosanska, ova poezija je prije svega određena svojim bosanskim duhom i u tome leži njena glavna vrijednost sa stanovišta Bosne.“ Filipović potom objašnjava:,,Duh jednog naroda kao subjektivni izraz cjelokupnosti uvjeta njegovog života, i onog specifičnog odnosa prema životu koji konstituira narod, kao specifičnu povijesnu opstojanost, jeste povijesna tvorevina i povijest je njegov pravi izvor i medij u kojem se javlja.“

Stoga se narodni duh najpotpunije izražava u ,,jeziku jednog naroda, kao živom nosiocu povijesnog iskustva i načinu doživljavanja svijeta i sudbine koji karaktezira taj narod, i s druge strane, u filozofiji, kao misaonom sabiralištu povijesnog iskustva, kao zborištu njegovih općih odlika.“

Ovi stavovi doneli su Filipoviću velike problem u ličnom životu, ali su doprineli nacionalnoj emancipaciji bosanskih muslimana i formalnog priznaja za jedan od konstitutivnih naroda Bosne i Hercegovine pod verskim imenom Musliman.

Filipović će se stoga ponovo naći na novom bojištu za vraćanjem istorijskog i etničkog imena Bošnjak.

Tako je pred jugoslovensku dezintegraciju upozoravao: ,,Činjenica da su Muslimani (Bošnjaci) nastali putem religijske akulturacije, tj. prvo kao vjerska i kulturna, zatim kao socijalnopolitička, a tek potom kao etnička zajednica, dok su se nacionalno formirali i dovršili to formiranje relativno najkasnije u odnosu na svoje istorodne susjede drugih religijskih i sociopolitičkih grupacija, te da se sve to dogodilo u uvjetima osmanske vladavine na našem tlu, ostavila je snažan pečat na njihovu povijest, njihov položaj, na njihov odnos spram drugih i na odnos drugih prema njima. Nisu mogli apelirati na svoj bošnjački nacionalni identitet, mada je to bio jedini način trajnog osiguravanja tog identiteta i posebnosti. Morali su pristajati na formule: nacionalno neopredeljen, musliman neopredeljen, Jugosloven, Srbin, Hrvat ili musliman u etničkom smislu itd. , ali jedino pravo i povijesno ime, ime koje njih veže za povijesnu vertikalu i samoodržanje njihovog bića i države u kojoj i posredstvom koje su se održali, bilo je zabranjeno“.

Pred sami početak bosanskog rata, svestan krvoprolića koje je pretilo, zajedno sa Adilom Zulfikarpašićem, inicijator je tzv. ,,istorijskog sporazuma“ sa Srbima. Iako je ova inicijativa lepo dočekana sa srpske strane, izgleda prvenstveno voljom velikih sila do njene realizacije nije došlo.

Rascep koji se tada desio na protagoniste jedne prevashodno verske, proislamske struje, predvođene Alijom Izetbegovićem, i druge proevropske bosanske i nacionalno – bošnjačke linije ostaviće trajne posledice koje još uvek traju uprkos činjenici da je etničko – istorijska odrednica Bošnjak, pobedila kao nacionalna identifikacija bosanskih muslimana.

I u ovom periodu je Filipović na čelu intelektualnog promišljanja bosanske svakodnevice i njene budućnosti. Zabrinut, upozoravao je na opasnosti koje vrebaju. Svestan da se Bošnjaci i dalje suočavaju s mnogim osporavanjima svoga identiteta biće pokretač osnivanja Bošnjačke akademije nauka i umetnosti i da se Bošnjaci moraju dokazati da su sposobni da budu prepoznati i priznati u svijetu. Tako je pojašnjavao: ,,Činjenice i način ponašanja hrvatskih i srpskih političara pokazuju da oni Bosnu i Hercegovinu i Bošnjake, kao ključni faktor konstitucije naše zemlje i države, ne smatraju konačnim i osiguranim.“ Takođe je upozoravao i na opasnosti koje dolaze iz samih redova većinskog naroda: ,, Mladi muslimani, i njihovi zakašnjeli sljedbenici iz Pokreta imama, (osamdesetih godina) digli su se protiv legalne i legitimne islamske zajednice i njenog rukovodstva, sa jasnom težnjom da se zvanična vjerska organizacija difamira u narodu i među vjernicima kao kolaboracionistička i štetna za muslimane i da joj se nametne novi imidž političke snage.

Ovaj pokret je uspio u tome da je otvorio vrata svemu onome što se dogodilo sa nama muslimanima Bošnjacima, sa našom državom i našom sudbinom u zadnjih 23 godine, tj. pomogao je da uvede u način mišljenja muslimana i u islamsku zajednicu ono što je bilo nemoguće, a to je pokušaj da se na našem prostoru stvori zemlja i država koja će počivati na principima islama“. Dolazeći u Sandžak, nije propuštao da Bošnjacima ukazuje da je Srbija njihova država u kojoj treba da traže svoja puna prava i afirmaciju.

Bosna i Bošnjaci, ostaju bez čoveka koji je bio oličenje kritičkog bosanskog duha. Ali i čoveka kontinuiteta čija su sećanja i iskustvo bili ne samo dragoceni nego i neophodni u sopstvenom samorazumevanju i sagledavanju.