Između trijumfalizma i realizma

… premijer Andrej Plenković, te general i ikona tzv. Domovinskog rata Ante Gotovina, jedan od zapovjednika u Oluji, bivši haški uznik, a kasnije pred istim Tribunalom koji ga je osudio na dugogodišnju zatvorsku kaznu pravomoćno oslobođen svih optužbi, održati prigodne govore.

Ali, očekuje se, posebice od Plenkovića i napose Gotovine da njihovi istupi budu i više od pukih govorancija, da upute javnosti, posebice hrvatskim Srbima jasne poruke kako će se pristup i narativ o povijesnim temama, a samim time i suvremenosti u bitnome promijeniti.

A, hoće li nas i kako (ne)ugodno iznenaditi, kako će se te poruke primiti kod Hrvata, a kako kod Srba, tek će se vidjeti.

Ako se (i) ova obljetnica obilježi samo prigodničarskim nizanjem općih mjesta, euforijom primitivnog pobjedničkog trijumfalizma (kao dosad), biti će to, na žalost, samo jedna od brojnih propuštenih prigoda da se počnemo vraćati u normalu, otvorimo toliko potreban dijalog i (po)krenemo uspostavu nasušno nam potrebnog međunacionalnog povjerenja i pomirenja.

Svojedobno, 2012. godine, kada se Gotovina slavodobitno iz Haaga vratio u RH, mnoge je iznenadio svojim umjerenim izjavama, kako je rat gotov i da je vrijeme da se svi, na ovim prostorima okrenemo budućnosti; naravno radikalna desnica, posebice u dijelu braniteljske populacije bila je razočarana izjavama svog idola, ali nitko mu se nije usudio, barem ne javno, replicirati jer je general imao i još uvijek ima neupitan autoritet u hrvatskom puku.

Sličan se istup, pa i jači i sada očekuje, posebice u smislu otvorenog propitivanja i kritičkog respektiranja kulture sjećanja i traženja pravde za sve žrtve, bez ogleda na nacionalni predznak, te tako pokazati da su usprkos svemu (ma koliko se pravili slijepi i gluhi) Oluja i Grubori (simbol srtašnog zločina u kolovozu 1995. nad nedužnim srpskim civilima) povezane stvari i svojim autoritetom staviti točku na besmislenu antisrpsku histeriju, koja u RH evidentno nije nestala.

A i Plenković bi, kao prvak hrvatske politike koji je u svoju novu vladu na potpredsjedničku funkciju imenovao Borisa Miloševića, predstavnika srpske manjine (o čijoj potpori uveliko ovisi stabilnost vladajuće većine) trebao pokazati koliko drži do svojih riječi (dosad se baš i nije proslavio), te bez fige u džepu odati dužnu počast svim žrtvama, pa tako i srpskim civilima i tako osvijestiti kako se u Kninu ne slavi samo velika pobjeda, oslobođenje i uspostava teitorijalnog integriteta RH, čemu se treba veseliti (ne i šenlučiti), a još manje srpska tragedija, već se želi pokazati i dokazati kako naši Srbi nisu drugorazredni, već ravnopravni građani ove zemlje.

Ujedno im poručiti da je uskrata uporabe ćirilice u Vukovaru nedopustiva greška i manipulacija, te da se prestane s pokazivanjem mišića prema slabijima i permanentnim ignoriranjem i(li) uskraćivanjem njihovih Ustavom RH zajamčenih prava. Dok jest i dok bude tako, sve će to biti i jesu prazne priče.

Za Hrvate Oluja je jedini državni praznik (Dan pobjede i domovinske zahvalnosti) koji je konsenzusom prihvaćen od svih hrvatskih građana, za razliku od ostalih oko kojih se stalno vode prijepori.

Ona je nesumnjivo bila legitimna, oslobodilačka vojna akcija, ali ipak nije bila (uostalom, kao što to nikad nije niti jedan rat) čista kao suza, kako joj je euforično tepala bivša predsjednica RH.

Za brojne Srbe bila je velika tragedija, jer gotovo svekoliko tamošnje srpsko stanovništvo je napustilo svoje domove u strahu od odmazde.

Jesu li uzrok masovnog, u svakom pogledu dramatičnog egzodusa bile politikantske poruke iz Miloševićevog kabineta iz Beograda, Tuđmanova nacionalistička politika; je li se radilo o (o)smišljenom etničkom čišćenju Hrvatske od Srba (planiranom u Tuđmanovm uredu), to sada i nije toliko važno. Kako kaže njemački nobelovac Heinrich Böll, svi moramo shvatiti „da rat neće biti završen sve dotle dok još bude bilo i jedne rane koju je zadao“.

