Izgubljeno vreme

U Novom Sadu, naime, stanujem u samom centru grada, u malom dvorišnom stanu, blizu mjesta gdje je nekada stajala kafana Kod puža u kojoj je veliki pjesnik Jova Jovanović Zmaj najviše volio sjediti i divaniti. Sad stoji, oslonjen o štap, ispred Saborne crkve pa mu i danas ponovim da ne zna koliko je sretan što ne zna do koje su razine i blamaže (opet) stigli hrvatsko-srpski odnosi o kojima je puno razmišljao i pisao. Jedna od njegovih najpoznatijih pjesama «Šta se čuje» poziva Srbe da u tadašnjem valu zahlađenja srpsko-hrvatskih odnosa ne budu neutralni, već da pomognu Hrvatima koje naziva braćom te da je bratska dužnost na koju „krv poziva“ pomoći im bez obzira na sve, a oni neka posle Srbima vrate „kako god im volja“. Danas, u vrijeme kada nam političke elite u obje zemlje, a uslijed predizbornih kampanja, zaoštravaju retorike do nepodnošljivih tonova, vrijedi podsjetiti na (zaboravljene) stihove dobroga čiče:

Šta se ono čuje iz Zagreba grada?

Ne čuje se dobro gde god pravda strada.

Znamo mi to dobro kako se rakami:

Hrvati su slabi kad ostanu sami!

Ova predstava ne želi ostati gluha na događanja oko nas pa poziva i jedne i druge da se napokon dozovu pameti. Njezino geslo je jednostavno i glasi: «Mi otvaramo granice!», a duh Zmaja Jove je prisutan u cijelom vrijednom kolektivu ovog kazališta i u sjajnoj ekipi sastavljenoj od članova ansambla Pozorišta mladih, tek završenih, ali već iskusnih mladih glumaca te sjajnih studenata Akademije.

Subota, 10. oktobar

S kolegom i prijateljem Đorđem Matićem završavam opširan intervju za Vreme, on je sugovornik iz snova, obaviješten i nadahnut, razgovaramo satima. Preko Skypea, on iz Holandije, ja iz Vojvodine, glavno da je ravnica! Pita me o svemu, od Ljuše Ristića do neizbježnog Frljića i još dublje u (ipak za mene zanimljiviju) prošlost, sve do prve predstave na hrvatskom jeziku 1840. koju su pred Zagrepčanima s povijesnim uspjehom izveli – Novosađani. Razgovaramo o Enciklopediji, koju igramo na originalu, a kako drugačije, jezik za glumce nije problem, vesele nas razlike, od njih pravimo prednosti. Na kavi poslije probe, sa Zoranom Andrejinom, koji igra glavnu ulogu Gregora Samse, komenriram brojne, najčešće negativne paralele hrvatsko-srpske posttranzicije, jedna od njih je svakako i priča o privatizacijskoj pljački. Samsa je ka-ve ljevač u željezari koji se, za razliku od svog književnog pretka, ne pretvara u kukca, nego se preobražajem, a kroz nadmudrivanje sa Smrću, vraća u stadij ranoga djetinstva. S TV-a kafića Fičfić do nas, kao iz neke basne, dopiru vijesti iz smederevske željezare, stvarnost dostiže dramu, opet! Nadamo se ipak da će ovi ljevači kojima premijer Vučić oduševljeno i samouvjereno (uh, puno toga je ovoj priči neuvjerljivo optimistično) prognozira «bolju budućnost» imati više sreće od našega Samse.

Nedjelja, 11. oktobar

Iako je predstava žanrovski određena kao «mirakul», a prožeta je od početka do kraja citatima, asocijacijama i temama iz tzv. lakših žanrova, iako se bavi brojnim grotesknim rak-ranama naših balkanskih društava, jedno je mjesto izuzetno bolno. Radi se o istinitom događaju – ubojstvu strojovođe Milana Krivokuće, Srbina s Korduna, sindikalnoga vođe kojega su u 44. godini, 17. studenog 1992. godine, u 22 sata i 40 minuta, na vratima njegova doma u Velikoj Gorici, ubili nepoznati počinitelji. Do danas javnost o tome nije dobila potpunu informaciju, niti je pravosuđe donijelo ikakav pravorijek. Slobodan Šnajder nadahnuto kriptira njegovo ubojstvo pa se Krivokuća u predstavi pojavljuje kao Nemakuća Milan u liku – ličkog medvjeda. Ako nakon tog prizora cijelom gledalištu ne zapne knedla u grlu, nismo napravili dobar posao. Medu dirljivo igra predaroviti mladi glumac Danilo Milovanović, o kojemu će se tek čuti, e, to je sigurno! Na probi je danas i naša agilna direktorka Emilija Mrdaković, koja je doista imala velike produkcijsko-repertoarne hrabrosti postaviti ovaj kompleksni komad na repertoar i dogurati posao do kraja. Zasad je zadovoljna s tijekom priprema, toi, toi, neka tako bude do kraja, premijera je za 12 dana.

