Jednopartijsko višestranačje

Noseća mumija vladajuće scene, ustavotvorac i ideolog HDZ-a, odavno je mjerna jedinica hrvatskoga političkog licemjerja. Kada jednom, protivno svim političkim predviđanjima, napusti ovaj svijet i dospije u ambijent komunističke jednakosti kakva vlada u Kraljevstvu nebeskom, ova će zemlja izgubiti presudnu referencu. Dogodi li se da nakon toga Hrvatska skonča u ništavilu, sasvim je moguće da će u crnoj kutiji na mjestu katastrofe biti pronađena projektna dokumentacija što ju je sačinio upravo Vladimir Šeks.

Savjetnik premijera Andreja Plenkovića svojom je zadnjom inicijativom naumio redefinirati izborna pravila. „Razmišljam o tome da se u Hrvatsku praktično uvede dvostranački sustav“, kazao je u opsežnome intervjuu Globusu – napominjući da na tome „sa skupinom pravnih stručnjaka“ radi „u tišini“ (!) – a potom nanizao ključne elemente novoga modela: zabranjuje se predizborno koaliranje, izborni prag podiže se na sedam posto, na snagu stupa većinski izborni sistem, što praktički znači da će pristup parlamentu biti omogućen samo HDZ-u i SDP-u, te eventualno još jednoj dekorativnoj političkoj formaciji, dok će sve ostale biti efikasno i trajno eliminirane. Šeks to naziva „preventivnim onemogućavanjem protestnih skupina i stranaka“, što je nužno „radi buduće stabilnosti hrvatske države, vlade i parlamenta“.

Imajući u vidu odnos snaga između HDZ-a i SDP-a, jasno je da mentor Andreja Plenkovića smišlja sistemske i zakonske pretpostavke za dugoročnu vladavinu vlastite stranke i da se svrha njegova projekta svodi na konstituciju nečega što bi se moglo nazvati jednopartijskim dvostranačjem.

Neki su politolozi već uspješno pobrojali sumanute elemente rečene inicijative, no malo je pažnje posvećeno programskoj hipokriziji koja je u nju ugrađena. Vladimir Šeks, naime, daje sve od sebe da ukine zadnju smislenu razliku između predstavničke demokracije i direktne manipulacije. Njegov je idejni i zakonodavni napor usmjeren ka razrješavanju precizno postavljene dileme: na koji način jednopartijskoj strahovladi okačiti demokratsku etiketu i osigurati joj legitimnost, odnosno – kako parlamentarnu demokraciju lišiti demokratskih neizvjesnosti i osloboditi njene totalitarne potencijale?

Drugim riječima: kojom vrstom procedure građanima osigurati pravo na izbore na kojima će im biti uskraćena mogućnost da uistinu biraju? Vladimir Šeks bi izborna pravila štimao otprilike onako kako Ministarstvo obrazovanja, preko Hrvatske akademske i istraživačke mreže, aranžira natječaj za kupovinu mikroračunala za osnovne škole, pa posao može dobiti isključivo firma koja je poslovni partner Nenada Bakića. Propozicije izbora bile bi dakle definirane tako da samo jedna – i uvijek ista – politička stranka ima šansu za pobjedu.

Čak je i tajming iznimno zanimljiv, jer – u vrijeme kada Hrvatska, u jeku nove pravosudne farse, drhti i čeka ekonomski slom zbog propasti Todorićeva poslovnog carstva – premijerov savjetnik, razrađujući operaciju pomoću koje će HDZ na dugi rok steći monopol na vlast i „sistemskim mjerama“ zbrisati konkurenciju, zapravo proizvodi repliku „modela Agrokor“ za političko tržište.

Istini za volju, ne računamo li dnevne runde ideoloških i (među)stranačkih spletkarenja, HDZ-ov metuzalem se time bavi cijeli svoj radni vijek, i sada je tek na stvari pokušaj reanimacije poretka koji je – barem u svojim vitalnim punktovima – izdahnuo skupa s Franjom Tuđmanom, tj. s „polupredsjedničkim sustavom“ kojim je ovaj držao naciju u šaci i u korijenu sasijecao već i same nagovještaje „oporbenih situacija“. „Nadam se da će HDZ u skoroj budućnosti stvoriti sve državne mehanizme i političko-ustavni sustav koji će biti imun na bilo kakve potrese koji se mogu dogoditi u bližoj ili daljoj budućnosti promjenama u izbornoj geometriji“, govorio je, primjerice, Vladimir Šeks na sjednici Glavnog odbora HDZ-a u prosincu 1996.

