Istoričarka u penziji Hrvatskog povjesnog muzeja: Kardinala Stepinca svetim je učinio komunistički režim

Govoriti o toj djeci kao „napuštenoj siročadi“ kako se navodi u pismu je grozna uvreda za sav srpski narod jer ona nisu bila napuštena već nasilno odvojena od svojih roditelja. Ako je i bilo „napuštene siročadi“, to nije bilo zato jer su ih roditelji ostavili, već zato što su bili ubijeni od ustaša. Što žele biskupi Zagrebačke crkvene pokrajine? Revidirati povijest?

Izmijeniti povijesne činjenice?

Zaboraviti na broj od 19.000 umorene djece u logorima Jasenovac i Stara Gradiška?

Logori za djecu su doista postojali: bili su to logor u Sisku i Gornjoj Rijeci.

O tome najbolje svjedoči smrtnost djece u ta dva logora – kaže Nataša Mataušić, istoričarka u penziji Hrvatskog povjesnog muzeja.

U razgovoru za Danas povodom otvorenog pisma kardinala Josipa Bozanića poglavaru SPC u kome dovodi u pitanje kanonizaciju svete dece jastrebarske i sisačke, negirajući postojanje dečijih logora i uloga Rimokatoličke crkve u NDH, istoričarka Mataušić pojašnjava da Jastrebarsko nije bilo logor i tvrdi da su časne sestre nepravedno bile optužene za zločine.

* Da li je Sveti arhijerejski Sabor SPC zaista, kako se tvrdi u kardinalovom pismu, „prihvatio retoriku i komunističku propagandu koja je prepuna neistina i manipulacija kojima se nedužnima pokušava podmetnuti krivnja za navodna mučenja i ubijanja djece koja su u tisućama, upravo ljubavlju i brigom hrvatskih katolika, spašena od smrti i preživjela teške ratne prilike“?

– Tu govorimo o dvije sasvim različite stvari. S prvim dijelom u kojem se navodi da je „Sveti arhijerejski Sabor SPC prihvatio retoriku i komunističku propagandu koja je prepuna neistina i manipulacija kojima se nedužnima pokušava podmetnuti krivnja za navodna mučenja i ubijanja djece“ mogu se složiti. Jer je istina, uglavnom, suprotna navedenom, ako se pod „nedužnima“ smatraju časne sestre. Veliki je broj časnih sestara različitih crkvenih redova u okviru svojih mogućnosti nastojalo pomoći srpskoj djeci preuzetoj iz logora u Staroj Gradiški, sabirnih logora u Mlaki, Jablancu i Košutarici i smještenoj u domove koje su vodile.

Eklatantan je primjer upravo „Prihvatilište za djecu izbjeglica“ u Jastrebarskom, ali i mnogobrojni drugi domovi u koja su bila smještena srpska djeca kao što su: Dječji dom Družbe Presvetog Srca Isusova u Zagrebu, Dječji dom Družbe Presvetog Srca Isusova u Podravskoj Slatini ili Dječji dom na Perjavici.

Drugi dio je dakako sporan. Dva su osnovna dokumenta kojima je NDH regulirala pravni položaj „izbjegličke djece“ i „siročadi“. Prvi je odredba od 25. kolovoza 1942. kojom je ministar udružbe dr Lovro Sušić odredio uvjete za kolonizaciju, odnosno udomljavanje djece u obitelji. Drugi je Zakonska odredba o uređenju pravnog položaja državne siročadi od 20. studenoga 1943. kojom je definiran pravni položaj ratne siročadi.

Odredba iz kolovoza 1942. donijela spas velikom broju djece, ali u svojoj suštini bila je izrazito diskriminirajuća prema srpskom stanovništvu. Najveći broj djece bio je pravoslavne vjere, čijim pripadnicima je ova odredba onemogućavala udomljavanje djece. Istovremeno, vraćanje djece roditeljima bilo je uvjetovano nepostojanjem ikakvih političkih razloga. A bila su to većinom djeca iz partizanskih krajeva, čiji su očevi, pa i majke bili, naravno ne svi, aktivni učesnici ili suradnici NOP-a.

