Igor lavljeg srca

Iako je prezirao i grozio se institucionaliziranih političkih i akademskih elita (kao što su i one zazirale od njega), a samoga je sebe, u svom prepoznatljivom stilu ptice rugalice ironično nazivao „intelektualcem opće prakse“, on je bio istinski aristokrat duha, jer se nikad nije samodopadno uznosio i prenemagao do granice kiča ispraznom estetikom umjetnosti, nije paradirao kritičkim prosudbama kulture, napose književnosti, već se lavovski hrabro, odlučno i beskompromisno (ne)vremenu usprkos, „uz minimum kompromisa i maksimum kontroverzi“ borio za (re)valorizaciju i (re)afirmaciju istinskih kulturoloških fenomena, uvijek, genijalnim instinktom uočavajući ono novo i vrijedno.

Ponikao je i pripadao hrvatskoj kulturi, ali jednako tako mu je pripadala svekolika jugoslavenska i europska kultura o kojima je pisao sa zapanjujućim poznavanjem i erudicijom, a o tomu svjedoči više od trideset napisanih knjiga, od kojih je gotovo svaka svojim provokativnim sadržajem pobudila veliki interes, prije svega kulturne, ali i šire društvene javnosti.

A, sve su one svojevrsna legitimacija njegove besmrtnosti; znam da bi mi se na ovu laudu Igor u stilu „nježnog barbara“ (sintagma Bohumila Hrabala koja najpreciznije definira lik i djelo Igora Mandića) posprdno narugao, ali tko je izuzev njega na ovim prostorima desetljećima, tako posvećeno i dinamično pratio i analizirao „mitologiju naše svakodnevice“, posebice književnih i teorijsko-kulturoloških fenomena, a od kojih su brojni upravo zahvaljujući njemu po prvi puta došli u fokus naše javnosti?

U svom kritičarsko-književnom pismu Mandić je znao biti (čak) pretjerano oštar, pa i nemilosrdan, posebice u žaru polemike, a tu je svojom elokvencijom, inteligencijom i znanjem bio nenadmašan (uz Matoša i Krležu ovi naši prostori nisu imali boljeg reprezenta contra dogmaticos); šibao je po primitivizmu, malograđanštini, prosječnosti i banalnosti(ma), posebice nacionalističkim, ideološkim i klerikalnim isključivostima; ne libeći se teških riječi, ali uvijek pošteno, iskreno i bez dlake na jeziku iznosio je vlastito mišljenje.

Tražio je za sebe i oponente „slobodu lajanja“, jer polemika je za njega bila „pogled na svijet“; osobno pamtim one s Predragom Matvejevićem i Stankom Lasićem.

Sva trojica su bila „liječenim, a nikad do kraja izliječenim krležijancima“; pokušavajući kritički demistificirati „dragog Krležu“, svojim su mu knjigama podigli spomenik trajniji od svakog granita ili mramora.

A polemika s Lasićem bila je utoliko značajnija, jer mu je Mandić utemeljeno dokazivao, kada to u RH ni malo nije bilo popularno: „zašto mu srpska književnost ne može biti isto što i bugarska“; jer hrvatska i srpska kultura su posljednih stotinjak godina toliko isprepletene da ih je nemoguće apsolvirati izvan zajedničkog konteksta.

Nikad se nije odricao svojih stavova, uostalom kao ni zabluda, a jednako tako ni beogradskih prijatelja (čak ni Mome Kapora kad je počeo bluditi stazama i bogazama ratnohuškačke demagogije), pa ni u najgorim vunenim vremenima nacionalističkog divljanja i krvavog raspada Jugoslavije, kad je zarad svog intelektualnog poštenja i moralne dosljednosti u Hrvatskoj „plaćao visoku cijenu“ i bivao etiketiran izdajnikom „roda svog“.

Nije pristajao na ucjene Tuđmanovih kulturtregera i policajaca duha (jkao i ranije onih komunističkih) i svim je šovinističkim ništarijama poručivao kako je „nacionalizam posljednje pribježište hulja“, a Hrvatsku je nazvao „propalim projektom nacionalističke elite“.

