Je li bilo genocida

Nevenka Tromp, predavač na Katedri Evropskih studija univerziteta u Amsterdamu, i Refik Hodžić, direktor komunikacija Međunarodnog centra za tranzicionu pravdu u Njujorku.

Nevenka Tromp: Ovo je interesantan spor koji nema presedana. S obzirom da je riječ o veoma važnom pravnom procesu – u pitanju je genocid – očekujem da će Međunarodni sud pravde vrlo ozbiljno razmotriti cijelu stvar.

Refik Hodžić: Nemoguće je na tom sudu podnijeti bilo kakav zahtjev ili tužbu bez odluke nadležnih državnih organa. Mi sada imamo situaciju bez presedana – ne zna se da li zahtjev za reviziju podnosi država Bosna i Hercegovina, da li jedan član Predsjedništva, ili gospodin Softić u nekakvom rezidualnom statusu agenta na osnovu odluke od prije 15 godina.

Tromp: Postojale su i druge mogućnosti da se preda podnesak Međunarodnom sudu pravde. To se moglo uraditi preko ambasadora u Hagu, a podnesak je mogao predati i politički autoritet – poput gospodina Izetbegovića. Ako se ospori status agenta Softića, možda će gospodin Izetbegović zažaliti što nije upotrebio jednu od ove druge dvije mogućnosti, jer je pritisak na njega da podnese reviziju bio jako veliki i od njegove stranke i općenito od Bošnjaka.

Hodžić: Iz meni neobjašnjivih razloga tokom deset godina nije ništa urađeno. Zahtjev za reviziju podnosi se deset godina kasnije, što će žrtvama donijeti samo nova poniženja, a Srbiji alibi, jer će moći da kaže: revizija je odbačena i to je kraj priče o našoj odgovornosti za ono što se dogodilo u Bosni i Hercegovini.

Tromp: Tokom ovih deset godina pitanje revizije možda nije ni bilo toliko važno za bošnjačke političare dok se nisu počele dešavati druge krize. Kad je rok počeo da ističe, onda se nije imalo kud – trebalo je nešto napraviti i to sada izaziva krizu. Mislim da ovo što se dešava oko revizije pokazuje svu nefunkcionalnost Bosne i Hercegovine kao države.

Hodžić: Duboko sam uvjeren da je tokom ovih deset godina bilo situacija kada su objelodanjeni dokazi na osnovu kojih se mogao podnijeti legitimni zahtjev za reviziju. Da li bi on uspio ili ne – to je sada u domenu špekulacija, ali prilika je bilo.

Tromp: Genocidna namjera se planira, potrebna je infrastruktura da se taj zločin izvrši. Zato se on ne može dokazivati jednom odlučujućom činjenicom. Jer nema dokumenta – niti ga može biti – sa potpisima svih predsjednika i generala u kome se naređuje da se, ne znam, od aprila 1992. do jula 1995. godine u Bosni i Hercegovini izvrši genocid.

Hodžić: Platni spiskovi, bili su razmatrani u okviru presude Međunarodnog suda pravde iz 2007. godine. Sudije ih nisu vidjele kao dokaz efektivne kontrole generalštaba Vojske Jugoslavije nad Vojskom Republike Srpske. Drugim riječima, to što je Milošević plaćao oficire Vojske Republike Srpske nije viđeno kao dokaz da je on kontrolisao ono što su oni činili, naročito kada se radi o zločinima.

Tromp: Postoje dva vrlo rigorozna pravila koja se tiču revizije : da zahtjev treba predati u roku od deset godina i da odlučujuća činjenica, na kojoj se zasniva revizija, bude predočena sudu u roku od šest mjeseci.

Hodžić: Mi u stvari ništa ne znamo. Ne znamo zašto zahtjev za reviziju nije podnesen ranije. Ne znamo da li je iko radio na tome. Istina, imamo izjave da se godinama na tome radi, ali činjenice govore drugačije. Došli smo u apsurdnu i bizarnu situaciju u kojoj ispada da je gospodin Softić podnio zahtjev, a da se ne zna ko stoji iza njega.

Tromp: Ja mislim da se u roku od deset godina trebao podnijeti zahtjev upravo zbog toga što je to zadnji pravni lijek. U pravnim procesima, ako imaš pravni lijek, trebaš ga iskoristiti, jer ako ga ne iskoristiš to znači da se slažeš sa presudom iz 2007. godine.

Hodžić: Gospodin Izetbegović je odluku vjerovatno donio ranije, ali je javnosti predstavljeno kao da će ona biti rezultat nekakve široke konsultacije sa ljudima iz raznih sfera društvenog života – što je bila farsa. Na kraju smo se našli u situaciji da taj zahtjev može da padne već na prvoj stepenici.