* Vaše kolege istoričari u Srbiji smatraju da je pismo plod istorijskog revizionizma koji je Rimokatoličkoj crkvi potreban zbog promene narativa o kardinalu Stepincu radi njegove kanonizacije. Šta mislite o tome?

– Ako sagledate stvar realnije, radi se o historiskom revizionizmu i s jedne i druge strane. Dok predstavnici Rimokatoličke crkve u Hrvatskoj, dakako ne svi, ali nažalost oni na visokim pozicijama u crkvenoj hijerarhiji, negiraju ili pokušavaju relativizirati zločine počinjene nad srpskim stanovništvom za vrijeme NDH, predstavnici SPC jednako tako ne svi, preuveličavaju pak zločine i jednako tako donose neistinite podatke kako bi opravdali svoj stavove.

Nadbiskup zagrebački, kardinal Alojzije Stepinac bio je pogrešan čovjek u pogrešno vrijeme na pogrešnom mjestu. Imenovan je za nadbiskupa 1937. Bez privole kraljevske obitelji da li bi to bilo ostvarivo? Nije bio ljubimac Ante Pavelića i stalno je bio pod njegovom pismotrom. Pokušavao je u okviru svojih mogućnosti pomagati i spašavati osuđene na logor ili smrt bez obzira na njihovu vjersku pripadnost ili nacionalnost. Da li je mogao učiniti više? Ili da li se mogao zahvaliti na dužnosti i odstupiti s mjesta nadbiskupa u toj užasnoj zločinačkoj državi koja je progonila i brutalno ubijala Srbe, Židove, Rome i Hrvate protivnke ustaškog režima? Mnogi su njemački biskupi različitih crkvenih redova završili u nacističkom logoru Buhenvald zbog svog otpora nacizmu…

Što se pak tiče srpske djece, da li je mogao učiniti više? Da li je učinio dovoljno? Za smještaj srpske djece dovedene iz logora ustupio je Jeronimsku dvoranu i svoj cvijetnjak na Kaptolu koji su, prema svjedočenju onih koji su sudjelovali u akciji spašavanja djece, bili sasvim neprikladni za njihov smještaj. U isto vrijeme Zagreb je bio pun svećeničkih kurija koje bi pružile znatno bolje uvjete smještaja. NJegova je svakako najveća zasluga poziv svećenicima Zagrebačke nadbiskupije da u svojim župama udome „ratnu siročad“.

Ali to je učinio tek nakon donošenja Zakonske odredbe o kolonizaciji djece od 25. kolovoza 1945. Da zaključim: Svetim ga nisu učinila njegova djela, to je učinio komunistički režim montiranim sudskim procesom, internacijom i „mučeničkom“ smrću. Da toga nije bilo, vrlo vjerojatno bi bio samo jedan od zagrebačkih nadbiskupa.

* Kad se pojavila Vaša knjiga „Diana Budisavljević. Prešućena heroina Drugog svjetskog rata“ izjavili ste da ona neće smanjiti istorijske tenzije u Hrvatskoj, pogotovo oko Jasenovca već će „podići na noge Katoličku crkvu i revizioniste poput Igora Vukića“. Sada se u argumentima protiv kanonizacije ubijene srpske dece kardinal Bozanić poziva i na Vaša i na Vukićeva istraživanja. Kako to objašnjavate?

– Moja se knjiga temelji isključivo na izvornom arhivskom gradivu i njegovoj znanstvenoj interpretaciji bez ikakvih manipulacija i unaprijed postavljenih ciljeva. Nisam mogla prešutiti značajnu ulogu Karitasa Nadbiskupije zagrebačke u kolonizaciji i udomljavanju djece u obitelji, bez čega bi smrtnost djece bila daleko veća, kao i ulogu časnih sestara različitih crkvenih redova. Nisam prešutila ni zabludu o Domu na Perjavici kao ilegalnom partizanskom domu za djecu. Istovremeno, demistificirala sam sve objede na račun časnih sestara koje su se brinuli o djeci u Jastrebarskom. Bez krampova i maltretiranja tamo smještene djece.