Nije to bio nikakav žal za Jugoslavijom (iako ju je držao jedinim povjesno smislenim, ali na žalost kontaminiranim projektom naših naroda i narodnosti), u kojoj ga je režim proglasio „antisocijalističkim i antisamoupravnim elementom“, građanskim dekadentom, „maspokovcom“ (u Šuvarovoj Bijeloj knjizi iz 1984. zauzeo je počasno mjesto) i sličnim (dis)kvalifikacijama, tako da se više od desetak godina nalazio na indeksu nepodobnih; već je to bio žal za jedinstvenim civilizacijskim prostorom u kojem su južnoslavenski narodi međusobnim prožimanjem u punoj mjeri (p)ostvarivali svoju kulturnu i duhovnu emancipaciju.

Igor je uz književne kritike i kultureme pisao o svemu i to uvijek među prvima, kad su se ti fenomeni u nas tek pomaljali: masovnim medijima, erotici, šundu, novim glazbebim izričajima (od Bacha do Cagea, a antologijske je tekstove posvetio poeziji i šansonama Arsena Dedića), gastronomiji i kulinarstvu, a feministkinje je namjerno izazivao, ali ne da bi ih vrijeđao; upravo suprotno, ženama se divio i duboko ih uvažavao, već konfrontirajući se s njihovim stavovima, neizravno je afirmirao njihove ideje.

Logika je uvijek bila jasna i efikasna: ako želiš da te čuju, (is)provocraj spektakl, izazovi skandal i naša stvar (p)ostaje predmet javnog interesa.

Mandić je naprosto bio institucija, sam je odrađivao ono što inače u svijetu rade čitavi sveučilišni zavodi, bio je arbitar naše javne i kultrune scene; znao je iritirati, često sarkastičan, pa i ciničan do boli, ponašao se kao prznica, ali u svemu tomu bilo je neodoljivog šarma, duhovitosti i neke magnetske privlačnosti.

Nenadmašan kozer, televizičan, gdje god se pojavio izazivao je pozornost, dok su ga jedni obožavali, drugi su ga prezirali, ali i bojali njegovih ubojitih kritika.

Često je na sebe namjerno navlačio masku harlekina kako bi što slobodnije i bezobzirnije ukazao na problem kojeg je svojim oštrim perom sekcirao do kraja.

Naglašavao je kako želi biti čitan, odnosno da je „skromnost je vrlina budala“, dodajući „ne želim da me vole, već da me uvažavaju“.

Ali, dalmatinski dišpet koji je javno s ponosom nosio zapravo je bio kostim u kojem se u privatnom životu (s)krio jedan iznimno pristojan, čak nježan čovjek.

Iskreno je uživao nervirati i dovoditi do bjesnila umišljene veličine, neznalice i arogantne oponente, ali svaka njegova kritika bila je produkt utemeljenog i duboko promišljenog osobnog stava.

Čovjek na kojeg bi bile ponosne i daleko veće kulture bez sumnje bi dospio i do Akademije, ali u nas bi to bio nezamisliv ekces; prvo komunisti, a zatim i nacionalisti su ga skrajnuli na marginu, ali njegov je umni glas u oba sustava bio prejak, a da bi ga se moglo samo tako ušutkati.

Utoliko je on, bez ogleda na svekoliku galamu koju je dizao gdje god se pojavio, bio osamljenik koji je svoj integritet nepripadništva (o)branio polemikom, jedinim, ali razornim oružjem kojim je maestralno (o)vladao.

Mandić nije krio da je hedonist, ali svakom uživanju u „iću i piću“, ne zaboravimo i dobru cigaru, pretpostavljao je „uživanje u tekstu“ i tu nije znao, niti pristajao na kompromise.

Od prve (Uz dlaku, 1970) do posljednje (Predsmrtni dnevnik, 2017) knjige, branio je vlastitu moralnu i intelektualnu neovisnost i to je činio na neumoljiv i neponovljiv način.

A, što drugo i očekivati od takve, u svakom pogledu iznimne osobe iznad i izvan svih standarda i formata, ličnosti renesansnih osobina koja se i u velikim narodima, puno bogatije duhovne i kulturne tradicije od naše, rijetko rađa.

Možda konačno sada, kad je već kasno, shvatimo koga smo to zapravo imali, a koga smo se tako (o)lako odricali i (iz)gubili.