Intimna ispovest Jovanke Broz

Blažo Mandić: S Titom (5)

Blažo Mandić (1926) bio je više od četvrt veka Titov savetnik. U knjizi „S Titom“, koju je upravo objavio Dan Graf, izdavač lista Danas, Mandić, kao jedan od najdugovečnijih saradnika i najpouzdanijih svedoka, piše i o nepoznatim i manje poznatim detaljima iz Titovog javnog i privatnog života, o vremenu kad je „jedna mala balkanska zemlja bila centar miroljubivog sveta“ (Džasper Ridli).

Knjiga po ceni od 1.100 dinara, može se naručiti na telefon 011/24-36-233.

Tačno je, međutim, da vrijeme i najjače emocije smiruje i liječi. I razumljivo je da se nakon napuštanja Belog dvora, a pogotovo ulaska u zajednički život sa Jovankom Budisavljević morao mijenjati i odnos prema pomenutom mjestu, ma koliko ostalo prisutno u njegovoj intimnoj uspomeni. Nije slučajno u svojoj kožnoj aktentašni, u posebnim pregradama, uz izvod iz knjige vjenčanih sa Jovankom Budisavljević, aprila 1952. čuvao i lijepu fotografiju Pelagije Bjelousove, kao i posmrtni porodični plakat povodom smrti Davorjanke Paunović, 1. maja 1946.

Jovanka Budisavljević je svakako u Titovom privatnom životu najvažnije poglavlje. I vremenski najduže i osjećajno najdublje. Emotivno, sa njegove strane, najdublje samim faktom što je Jovanka od njega bila mlađa trideset i dvije godine.

Jovanka je takozvanom „prekomandom“ došla u privatnu Titovu rezidenciju, ne znajući ni kako će izgledati to njeno novo radno mjesto. Malo-pomalo sama ga je oblikovala, uviđajući potrebu da se u kući uvede red, u vrijeme kad se još uvijek održavao partizanski način življenja i stanovanja. Svejedno što ni sama u tome naumu nije imala iskustva.

Ne računajući „uvertiru“, Titov i Jovankin brak trajao je bezmalo tri decenije. A kako je došlo do približavanja među njima i na kraju do braka, o tome mi je Jovanka jednom prilikom ispričala, ispovjednim tonom.

U kuću, u Užičku 15, u kojoj je Tito živio, došla je iz Komande Armije u Nišu. Nije tačno ni znala kakav je posao čeka. U toku rata bila je najprije u VI ličkoj diviziji, pa potom na dužnosti komesara bolnice Prvog proleterskog korpusa. Valjda zbog toga će je neki na samom početku vidjeti na radnom mjestu „higijeničarke“, čime je malo bila i zbunjena. Pa, ona je već, sa priznatim ratnim zaslugama, dospjela i do respektabilnog čina. Protivljenja, ipak, nije moglo biti. Jer, radilo se o službi kod ličnosti koja je bila idol svakom borcu Narodnooslobilačkog rata. I svako je takvo povjerenje doživljavao kao veliku čast i privilegiju. Ubrzo je zaključila da se od nje, u prvom redu, očekuje uvođenje nekog boljeg reda u Titovom domu. I kao dobra domaćica tome se savjesno predala.

Spisak obaveza se, po nalogu onih koji su o tome brinuli, postepeno povećavao. I Jovanka započinje priču: „Jednog dana dok sam po zadatku, u jednoj kancelariji koja mi je dodijeljena, sređivala Titovu ličnu dokumentaciju, njegove pasoše sa raznim pseudonimima, sačuvane fotografije, i ostalo, ušao je Maršal. U nevelikom prostoru ispred moga stola šetao je i počeo da govori. Ali, sve u nekim aluzijama koje nisam mogla da razumijem, pa sam onako naivno priupitala o čemu se radi, šta zapravo želi? Umjesto odgovora nastavio je da govori kako je njegov život bio težak, ispunjen stresovima, ličnim gubicima, svakojakim privatnim nedaćama. ‘I osjećam’ – kazao je bez daljeg okolišanja – ‘da bih s tobom, najzad, osigurao spokojstvo i sreću.’

Treba li da kažem koliko sam bila iznenađena i zbunjena? Pa, ja sam bila djevojka iz sredine sa patrijarhalnim nazorima. Za mene je, najprije, razlika u godinama isključivala i pomisao na takvu vezu. Osim toga, bila sam – neće biti neskromno da to kažem – dopadljive spoljašnosti i imala sam više udvarača. I sada, odjednom – pravi šok! Ne znam više šta mi je sve u tim trenucima prolazilo kroz glavu. Ali, ne, ne! Nisam se ja brzo s tim pomirila i lako predala. Potrajalo je to. No, blizina i vrijeme, a svakako i moja opčinjenost ličnošću učinili su svoje. I poslije nekog vremena započela je ta naša veza…“

Nastavlja se