* U srpskom izdanju Vaše knjige „Diana Budisavljević“ poslednje poglavlje posvećeno je Jastrebarskom. Kakva su Vaša saznanja o logorima za decu u NDH, uključući Jastrebarsko i Sisak o kojima govori direktor Spomen područja Donja Gradina pozivajući se, između ostalog na dnevnike grobara, a snimljeni su i dokumentani filmovi sa svedočenjima preživele dece poput Zorke Delić Skiba?

– Manihejska shematizacija na dobre i loše, tako prisutna u socijalističkoj historiografiji koja se bavila razdobljem Drugoga svjetskoga rata sasvim je neopravdano izjednačila pravi dječji logor u Sisku sa „Dječjim domom u Jastrebarskom.“ Ta se dva mjesta mogu izjednačiti samo u jednoj stvari, a to je da su na ta dva mjesta bila dopremljena djeca iz ustaškog logora Stara Gradiška, odnosno sabirnih logora u Mlaci, Jablancu i Košutarici.

Tretman prema djeci, ljudi koji su se o njima brinuli, smrtnost djece i njihova kolonizacija nije isti i ne zaslužuje zbog svih onih koji su u Jastrebarskom brinuli o djeci egalitet. Pravi su, dakle logori u doslovnom smislu te riječi bili tzv. „Prihvatilište za djecu izbjeglica“ u Sisku i tzv. „Dječji dom“ u Gornjoj Rijeci, koje je uostalom i bilo pod zapovjedništvom Ustaške nadzorne službe nadležne za sve logore u NDH. Dječji dom u Jastrebarskom sa filijalom u Donjoj Reki organiziran je po dolasku prvog transporta djece u Zagreb početkom srpnja 1942.

Kroz prihvatilište je za cijelo vrijeme njegovog djelovanja prošlo oko 3.000 djece od kojih je umrlo njih 452 i to u prva dva mjeseca po dolasku, a od posljedica životnih (ne)uvjeta u logoru Stara Gradiška i okolnim ekonomijama od kamo su bili dopremljeni. Dom su vodile časne sestre, uglavnom Slovenke, koje su se, između ostaloga, koristile u ono vrijeme prilično uobičajenim odgojnim metodama naučenim u samostanima, a koje su bile daleko od današnjih spoznaja suvremene pedagogije i psihologije. Šiba i batine bile su u to vrijeme opće prihvaćena odgojna metoda. A učile su djecu ono što su znale, a to nisu bile partizanske pjesme.

Potkraj rata, a naročito po njegovom završetku u vrijeme obračuna sa Crkvom časne sestre optuživane su za mučenja, ubijanja i izgladnjivanje djece. No usprkos svim optužbama niti jedna od njih nije bila pozvana na saslušanje ni osuđena, kao što uostalom nije traženo izručenje časne sestre Pulherije Barta, upraviteljice Doma koja je jedina od svih sestara pobjegla u svibnju 1945. u Austriju. Brat časne sestre Gaudencije Slovenke, Ladot, brinuo se od 1943. do svoje pogibije, za sve civilne zdravstvene službe na oslobođenoj teritoriji u Sloveniji. Jedna od njih, časna sestra Imelda Potočnik, također Slovenka, otišla je u partizane i po završetku rata radila u dječjem domu u Osijeku.

Komisija OZN-e također nije pronašla nikakve dokaze o ubijanju djece, navodno krampom. No, svakako najsnažniji dojam ostavljaju riječi jednog od liječnika izrečene nakon svih optužbi: „Da se je sve to tako događalo kako pišu, a da mi nismo ništa poduzimali, morao bih se ustrijeliti.“ Prema svim dostupnim izvorima, najveća je smrtnost djece bila u Sisku i Gornjoj Rijeki, a najmanja u Jastrebarskom i Donjoj Reci.

Zorka Skiba, baš mi je drago da ste nju naveli. Jovan Kesar, novinar, reporter i dramski pisac, objavio je 1988. knjigu „Djetinjstvo moje ukradeno“, u kojoj donosi sjećanja Zorke Skibe, rođene Delić. Sjećanja Zorke Skibe evoluiraju sukladno vremenu u kojem ih daje, ali Kesar u knjizi priznaje da su njena „sjećanja“ proširena saznanjima iz knjiga Dragoja Lukića, svjedočenja Breslera, Jane Koh i Tatjane Marinić, te natpisa Ervina Šinka objavljenom u časopisu „Jugoslavija“, 1949. godine.

