Ispunjenost prazninom 1

Jedan od najznačajnijih novodobnih hrvatskih književnika, ali i intelektualaca uopće; pjesnik (sa 15 knjiga poezije) iznimnog senzibiliteta i esejist širokih teorijskih uvida, Dražen Katunarić (Zagreb, 1954), urednik uglednog časopisa Europski glasnik i nakladničke kuće Litteris, nakon sjajnog romana Smiješak padre Pija, iznova se oglasio novim proznim djelom.

Ovih je dana agilni zagrebački izdavač Sandorf objavio Katunarićev roman Zbogom pustinjo, velik, ne samo po po obimu, već još i više po autorovom spisateljskom umijeću, što zapravo nikoga ne bi trebalo (za)čuditi, jer uz već dokazane stvaralačke kvalitete on posjeduje rijetku sposobnost uočavanja i obrade tema u kojima nijansirano detektira krhkost ljudskih sudbina na podlozi velikih povjesnih, u pravilu tragičnih mjena, kojih često nismo ni svijesni, sve dok nas se ne počnu izravno doticati i utjecati na naše živote.

A, upravo taj sudar realnog i poetskog pod jalovom krošnjom velikih civilizacijskih potresa i sudara u romanu je prikazan bez ikakvog uljepšavanja i moraliziranja; grubom dokumentarističkom metrikom, autor se uspio „uvući pod kožu“ svoje junakinje, prevoditeljice Klaudije Srdoč, nekonvecionalne, neukrotive, slobodoumne žene koja se bez predrasuda zna (o)koristiti snagom svoje seksualnosti i fizičke privlačnosti, ali ona je samo naizgled lako dostupan plijen u muškom svijetu alžirskog gradilišta, gdje je smještena radnja ovog djela.

U biti ona je, zagledana u beskonačnu ljepotu pustinjskog zvijezdanog neba neuhvatljiva; fascinirana Camusom, sama svojom poezijom određuje granice preko kojih nikome ne dopušta da joj se približi, da ih pređe; oko nje se (pre)okreću svi ostali (muški) likovi romana, ona je kontrapunkt koji nivelira sve glasove i zvukove koji se u alžirskoj pustinji isprepliću dajući tako (s)misao nepodnošljivoj praznini kojom je roman ispunjen.

Preko svoje (anti)junakinje Katunarić nam poručuje: „Pustinja me uči da je vrijeme jedna velika prijevara. Nije mu svrha da postoji, nego da prođe. Kad mi se čini da vremena imam, samo sam ga zamijenila s beskonačnim prostorom, a ono me bezočno vara s ljubavnikom koji ima mnogo manje godina od mene… Kad napuni moje godine shvatit će da ih je već potrošio. Da ih nema. A ja ga nikad neću sustići, jer je moje vrijeme isteklo.“

Po osobnom priznanju, Katunarić je ideju za pisanje romana u sebi nosio gotovo 40 godina, zapravo od dana kad je čuo vijest (1993) da su na gradilištu zagrebačke Hidroelektre, u blizini alžirskog gradića Tamesguidea, pripadnci radikalne islamističke organizacije (GIA), brutalno, odsijecanjem glava, pobili dvanaest hrvatskih radnika nekoć moćnog jugoslavenskog, socijalističkog građevinskog mastodonta.

Zločin se dogodio upravo u vrijeme krvavog raspada Jugoslavije, ali i ne manje dramatičnog građanskog rata u Alžiru, tako da se o tom događaju u Hrvatskoj, obuztetoj velikim domovinskim stradanjima u javnosti nije poklonila dužna pozornost; „kao da to nema nikakve veze s nama“, kazao je Katunarić.

I ogorčen izostankom bilo kakve reakcije vlasti u RH, kao i činjenicom da je i sam desetak godina prije spomenutog zločina boravi kraće vrijeme na gradilištu u Alžiru, pa je posjedovao iskustvo i dobar uvid u tamošnje društvene (ne)prilike, posebice složene odnose naših, jugoslavenskih radnika s domorodačkim stanovništvom, kao i alžirskim nadničarima angažiranim na poslovima na gradilištu, odlučio je istražiti pozadinu svih tih zbivanja koji su rezultirali strašnim krvoprolićem i romaneskno ih obraditi, smatrajući kako se upravo tom formom pisanja može najviše približiti istini u njenoj kompleksnosti.