Ponedjeljak, 12. oktobar

Čuvajte se ponedeljka – zapisao je Ivo Andrić: «To je, često, dan prenagljenih zaključaka i suviše brzih odluka.» No, nama je danas slobodan dan i ja ga provodim u lijepom Somboru, nažalost po lošem vremenu. Prvi put sam u Bačkoj Veneciji (uz kanale ima i 120 km ulica i 121 km drvoreda, kako je to moguće?), u gostima kod dragih prijatelja iz Zagreba Biljane i Ratka Đurovića, koji dio godine provode u gradu Laze Kostića, Jovana Đorđevića, Milana i Petra Konjevića, Zvonka Bogdana, Toma Gotovca, Radivoja Koraća… Ali i gradu s jednom od najljepših kazališnih zgrada u ovom dijelu zemaljske kugle. Podsjeća me na hvarsko i na dubrovačko, s tom razlikom da mu je scena tehnički uređenija i opremljenija. Pravi dragulj. Zavidim malo, priznajem kolegi i prijatelju Gorčinu Stojanoviću, koji ovdje završava predstavu Heimatbuch Kaće Čelan, potresno svjedočanstvo o zlovremenu nakon 1945. u logoru Gakovo u kojem su bile zarobljene tisuće, a stradale stotine «vojvođanskih Švaba». Proba obećava sjajnu predstavu, emotivnu i mudru, a kao i obično u srpskom teatru glumci su izvanredni. Imamo i nešto zajedničko: Čamac na Tisi svira u obje predstave, ovdje kao originalni song, kod nas kao motiv susreta s fatalnom Gospođom Smrt (Kristina Savkov) u obradi Mate Matišića.

Utorak, 13. oktobar

Potresno i tužno je i u stvarnosti: u Dunavskom parku u Novom Sadu danas odjekuju tužni krici labuda Ise, koji je nakon noćašnjeg pohoda pasa-lutalica na labuđe jezero ostao bez svoje porodice. Njegova je sudbina neizvjesna jer se ne zna gde će boraviti tokom zime i da li će ikada opet imati obitelj.

Na tehničkoj probi koja traje sve do navečer, najviše ushita oko pozornice dobiva Komandir bez glave, igra ga Slaven Došlo, glumac u usponu koji je s dvije filmske uloge (Panama i Pored mene) već poharao filmske festivale širom svijeta. Taj Marko Žeravica u Šnajderovoj drami izmišljeni je narodni heroj NOB-a, jedan od onih čija su imena dugo nosile škole, tvornice, ulice i gradovi. Nakon ovog rata, padaju u zaborav, a njihovi su spomenici djelomično ili potpuno uništeni u – kao to piše u knjižici Darko Lukić – «živopisnom i slikovitom procesu tranzicijskih preoblikovanja spomeničke (te arhivske i povijesne) građe.»

A u hrvatskome kazališnom prostoru odjekuje već 40 godina umjetnički i aktivistički glas Vitomire Lončar: „Borite se, navalite, pokažite da imate kičmu!“ Glumica, osnivačica i direktorica Male scene, producentica i blogerica, moja draga prijateljica i suradnica danas obilježava veliki jubilej: 40 godina na sceni. Nisam u Zagrebu pa ne mogu (nakon premijere Shafferove Leticije i Ljublist) aplaudirati njezinom talentu, beskompromisnosti i čeličnoj volji. Vrijedi u to ime popiti jedan hladni sauvignon-blanc u wine-baru u Miletićevoj ulici: Bravo Vitomira, ne daj se ni godinama ni protivnicima!

Srijeda, 14. oktobar

Kad se tako jutrom rastanem od Zmaja Jove, krenem, njegovom ulicom, ispod balkona Sterijinog pozorja do Tanurdžićeve palate, najveće i najljepše gradska palače, nažalost danas zanemarenog spomenika kulture koji su devastirali sami stanari tog prestižnog «platza». Što rade zaštitari i da li uopće rade, nije mi jasno. Negdje sam čula da je u toj ljepotici, na 4. katu, dugo živio i veliki srpski pisac Aleksandar Tišma, autor kultnog romana Upotreba čoveka, meni jedne od najdražih knjiga uopće. Često ponavljam njegove riječi kao mantru: «Nemoguće je biti pristojan u nepristojna vremena.» Tu produžim uz Meštrovićev spomenik Svetozaru Miletiću pa odem u Kafeteriju, na najbolji capuccino odavde do Milana. Potom skrenem opet uz dugu, elegantnu bauhausovsku fasadu palate u ulicu Modene pa lijevo kraj hotela «Putnik» nastavljam do Pozorišta. U toj je pak ulici mala trošna fasada prepuna grafita, među njima ističe se i načrčkano «Šnajder», zasigurno još jedan u nizu mojih novosadskih znakova pored puta.

Četvrtak, 15. oktobar

Na današnji dan, 1989, umro je u Parizu Danilo Kiš. Naša predstava, velikim djelom njemu posvećena, započinje točno 26 godina poslije ubrzanim tipkanjem po čarobnoj pisaćoj mašini koja u romanu Bašta, pepeo ispisuje ove riječi: „Konačni odlazak mog oca, u koji intimno nisam nikad hteo da poverujem, bio je jedno od iskustava na kojima sam sazdao svoju teoriju o nemogućnosti bekstva. Jer znao sam da bi moj otac bio u stanju svojom rečitošću, svojom filozofijom i svojim teorijama da zbuni i samu smrt, da bi bio u stanju da je kompromituje nekim izuzetnim otkrićem i lukavstvom, kada bi se smrt uopšte mogla kompromitovati na ljudskom nivou.“

Dođite u Pozorište mladih i pogledajte kako se igramo nadmudrivanja i cjenkanja sa Smrću. Va banque!

Autorka je pozorišna rediteljka iz Zagreba