Poglavarko je u ta doba, u skladu sa svojim ovlastima, odbijao priznati zagrebačke gradonačelnike, smatrajući kako je neodgovorno od građana što na tu važnu dužnost biraju predstavnike opozicije (pa je istu obavljao oktroirani vladin povjerenik), dok je njegov poltron zadužen za zakonodavne konstrukcije bez srama, ne libeći se otvorenih uvreda zdravome razumu, širio famu o punoj podudarnosti bahatih političkih uzurpacija i najviših nacionalnih interesa. Na primjer: „Smatram pogubnim i štetnim da stranke iz Hrvatske osnivaju svoje filijale na prostoru BiH. Nužno je, budući da je HDZ BiH stožerna politička stranka hrvatskog naroda, da ona bude politički predstavnik Hrvata u BiH.“ (Hrvatska riječ, svibanj 1996.)

Utoliko nitko bolje od Šeksa ne utjelovljuje kontinuitet ovdašnje političke dvoličnosti, s iskustvom što ga taloži valjda još od gvozdenoga doba, kada je u probranim krugovima čuvara režima bio poznat pod nadimkom Sova. S takvim je kreditom u stanju drskije od mnogih drugih izložiti ideju prema kojoj je, radi demokratske kamuflaže, nužno postojanje više političkih stranaka zbog toga da bi za samo jednu od njih bila trajno rezervirana vladajuća pozicija. U normalnim sredinama takvo što može zvučati idiotski, ali u Hrvatskoj djeluje sudbinski.

Zamisao je da HDZ iznova, kao u devedesetima, umjesto tradicionalne stranke postane „svenarodni“ pokret koji će u sebe uključiti „sve što diše desno“ u hrvatskome društvu, od pasioniranih državotvoraca posvećenih povijesnom revizionizmu, preko organizacija fanatiziranih katolika, pa do jurišnih skupina branitelja zaduženih za reprodukciju ratnog stanja, a sve bi to, zahvaljujući pretplaćenosti na poluge izvršne vlasti i zagarantiranoj ideološkoj dominaciji, ubrzalo put ka zacrtanim raspletima: zabrani pobačaja, pjevanoj misi u školi, patrijarhalnoj obnovi plemenskoga duha, neometanoj konzumaciji ustaštva, militarizaciji društva na šovenskoj osnovi, legaliziranoj korupciji te, dakako, cvjetanju kapitalističkog poduzetništva preko kojeg će skorojevići iz vila pod Sljemenom, u nacionalnom interesu, dovršiti devastaciju nacionalnog dobra.

Pretpostavka za to su mjere sistemskoga nasilja što se imaju prodati pod firmom „izborne reforme“. Već sama retorika glavnog projektanta – koji govori, ponovimo, o „preventivnom onemogućavanju protestnih skupina i stranaka“ – upućuje na karakteristično hrvatsku bizarnost, na figuru s mentalitetom dželata koja drži propovijed o političkoj demokraciji. Neka sjaji liberalno sunce, neka svatko misli svojom glavom, uz uvjet da je ista otfikarena zakonitim udarcem sjekirom.

Upravo ta vrsta opscenosti, reklo bi se, ima konstitutivnu težinu, pa u tom smislu Vladimir Šeks – koliko god jezovito djelovala činjenica da netko njegova intelektualnog kapaciteta uopće postaje eminentni graditelj političkoga sustava – jeste mumija reprezentativnog tipa, jer kada god zine artikulira prijesnu laž vladajućeg nacionalizma.

Poučno je što ta laž nema tek „idejni“ ili propagandni domet, već je daleko upečatljivija u svojoj praktičnoj političkoj realizaciji. Kao što je trebala postati samostalna država da bi se ostvarila kao ponizna kolonija, tako je izgleda Hrvatskoj potrebno višestranačje da bi osjetila čari diktature.