Nakon Oluje broj Srba u RH je prepolovljen, ljudi koji su tu živjeli stoljećima, morali su, u srahu za svoj i živote svojih obitelji, glavom bez obzira pobjeći, iako im je Tuđman licemjerno poručivao kako se nemaju čega plašiti.

Ali, spaljena zemlja i zločini nad civilima na širem kninskom području jasno ilustriraju (u)pravo tragično stanje stvari na terenu. Dakle, radi se o dvije suprotstavljene istine, svaka sa jasnom argumentacijom, ali kako je to sumirao aktualni gradonačelnik Knina Marko Jelić: „Oluja je pobjeda mira, imamo što slaviti, ali poštujem i one koji imaju i drukčiji pogled.“

A upravo se o tomu i radi i stoga odavanje počasti svim žrtvama, upravo sada i ovdje, civilizacijski je iskorak, tek prvi u složenom i dugom procesu uspostave teško narušenog međunacionalnog povjerenja.

I stoga, pitanje koje se uoči proslave Oluje postavlja: je li konačno došlo vrijeme da i predstavnici Srba, primjerice Milorad Pupovac i Boris Milošević kao najistaknutiji među njima dođu u Knin, i nije toliko važno, kako se želi predstaviti.

Tjerati, tražiti od nekoga gestu, a istodobno te geste uskraćivati obilježavanju žrtvama zločina u Gruborima, besmisleno je i zaludno, jer bez iskrenog brandtovskog poklonjenje pred žrtvama, to nikome ništa neće značiti. Dosad su se klanjali mnogi, ali bez efekta.

Zašto?

Pa naprosto stoga, jer za snažnu gestu treba imati i snažne ličnosti od moralnog i intelektualnog formata, a njih na ovim prostorima dramatično nedostaje.

Iz hrvatske vlade navodno poručuju: ako vi Srbi dođete u Knin, mi Hrvati doći ćemo u Grubore, ali takvo uvjetovanje više je nalik ucjeni, nego li ozbiljnom političkom dogovoru.

Ako za željene geste nisu stvoreni potrebni okviri i ispunjeni uvjeti, a nisu (zabrana ćirilice, toleriranje pozdrava Za dom spremni, nacionalistička divljanja navijačkih grupa, ekonomsko zapostavljanje područja gdje većinu čine Srbi itd), onda ne postoje ni dobre osnove za iskrenu i solid(ar)nu suradnju.

Na koncu, budimo pošteni: odgovornost leži na Plenkoviću, a ne na Pupovcu ili Miloševiću.

Nesumnjivo, u većem dijelu hrvatske javnost, njihov bi dolazak bio dobro primljen, a kako bi reagirali Srbi, priznajem teško mi je procijeniti, ali ne treba zaboraviti kako je nekoliko tisuća hrvatskih Srba sudjelovalo u ratu u sastavu HV.

Međutim, postavlja se suštinsko pitanje: ako nakon svih obostranih gesta dobre volje sve ostane po starom, čemu onda cijela ova predstava? Čemu stvarati privid realnosti, kad to nije stvarna slika Hrvatske?

Konačno bi trebalo izaći iz tog začaranog kruga; hrvatski bi Srbi trebli manje gledati u Beograd, ma koliko mi bila jasna njihova potreba za bliskim vezama s maticom zemljom i ne bi si više smijeli dozvoliti da se njima iz Srbije manipulira, čemu smo evidentno svjedočili.

A, Hrvati bi trebali konačno pokazati i dokazati, bez pustih priča, kako su Srbi jednaki i ravnopravni sa svim ostalim građanima RH, što evidentno u svakodnevnoj praksi nije slučaj.

Srbi su, kao i ostale manjine, a povijesno gledano i više od drugih, bogatstvo, a ne problem ovog društva.

Kao i uvijek rješavanje problema počinje prvim korakom, pa gospodo Hrvati i Srbi izvolite, ali ipak se mora jasno naglasiti: većina uvijek ima veću odgovornost od manjine, a naše prazne priče kako manjina navodno ugrožava većinu, puki su izgovor, čista laž da se ne (u)čini što je condito sine qua non svakog pristojnog i demokratskog društva.