A, kad je, nakon dugo vremena našao rješenje za probleme odnosa strukture i kompozicije, upustio se u avanturu pisanja koja je u konačnici rezultirala romanom koji će nedvojbeno obilježiti suvremenu hrvatsku književnost.

Katunarić nije samo želio dokumentaristički rekonstruirati spomenuti događaj, već daleko više obraditi pozadinu civilizacijskih nesporazuma koji su se uveliko uklapali u tegobno kolonijalno nasljeđe kojim su Francuzi tijekom dva stoljeća svoje vladavine bitno obilježeli tamošnje društvo i stanovništvo.

Akumulirana mržnja domorodaca prema kolonijalnim gospodarima, u novim se okolnostima samo preusmjerila prema pridošlim radnicima iz Jugoslavije koji su, bez ogleda što dolaze iz „prijateljske nesvrstane zemlje“, imali slične kolonijalne predrasude i nadmeno-prezriv odnos pram svojim domaćinima.

A, kad se zahuktao hrvatsko-bošnjački sukob, odnosno kad je RH vojno intervenirala u BiH, ta je činjenica pokrenula zatomljene tenzije i dodatno zategnula odnose, da bi nakon zločina kojeg su pripadnici HVO počinili nad muslimanima u Ahmićima došlo do odmazde alžirskih talibana nad radnicima Hidroelektre.

Ali, Katunarić se nije dao zavesti ilustracijom tog strašnog (zlo)čina, već je na toj matrici, ukidajući u svom tekstu konvencionalnu naraciju i uvodeći kompozicijsko višeglasje ispisao dojmljivo štivo o fenomenologiji pustinje koja za njega nije samo metafizički topos, već i slika ispraznog duha vremena naše (neo)kolonijalne civilizacije kroz koju je maestralno fiksirao sve negativnosti ideloških frustracija (na)taloženih vremenom.

Dakako, s posebnim osvrtom na stanje duha u bivšoj državi koje je i dovelo do njezina tragičnog rasapa, a koji je tako plastično prikazan u odnosima zaposlenika na gradilištu, gdje su drastično eskalirali u svekolikim svojim deformacijama.

Laž, podlost, korumpiranost, poltronstvo, karijerizam, teror partijske i samoupravne demagogije, privilegije šefova, primitvna bahatost i prezir prema drugima i drukčijima (Arapima, muslimanima…), sve se to „u malom“ preslikavalo na alžirskom gradilištu, a pustinja je samo metafora rasipanja, praznine i moralne pustoši naših duša.

Katunarić je analizirajući i povlačeći cijeli niz zanimljiv paralela između različitih, a opet tako srodnih civilizacija, na koncu Balkan i Magreb imaju toliko toga nadopunjujućeg; dakle, bez nepotrebnog i suvišnog niveliranja i moraliziranja, izbjegao klopku tzv. političke korektnosti i slojevitost svog razigranog rukopisa prepustio je čitatelju da ga on, po svom afinitetu kategorizira i katalogizira, ne želeći se (po)staviti u korist niti jedne strane, budući ih veže ta stravična ispunjenost prazninom, pustinjom u sebi i oko sebe.

Kako bi postigao što je moguće veću uvjerljivost, kako bi je poetično obradio, Katunarić se držao činjenica, ali ujedno je gradio i svoju realnost; uvjerljivo je posegnuo za fikcionalnim alatima i stvorio paralelnu stvarnost; zarad veće uvjerljivosti radnje svoje likove je uveo u ljubavne zaplete, obojio ih strastima, skrojio ih po mjeri vlastite, realnošću utemeljene imaginacije, udahnuo im život i tako oblikovao svijet uvjerljiv koliko to može biti i sama stvarnost.

Kao pravi francuski đak (studirao filozofiju u Strasbourgu), kroz descarteovske naočale uobličio je i postavio pitanja „o ljudskoj sudbini, vremenu, ljubavi, poeziji i beskraju“ zvijezdanog neba iznad nas i moralnog zakona u nama. Pozivajući se na Flauberta, ustvrdio je kako tek kroz ljubavne zaplete otkrivamo suštinske socijalne i ine međuljudske odnose, a kad se već i sam autor poziva na klasika francuskog realizma zaključimo u tom duhu njegovom slavnom maksimom: „Roman mora biti ogledalo ljudske duše i slika života“.

Nedvojbeno, Katunarić je u svom nadahnuto napisanom, polifono strukturiranom romanu, na samo sebi svojstven način upravo to majstorski i (u)činio.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari