Jedna kula, dva idejna rešenja

Jedna se, po kojoj je dio sela dobio ime, zove Jusovića kula, nalazi bliže magistralnom putu, dok se druga, koja se po prvim zapisima zove Rizabegovića kula, nalazi nešto dalje od njega, tri kilometara uzvodno uz rijeku Zvjezdanku i bliža je istoj.

Kao samostalni istraživač i proučavalac muslimansko-bošnjačke prošlosti i kulturne baštine, prije 14 godina sam na osnovu zapisa starih Prijepoljaca (Bedrudin Mezildžić, „Kule u Prijepolju“; mjesečnik „Preporod“ Islamske vjerske zajednice br. 13. Sarajevo 1972.), stanja na licu mjesta, kao i opisa i fotografije „kule u Osoju“ iz knjige Vukomana Šalipurovića „Prilozi za istoriju građevinarstva u srednjem Polimlju u XIX veku“, izradio prvi perspektivni izgled cijele Jusovića kule obzirom da isti nije postojao ni na jednoj fotografiji. Taj moj perspektivni crtež inspirisao je jednog mladog amaterskog slikara da je naslika i sledeće 1997. izloži je na izložbi umetničkih slika u Muzeju grada Prijepolja. Svi su izgledi da je ta slika, obzirom da Jusovića kula do tada nije bila registrovana kao kulturno-istorijsko dobro, zainteresirala direktora Muzeja, pa ju je kao autor velikog 10-godišnjeg Projekta od republičkog značaja „Na svetim vodama Lima“, uvrstio u red objekata koje treba rekonstruisati i obnoviti, što je za svaku pohvalu. U tom smislu 2006. godine, Zavod za zaštitu spomenika kulture iz Kraljeva je na licu mjesta izvršio arheološka iskopavanja, a dvije godine kasnije je završio Idejni projekat njene Rekonstrukcije i predao ga Muzeju u Prijepolju kako bi isti mogao naručiti izradu Izvođačkog projekta.

Kada sam kao potencijalni projektant Izvođačkog projekta video Zavodov Idejni projekat Rekonstrukcije Jusovića kule, bio sam kao autor navedene, prve rekonstrukcije, nemalo iznenađen obzirom da predloženo Zavodovo rešenje osim dimenzija i materijala izgradnje kule, nije bilo a trebalo je, po svim pravilima nauke biti slično arhitektonskom izgledu i namjeni kule do kojeg sam došao na osnovu mojih dugogodišnjih istraživanja. Odmah sam prekontrolisao svoje Idejno rešenje da nema grešku, pa sam ubrzo shvatio da razlike proističu iz razloga što je Zavod iz Kraljeva na osnovu istraživanja kula u gornjem Polimlju usvojio tipski izgled i namjenu „begovskih kula“ iz Plava i Gusinja koje karakteriše „kockast“ izgled kule: – prizemlje s dva stambena sprata s malim prozorima i potkrovlje s puškarnicama (mazgalama). Obzirom da predloženo rešenje nije ni približno odgovaralo autohtonom izgledu Jusovića kule, svoje primjedbe sam saopštio direkrtoru Muzeja koji mi je rekao da on ne sme ništa mjenjati, već da te primjedbe napišem i predam Muzeju kako bi on reagovao kod projektanta, odnosno Zavoda iz Kraljeva. To sam odmah i učinio, novembra 2008. godine.

U svojim primjedbama, u glavnim crtama sam istakao sve zbog čega se ne slažem s predloženim Idejnim rešenjem rekonstrukcije: – što kula nema još jedan, četvrti sprat koliko ih navodi Vukoman Šalipurović u svojoj knjizi, str.189.; – što je poslednji, treći sprat urađen u ravni donjih etaža kao polusprat s puškarnicama (mazgalama) po ugledu na „kockaste“ kule u Plavu i Gusinju s kraja XIX i početka XX vjeka, a koje nisu, ni prema mojim istraživanjima i istraživanjima kolege, Jovana Krunića saopštenim u knjizi „Kuće i varoši u oblasti stare Raške“ (str. 195-97) karakteristične za „begovske kule“ u Sandžaku; – što su nejasne i izmješane funkcije unutrašnjeg prostora; – što se u slučaju Jusovića kule, zbog njenih malih dimenzija osnove 8,20 x 7,60 m1 i jedam metar debljine spoljnih zidova od kamena i ćerpiča, kao i zbog toga male korisne površine unutrašnjeg prostora, od svega 35 kvadratnih metara, ne radi o tipu „kockastih“ stambenih kula iz Plava i Gusinja. Kod kula iz Plava i Gusinja dimenzije osnova su znatno veće, 10,0 x 10,0 metara i više, a stanovanje se razvija po vertikali – bojevima ili etažama, već o tipu istočno-hercegovačke „begovske“ – stambeno-odbranbene kule kojem je pripadao i prijepoljski kraj, a kod kojih su funkcije odbrane i stanovanja bile jasno razdvojene: odbrana u donjem djelu kule, obično na prve dvije etaže (boja) čiji prostor s puškarnicama na svim zidovima nije pregrađivan i finkciju stanovanja na najgornjoj etaži u vidu čardaka – ljetnjikovca koji je zbog potreba dužeg ljetnjeg boravka kao i služenja za sklanjanje žena i djece u slučaju iznenadne ratne opasnosti – građen većih dimenzija i zato ispuštan na erkerima – drvenim konzolnim ispustima. Na to nam ukazuju ostaci ugaonog erkera – drvenog konzolnog ispusta koji se jasno vide na vrhu navedene fotografije „kule u Osoju“.

