INTERVJU Filip Švarm: Svest o zaostavštini Đinđića plaši vlast

Na pitanje zašto je priča o Đinđiću priča o Srbiji, odnosno zbog čega je dokumentarac tako naslovio, autor filma nam odgovara da je razlog jednostavan, i da se Zoran Đinić nije slučajno našao u istoriji, već je istoriju stvarao.

– Zato Srbiju u posljednjih trideset godina nije moguće zamisliti bez njegovog života i djela. Korist imaju svi, kako oni koji su rušili pogubni Miloševićev režim, tako i ovi koji su ga branili. Mada je Đinđić bio na vlasti jedva nešto više od dvije godine, uspio je uprkos ogromnim problemima vratiti zemlju u međunarodnu zajednicu, započeti dalekosežene reforme, trasirati njen evropski put i još mnogo toga, navodi Švarm.

On dodaje da se, naravno, sadašnja Srbija uveliko razlikuje od vizije ubijenog premijera.

– A ipak, aktuelni režim, uprkos brojnim i opasnim stranputicama, ne može vratiti točak istorije unatrag. Ono što može i što radi, jeste da usporava i koči procese koje je Đinđić započeo. Zbog toga je priča o njemu ujedno i priča o Srbiji. Konkretno: što smo bili i što bi mogli biti – poručuje Švarm.

U filmu pokušavate da odgovorite na mnoga pitanja koja su ostala otvorena nakon ubistva premijera. Jedno od njih je: „Gde je tada bila država, a gde mafija?“. Koji je odgovor? Gde je danas država, a gde mafija?

– Đinđić je naslijedio decenijski zloupotrebljivane institucije i mafiju koja je od Srbije stvorila svoju državu. U borbi protiv tog srca tame Miloševićeve vladavine izgubio je život. Kada pogledamo današnju Srbiju, vidimo obrnuti proces – zatiranje institucija i bliske veze, hajde da to tako kažemo, djelova režima i organiziranog kriminala kroz sistemski klijentizam i korupciju, posebno onu visoku.

Da li je narod Srbije svestan Đinđićeve zaostavštine i u kolikoj meri?

– Mislim da jeste, makar intuitivno. Upravo ta svijest plaši nosioce sadašnje vlasti kada legnu u krevet i ugase svjetlo.

Šta je najveća Đinđićeva zaostavština, i gde smo politički i društveno skrenuli sa njegovog kursa uspostavljanja demokratske države u kojoj se poštuju evropske vrednosti, a institucije rade svoj posao?

– Slažem se sa Bojanom Pajtićem koji u filmu „Đinđić – priča o Srbiji“, kaže da je zahvaljujući njemu u kolektivnoj svijesti ipak opstalo uvjerenje da je promjena moguća i da pravda, demokracija i istina mogu pobijediti. U zaostavštinu ubijenog premijera spada i vizija Srbije kao normalne, moderne i evropske države. Manje ili više dosljedno, pa makar i samo deklarativno, poslije Đinđića ni jedna se vlast, uključujući i sadašnju, nije odrekla namjere da zemlja uđe u Evropsku uniju. Što se desilo u međuvremenu? Demokratski i proevropski korpus političkih partija je poprilično erodirao vlastitu uvjerljivost i povjerenje građana uslijed uzajamnih sukoba oko partikularnih, stranačkih i ličnih interesa uz ogroman doprinos „mangupa iz vlastitih redova“. Time su preobučenim radikalima vrata vlasti bila širom otvorena.

Kako smo došli do toga da su sada na vlasti ljudi koji su bili ne samo Đinđićevi politički protivnici, već su se neki i otvoreno radovali njegovom ubistvu?

– To je uvijek tako kada se zarad opstanka u vlasti demagoški podilazi prizemnim strastima. Mada najmanje kriva, ni Demokratska stranka nije tu sasvim nevina. Želim reći da su u dobroj mjeri rehabilitirane devedeset godine prošlog stoljeća. A kada smo već dotle stigli, ne treba mnogo pameti da se zaključi da će takvu situaciju mnogo bolje iskoristiti autentične autokrate, nacionalisti, demagozi i antidemokrate, nego oni koji su zaplivali tim vodama radi jeftinog pokušaja pumpanja rejtinga. Ovi drugi jednostavno nikom nisu bili uvjerljivi, pa ni sami sebi. Poslije je bilo kasno.

Kako pamtite period Đinđićeve vladavine? Kakva bi, hipotetički, Srbija danas bila da se nije dogodio atentat?

– Period Đinđićeve vlade pamtim kao izuzetno izazovan i dinamičan. Na jednoj strani tu je izručenje Slobodana Miloševića Haškom tribunalu, oružana pobuna „Crvenih beretki“, redefiniranje odnosa sa Crnom Gorom, proaktivna politika na međunarodnom planu uključujući i rješavanja kosovskog problema, započinjanje borbe protiv organiziranog kriminala… Istovremeno, pored suočavanja sa teškim bremenom devedesetih, to je period i velikih reformi, političkog dijaloga, rešavanja brojnih ekonomskih i institucionalnih strukturnih problema, ogromnih očekivanja građana i njihove nestrpljivosti. Posebno moram naglasiti kako smo u vrijeme Đinđićeve vlade uživali u gotovo neograničenim medijskim slobodama.

Teško je reći kakva bi bila Srbija da se nije desio atentat na Đinđića. Sigurno bi izgubio na izborima 2004. Moguće je i da bi se vratio na vlast 2008. Ali Đinđić kao i svaki drugi političar i državnik može da djeluje samo u okviru mogućnosti svog vremena. Drugim riječima, nikad nećemo saznati s kakvim bi se izazovima suočio i koja bi rješenja nudio. Na osnovu Đinđićeve karijere, kao vrlo izvjesno djeluje da bi nastojao maksimalno ubrzati evropski put Srbije. Za njega ne bi postojala dilema što Srbija treba raditi nakon ruskog napada na Ukrajinu.

Dokumentarni film „Đinđić – priča o Srbiji“ emitovaće se u nedelju, 12. marta, u 19.30h na N1. Autor filma u produkciji N1 je Filip Švarm, narator je Dragan Bjelogrlić, izvršni producent je Stevan Ristić.