No, njezine riječi: „Nešto se sa nama zbivalo, prelazili smo iz ruke u ruku, iz logora u logor, ali mi više nismo razlikovali da li je to dobro ili zlo, da li nam neko prijeti ili pomaže“, na najbolji način opisuje stvarnu sliku psihičkog stanja djece, a koje je dovelo do kasnijih sasvim oprečnih iskaza i sjećanja na dane boravka u dječjim prihvatilištima.

* Šta je sa dnevnikom grobara na koje se pozivaju uprava Donje Gradine i SPC?

– Grobar u Jastrebarskom Franjo Ilovar vodio je od 22. srpnja do 26. kolovoza 1942. evidenciju sahranjene djece prema kojoj je pokopao 468 djeteta. Djecu je zbrajao po komadima, koje bilježi okomitim crticama i kunama, a na kraju bilježnice upisao je i konačan saldo: „Ukupno ukopano 468 komada djece, 26. listopad 1942. godine.“ Za svaki ukop dobivao je novčanu naknadu od 100 kuna. Što veći broj umrle djece, to veća naknada.

Tuđmanova ideja o pomiridbi i revizionizam

* Zbog čega su razmere istorijskog revizionizma u Hrvatskoj kad je reč o NDH, sve veće i da li se na bilo koji način mogu dovesti u vezu sa ratnim sukobima u Ukrajini?

– To bih i ja željela znati. No sve je počelo još 1991. s Tuđmanovom idejom o pomiridbi. U to vrijeme dolaze u Hrvatsku i mnogi ratni gubitnici, koji dobivaju i značajne pozicije u političkom životu Hrvatske. Možda je to bilo važno za ono ratno vrijeme, ali je omogućilo i porast revizionističke literature i natpisa u kojima se veliča NDH i njena „hrvatska vojska“ i negiraju počinjeni zločini. Partizani tako postaju banditi, ubojice i glavni krivci za gubitak „nezavisnosti“ države koja nikad nije bila nezavisna jer je u potpunosti ovisila o politici nacističke NJemačke.

Demokracija za koju smo se borili omogućava da svatko kaže što misli. Ali bi se svaka misao trebala temeljiti na povijesnim činjenicama, a ne na onom kako želimo da te činjenice izgledaju. Istovremeno nevjerodostojne vlasti nikada nisu osudile takve natpise, kao uostalom ni zabranile poklič „Za dom spremni“. Mnoge su teme povezane s razdobljem Drugog svjetskog rata postale polemične i kontroverzne ne samo u široj društvenoj javnosti već i među nama povjesničarima. Konsenzus nije uspostavljen, a čini mi se da do njega i neće doći, barem ne uskoro. Da li porast historijskog revizionizma u Hrvatskoj ima veze s ratom u Ukrajini ne bih znala odgovoriti.

Diana Budisavljević

* Vi se dugo naučno bavite Dianom Budisavljević, o kojoj su u srpskoj javnosti mišljenja podeljena – jedni je smatraju heroinom koja je spasila 7.000 srpske dece, odlikovana je i ordenom SPC, dok je drugi optužuju za pokatoličenje iste te dece, čiji su roditelji bili žrtve ustaša.

– Diana Budisavljević je bila žena koja je imala hrabrosti slobodno misliti, slobodno djelovati i pružati aktivan građanski otpor ustaškom režimu. NJenom zaslugom iz ustaških je logora spašen veliki broj srpske djece, a broj od 19.000 djece smrtno stradale u logorima Stara Gradiška i Jasenovac bio bi daleko veći. Smještaj u katoličke obitelji i katoličke dječje domove donio je spas djeci preuzetoj iz ustaških logora, sačuvao im život, ako ne i porijeklo.

Od Jasenovca do Aušvica

Istoričarka Nataša Mataušić je predsednica Upravnog veća Spomen-područja Jasenovac, član Internacionalne organizacije za sećanje na Holokaust i međunarodne ekspertske grupe za izradu nove zajedničke postavke bivših republika Jugoslavije u Državnom muzeju Aušvic-Birkenau. Izdavačka kuća Laguna 2021. objavila je njenu studiju o Diani Budisavljević.