Umjesto prihvatanja ovih razložnih primjedbi, Zavod za zaštitu spomenika kulture iz Kraljeva je u svom odgovoru, bez adekvatnih provjera navedenih činjenica dodao još nekoliko problema: – da Zavod nije siguran u to da se na fotografiji Šalipurovićeve knjige zaista nalazi Jusovića kula jer je ista na licu mjesta manjih dimenzija od onih u knjizi (10×9 metara); – da u knjizi piše da je to Jukovića a ne Jusovića kula; zbog čega sam u svom odgovoru na te dileme morao dokazivati da u selu Osoju nikada nisu živjeli Jukovići i da je zbog te činjenice kao i nepostojanja drugih kula u bližoj okolini posigurno u pitanju Jusovića kula, kao i da je u Šalipurovićevoj knjizi u pitanju greška u upisu prezimena, kao što je u pogedu dimenzija kule najvjerovatnije u pitanju njeno koračko a ne tačno metarsko premjeravanje.

Dana 18. 05. 2009. na sastanku u Muzeju u Prijepolju, i pored toga što je prije tri dana na Arheološkom institutu u Berogradu, prof. dr. Marko Popović prihvatio moju tvrdnju da je „kula bila viša za još jedan sprat i da je ona na tom spratu, najmanje na sjevernom uglu imala drveni konzolni ispust u oba pravca“, što ahitektonski, kompoziciono i sadržajno ukazuje na velik procenat vjerovatnoće da su konzolni ispusti, kao što sam nacrtao u svom Idejnom rešenju, išli oko cjele kule, direktorka Zavoda iz Kraljeva izjavila da nema ni govora „da će Zavod dati saglasnost da se kula u tom stilu rekonstruiše, jer Zavod i dalje stoji na stanovištu da Jusovića kula pripada „kockastom“ tipu kamenih kula iz Plava i Gusinja, rezigniran neuvažavanjem argumanata, kao direktoričinim monopolskim stavom, napustio sam sastanak, predhodno se izjasnivši da u svemu ostajem pri svom okvirnom Idejnom rešenju Rekonsrukcije i da ne želim da učestvujem ni u kakvom traženju kompromisa obzirom da mi je autentičnost arhitektonskog izgleda i sadržaja kule jedini cilj.

Siguran sam da do ovako neprijatnog ishoda „dogovora“ oko, posle 97 godina čekanja na prvu obnovu i rekonstrukciju jednog kulturno-istorijskog objekta ne samo bošnjačkog već i srpskog naroda, ne bi došlo da su dosadašnji ministri kulture i Zavodi za zaštitu spomenika u proteklih 40 godina koliko postoje, više pažnje posvetili istraživanjima i proučavanju sveukupne prošlosti Polimlja i tako došli do saznanja o postojanju ne samo spomenika kulture većinskog već i manjinskog naroda, kao i postojanja regionalnih kulturno-istorijskih posebnosti u Polimlju za koje narod već odavno zna; od razlika u govornim naglascima između srednje i gornjo-polimskog kraja do razlika u nekim vjerskim običajima, pa i izgradnji begovskih kula.

Za stanje neproučenosti prošlosti ovog kraja krive su i prije 15 godina formirane muslimsnsko-bošnjačke ustanove: Mešihat Islamske zajednice Sandžaka, Bošnjačko nacionalno vijeće i sve muslimansko-bošnjačke političke stranke, koje se samo deklarativno bore za nacionalna prava muslimansko-bošnjačkog naroda a do sada nisu ništa značajnije preduzele da se u smislu Zakona o zaštiti prava i sloboda nacionalnih manjina (čl.12.), bilo samostalno ili pri državnim ustanovama osnuju ustanove ili odjeli u kojima će raditi i Bošnjaci na planu istraživanja, proučavanja, zaštite i prezentacije muslimansko-bošnjačke prošlosti i kulturne baštine.

Upravo zbog nepostojanja ovakvih bošnjačkih odjela pri nadležnim državnim Zavodima i drugim ustanovama dolazi do pogrešnog interpretiranja i predstavljanja sveukupne muslimansko-bošnjačke prošlosti, kulturne i graditeljske baštine, za šta je nabolji primjer naprijed opisani slučaj.

Autor je arhitekta i istoričar arhitekture iz Prijepolja