Ispunjenost prazninom

Ovih je dana agilni zagrebački izdavač Sandorf objavio Katunarićev roman Zbogom pustinjo, velik, ne samo po po obimu, već još i više po autorovom spisateljskom umijeću, što zapravo nikoga ne bi trebalo (za)čuditi, jer uz već dokazane stvaralačke kvalitete on posjeduje rijetku sposobnost uočavanja i obrade tema u kojima nijansirano detektira krhkost ljudskih sudbina na podlozi velikih povjesnih, u pravilu tragičnih mjena, kojih često nismo ni svijesni, sve dok nas se ne počnu izravno doticati i utjecati na naše živote.

A, upravo taj sudar realnog i poetskog pod jalovom krošnjom velikih civilizacijskih potresa i sudara u romanu je prikazan bez ikakvog uljepšavanja i moraliziranja; grubom dokumentarističkom metrikom, autor se uspio „uvući pod kožu“ svoje junakinje, prevoditeljice Klaudije Srdoč, nekonvecionalne, neukrotive, slobodoumne žene koja se bez predrasuda zna (o)koristiti snagom svoje seksualnosti i fizičke privlačnosti, ali ona je samo naizgled lako dostupan plijen u muškom svijetu alžirskog gradilišta, gdje je smještena radnja ovog djela.

U biti ona je, zagledana u beskonačnu ljepotu pustinjskog zvijezdanog neba neuhvatljiva; fascinirana Camusom, sama svojom poezijom određuje granice preko kojih nikome ne dopušta da joj se približi, da ih pređe; oko nje se (pre)okreću svi ostali (muški) likovi romana, ona je kontrapunkt koji nivelira sve glasove i zvukove koji se u alžirskoj pustinji isprepliću dajući tako (s)misao nepodnošljivoj praznini kojom je roman ispunjen.

Preko svoje (anti)junakinje Katunarić nam poručuje: „Pustinja me uči da je vrijeme jedna velika prijevara. Nije mu svrha da postoji, nego da prođe. Kad mi se čini da vremena imam, samo sam ga zamijenila s beskonačnim prostorom, a ono me bezočno vara s ljubavnikom koji ima mnogo manje godina od mene… Kad napuni moje godine shvatit će da ih je već potrošio. Da ih nema. A ja ga nikad neću sustići, jer je moje vrijeme isteklo.“

Po osobnom priznanju, Katunarić je ideju za pisanje romana u sebi nosio gotovo 40 godina, zapravo od dana kad je čuo vijest (1993) da su na gradilištu zagrebačke Hidroelektre, u blizini alžirskog gradića Tamesguidea, pripadnci radikalne islamističke organizacije (GIA), brutalno, odsijecanjem glava, pobili dvanaest hrvatskih radnika nekoć moćnog jugoslavenskog, socijalističkog građevinskog mastodonta.

Zločin se dogodio upravo u vrijeme krvavog raspada Jugoslavije, ali i ne manje dramatičnog građanskog rata u Alžiru, tako da se o tom događaju u Hrvatskoj, obuztetoj velikim domovinskim stradanjima u javnosti nije poklonila dužna pozornost; „kao da to nema nikakve veze s nama“, kazao je Katunarić.

I ogorčen izostankom bilo kakve reakcije vlasti u RH, kao i činjenicom da je i sam desetak godina prije spomenutog zločina boravi kraće vrijeme na gradilištu u Alžiru, pa je posjedovao iskustvo i dobar uvid u tamošnje društvene (ne)prilike, posebice složene odnose naših, jugoslavenskih radnika s domorodačkim stanovništvom, kao i alžirskim nadničarima angažiranim na poslovima na gradilištu, odlučio je istražiti pozadinu svih tih zbivanja koji su rezultirali strašnim krvoprolićem i romaneskno ih obraditi, smatrajući kako se upravo tom formom pisanja može najviše približiti istini u njenoj kompleksnosti.

A, kad je, nakon dugo vremena našao rješenje za probleme odnosa strukture i kompozicije, upustio se u avanturu pisanja koja je u konačnici rezultirala romanom koji će nedvojbeno obilježiti suvremenu hrvatsku književnost.

