Izazovi ukidanja kolonijalizma

Blažo Mandić: „NESVRSTANOST – NAJVEĆE DOSTIGNUĆE JUGOSLAVIJE NA MEĐUNARODNOM PLANU“ (03)

Objavljujemo delove iz rukopisa Blaža Mandića „Nesvrstanost – najveće dostignuće Jugoslavije na međunarodnom planu“. Autor kao odličan poznavalac ličnosti i dela Josipa Broza Tita govori o dalekosežnom značaju i uticaju Pokreta nesvrstanih i napominje da je jugoslovensko rukovodstvo nastavilo sa istom politikom sve do razbijanja Jugoslavije

„Svijet je danas“ – rekao je tom prilikom – „podijeljen na dva bloka, ali je sreća što pored ta dva bloka ima ogroman broj ljudi i država koje smatraju da nije pravilna politika da idemo samo linijom razdvajanja, a da ništa ne činimo za liniju spajanja, za to da se dogovorimo i na miran način rješavamo probleme koji ni u kom slučaju ne zaslužuju da čovječanstvo zagazi u nova krvoprolića…“

I dalje:

„Sada je opet zategnutost u svijetu povećana. Šta mi da radimo? Zar da umanjimo svoje napore za popuštanje te zategnutosti? Ne – mi ih moramo još više pojačati! A to nas još više nagoni na to da ni u kom slučaju ne pristupamo ni jednom od postojećih blokova…“

***

Često će se docnije isticati da su regionalni skupovi novooslobođenih zemalja između 1947. i 1955, a posebno onaj u Bandungu, u Indoneziji (u aprilu 1955) bili značajna inspiracija i oslonac u koncipiranju i kreiranju politike nesvrstanih. To jeste tačno. Ali, mora se imati u vidu i jedna druga činjenica. Jugoslavija je bila de facto, indirektni učesnik i toga značajnog azijsko-afričkog skupa. Upoređivanjem papira, odnosno konkretnih dokumenata, lako se izvodi taj zaključak.

Ko su bili sazivači skupa u Bandungu? Među petoricom, bila su upravo dva Titova domaćina: Indija i Burma, zajedno sa Cejlonom, Indonezijom i Pakistanom. (Inače učestvovale su još 24 zemlje.) I kada se pročitaju Titova istupanja u indijskom parlamentu, a potom na Univerzitetu u Rangunu (Burma) gdje je konkretnije govorio o koegzistenciji za koju ne postoji alternativa, pa onda stenografske bilješke o razgovorima i na kraju zajednička saopštenja, lako će se vidjeti da između tih dokumenata i rezolucije usvojene u Bandungu, samo dva-tri mjeseca kasnije, ima mnogo podudarnosti i sličnosti u idejama i bazičnim principima. I u Banduškom dokumentu su istaknuta osnovna načela za razvijanje međunarodne saradnje i očuvanje mira u svijetu, za poštovanje suvereniteta i teritorijalnog integriteta svih zemalja, za rješavanje svih sporova mirnim putem, za potpuno ukidanje kolonijalizma i svakog vida dominacije i diskriminacije u svijetu.

Bandung, inače, jeste važno razmeđe, obilježavajući kraj jedne i početak druge epohe u antikolonijalnoj borbi. Dekolonizacija Azije, uglavnom je već bila završena, a težište dubokih istorijskih promjena prenošeno je u Afriku, najprije u sjevernu, a potom i u tzv. „crnu“.

***

Na povratku iz posjete Indiji i Burmi, Tito se na „Galebu“ u Suecu sreo sa egipatskim predsjednikom, Gamalom Abdelom Naserom. Tom prilikom se pokazalo da Naser dijeli Titove i Nehruove pristupe međunarodnoj realnosti i da je spreman da slijedi tu politiku. Istomišljeništvu prve dvojice pridružuje se i treći, u gledanju na blokovski podijeljeni svijet i opasnosti koje iz toga proističu. Slijedi ubrzo zvanična Titova posjeta Egiptu. Razmjenjuju se poruke, nastavljaju konsultacije. Sazrijeva ideja o potrebi sastanka utroje, do koga dolazi 18. i 19. jula 1956, na Brionima.

Nastavlja se