Institucionalni okvir ili lična uverenja

Ivica Maštruko: Rekao bih da su sve strukture u Hrvatskoj, počev od političkih krugova preko sredstava javnog informiranja do vjernika, pozdravile izbor Porfirija – negdje sa oduševljenjem, negdje suzdržano, ali u svakom slučaju smatra se da je to dobar izbor. Očekivanja su da će se odnosi, ne samo između Srpske pravoslavne i Katoličke crkve u Hrvatskoj, nego i između država dolaskom Porfirija poboljšati. U svakom slučaju neće se pogoršati.

Karabeg: Kažu da je Porfirije, kao mitropolit zagrebačko-ljubljanski, imao dobre odnose sa kardinalom Bozanićem?

Maštruko: S kardinalom je imao izvrsne kontakte, ali ne samo s njim. Općenito, širio je ekumenski duh na čitavom prostoru Hrvatske. Pri tom moram istaknuti da je i njegov prethodnik mitropolit Jovan bio smiritelj nacionalističkih strasti u devedesetim godinama i za vrijeme ratnog sukoba.

Karabeg: U svom prvom govoru nakon ustoličenja za patrijarha Porfirije je izjavio da mu je Hrvatska druga otadžbina?

Slobodan Sadžakov: Da. Kao mitropolit Porfirije je naišao na dobar prijem u Hrvatskoj, stekao je dosta prijatelja i oformio neki svoj intelektualni krug. Očigledno je zavoleo Hrvatsku i život tamo.

Karabeg: Da li je Porfirije negovao dobre odnose sa Hrvatskom katoličkom crkvom na svoju ruku ili je imao odobrenje vrha SPC?

Sadžakov: Vladike imaju neku vrstu autonomije. Zavisno od njihove ličnosti i sposobnosti oni mogu da imaju veći ili manji uticaj. Videli smo kako je pokojni mitropolit Amfilohije napravio neku vrstu vlastite autonomije u Crnoj Gori i imao veliki uticaj u SPC. I Porfirije se u izvesnom smislu tako ponašao u Hrvatskoj. Ne umanjujući lični pečat koji je Porfirije očigledno ostavio u Hrvatskoj, moram reći da su nakon svega onoga što dogodilo u ratu okolnosti bile takve da bilo kakav agresivni stav nije dolazio u obzir. Inače, jedno je biti vladika na određenom području, a drugo biti patrijarh SPC. SPC je tradicionalna institucija koja ima svoj uhodani put, pa zato treba biti oprezan u prognozama kako će Porfirije obavljati funkciju patrijarha. Izazovi tek predstoje.

Karabeg: Jedan od velikih sporova između Katoličke crkve u Hrvatskoj i Srpske pravoslavne crkve je odnos prema kardinalu Strepincu, koji je za Katoličku crkvu svetac dok ga Pravoslavna crkva povezuje sa zločinima nad Srbima za vreme NDH. Kako će se Porfirije postaviti u tom sporu?

Sadžakov: Poznato je da je na inicijativu pape pre četiri godine formirana katoličko-pravoslavna komisija koja je trebalo da razmotri ulogu Stepinca. Ta komisija je zasedala, ali su obe strane ostale na svojim pozicijama. Bez obzira na Porfirijev blagonaklon odnos prema Hrvatskoj, SPC neće odstupiti od svog stava. To je jedan od problema koji će se naći pred Porfirijem koji se ne može rešiti prigodnim govorima, Jedno su pitke hrišćanske rečenice, a drugo konzervativni stavovi SPC koji obavezuju sve njene velikodstojnike i veoma je ih je teško korigovati. Kad govorimo o Porfiriju, treba reći da je neka vrste senke nad njegovim izborom to što je po svemu sudeći vlast imala uticaj na njegov izbor. Porfirije je duhovni sin vladike Irineja bačkog koji je imao ogroman uticaj na prethodnog patrijarha, a verovatno će imati i na novog. On je itekako upleten u proces simbioze države i crkve i širenja moći crkve.

Maštruko: Mislim da će se Porfirije distancirati od slučaja Stepinac. Na to upućuje njegova izjava o Stepincu. On smatra da u svakom slučaju kanonizacija ne dolazi u obzir i da osobno ne bi podržao proglašenje Stepinca svecem. Međutim, njegovo distanciranje se očituje u stavu da je odluka da li će Stepinac biti proglašen za sveca isključivo stvar Katoličke crkve. Sam papa Franjo očito nije sasvim siguran u apsolutnu svetost Stepinca mada stepinizacija Katoličke crkve u Hrvatskoj i dalje traje. Obilježavaju se njegove godišnjice, po njemu se daje ime crkvama i župama, podižu mu se spomenici. Postoji pritisak, ne samo crkve, nego i hrvatskih vlasti da se Stepinac proglasi svecem, na šta papa Franjo i Vatikan ne gledaju sa blagonaklonošću jer to shvataju kao politički pritisak. Inače, Porfirijev odnos prema Stepincu sigurno neće ovisiti samo o njegovu stavu, već i o stavovima Svetog arhijerejskog sinoda koji su dosta konzervativni i agresivni.

Karabeg: Kakav će biti Porfirijev odnos prema poseti pape čemu se SPC dosad protivila? Za Porfirija kažu da se zalaže za ekumenski dijalog?

Sadžakov: Dolazak pape u Srbiju je staro pitanje. U srpskoj javnosti stvorena je iluzija da papa gori od želje da dođe u Srbiju i da maltene svakog dana samo zapitkuje kad će krenuti kao da mu je to najvažnije pitanje. To naprosto nije tačno. Vlast je, inače, davala nagoveštaje da bi joj bilo prihvatljivo da dođe papa jer joj je važno što Vatikan nije priznao Kosovo. Međutim, za to je potrebna dozvola SPC koju ona ne daje. Mislim da SPC tome pristupa, rekao bih, na poluhisteričan način kao da bi se ne znam šta dogodilo ako bi papa došao u Srbiju.

Maštruko: Mislim da će Porfirijev stav prema posjeti pape zavisti od procjene situacije. Ukoliko bi ocjenio da bi papina poseta nanjela štetu vjerničkom puku i da ne bi dobio snažnu podršku vlasti, onda on ne bi bio za tu posjetu. Međutim, što se njega osobno tiče, mislim bi imao pozitivan stav prema toj posjeti s obzirom na njegove ekumenske aktivnosti. Kao mitropolit zagrebačko-ljubljanski Porfirije je bio aktivan, ne samo u međukršćanskom dijalogu, nego i u dijalogu sa drugim vjerskim zajednicama – muslimanima i protestantima – na području Hrvatske.

Karabeg: U zaključku, da li dolazak Porfirija na čelo SPC otvara mogućnost za nešto tolerantnije odnose u regionu?

Sadžakov: Sudeći po njegovim prvim izjavama nakon ustoličenja i po dosadašnjem delovanju u Zagrebu, nade mogu da se zasnuju. Međutim, treba razlikovati institucionalni okvir na koji će biti upućen i njegova lična uverenja.