Katunarić nije samo želio dokumentaristički rekonstruirati spomenuti događaj, već daleko više obraditi pozadinu civilizacijskih nesporazuma koji su se uveliko uklapali u tegobno kolonijalno nasljeđe kojim su Francuzi tijekom dva stoljeća svoje vladavine bitno obilježeli tamošnje društvo i stanovništvo.

Akumulirana mržnja domorodaca prema kolonijalnim gospodarima, u novim se okolnostima samo preusmjerila prema pridošlim radnicima iz Jugoslavije koji su, bez ogleda što dolaze iz „prijateljske nesvrstane zemlje“, imali slične kolonijalne predrasude i nadmeno-prezriv odnos pram svojim domaćinima.

A, kad se zahuktao hrvatsko-bošnjački sukob, odnosno kad je RH vojno intervenirala u BiH, ta je činjenica pokrenula zatomljene tenzije i dodatno zategnula odnose, da bi nakon zločina kojeg su pripadnici HVO počinili nad muslimanima u Ahmićima došlo do odmazde alžirskih talibana nad radnicima Hidroelektre.

Ali, Katunarić se nije dao zavesti ilustracijom tog strašnog (zlo)čina, već je na toj matrici, ukidajući u svom tekstu konvencionalnu naraciju i uvodeći kompozicijsko višeglasje ispisao dojmljivo štivo o fenomenologiji pustinje koja za njega nije samo metafizički topos, već i slika ispraznog duha vremena naše (neo)kolonijalne civilizacije kroz koju je maestralno fiksirao sve negativnosti ideloških frustracija (na)taloženih vremenom.

Dakako, s posebnim osvrtom na stanje duha u bivšoj državi koje je i dovelo do njezina tragičnog rasapa, a koji je tako plastično prikazan u odnosima zaposlenika na gradilištu, gdje su drastično eskalirali u svekolikim svojim deformacijama.

Laž, podlost, korumpiranost, poltronstvo, karijerizam, teror partijske i samoupravne demagogije, privilegije šefova, primitvna bahatost i prezir prema drugima i drukčijima (Arapima, muslimanima…), sve se to „u malom“ preslikavalo na alžirskom gradilištu, a pustinja je samo metafora rasipanja, praznine i moralne pustoši naših duša.

Katunarić je analizirajući i povlačeći cijeli niz zanimljiv paralela između različitih, a opet tako srodnih civilizacija, na koncu Balkan i Magreb imaju toliko toga nadopunjujućeg; dakle, bez nepotrebnog i suvišnog niveliranja i moraliziranja, izbjegao klopku tzv. političke korektnosti i slojevitost svog razigranog rukopisa prepustio je čitatelju da ga on, po svom afinitetu kategorizira i katalogizira, ne želeći se (po)staviti u korist niti jedne strane, budući ih veže ta stravična ispunjenost prazninom, pustinjom u sebi i oko sebe.

Kako bi postigao što je moguće veću uvjerljivost, kako bi je poetično obradio, Katunarić se držao činjenica, ali ujedno je gradio i svoju realnost; uvjerljivo je posegnuo za fikcionalnim alatima i stvorio paralelnu stvarnost; zarad veće uvjerljivosti radnje svoje likove je uveo u ljubavne zaplete, obojio ih strastima, skrojio ih po mjeri vlastite, realnošću utemeljene imaginacije, udahnuo im život i tako oblikovao svijet uvjerljiv koliko to može biti i sama stvarnost.

Kao pravi francuski đak (studirao filozofiju u Strasbourgu), kroz descarteovske naočale uobličio je i postavio pitanja „o ljudskoj sudbini, vremenu, ljubavi, poeziji i beskraju“ zvijezdanog neba iznad nas i moralnog zakona u nama. Pozivajući se na Flauberta, ustvrdio je kako tek kroz ljubavne zaplete otkrivamo suštinske socijalne i ine međuljudske odnose, a kad se već i sam autor poziva na klasika francuskog realizma zaključimo u tom duhu njegovom slavnom maksimom: „Roman mora biti ogledalo ljudske duše i slika života“.

Nedvojbeno, Katunarić je u svom nadahnuto napisanom, polifono strukturiranom romanu, na samo sebi svojstven način upravo to majstorski i (u)činio.