Jednovlašće – pravoslavna doktrina o odnosu crkve i države

Riječ je o teoriji jednovlašća, koja podrazumijeva apsolutnu potčinjenost crkve državi, uz koncentraciju svih prerogativa vlasti u rukama samo jednog subjekta – inokosnog suverena (kneza).

Isticanje ideje autoritarne centralne vlasti u prvi plan nije slučajno. Na to utiče više momenata, među kojima svakako i to što politička misao u Rusiji počinje da se razvija upravo u vrijeme udruživanja plemena u jedinstvenu državu.

Ta država je od trenutka svog nastanka izložena iskušenju feudalnog rastakanja, a očuvanje njenog jedinstva jedan je od bitnih preduslova za odbranu od najezda sa Istoka.

O dubini te drame govori Priča o Igorovom puku, čiji autor – svjestan toga da ruske kneževe i bojare nije moguće potčiniti centralnoj vlasti u Kijevu – nastoji da kod ovih probudi osjećanje ponosa i ljubavi za rusku zemlju i poziva ih da se (makar zbog toga) ujedine i pruže otpor zavojevačima.

U ovoj poemi se uvodi u upotrebu politički termin gospodin, kojim se oslovljava vladajući knez (izvjesno vrijeme se njime oslovljavao i grad Novgorod), a odražava princip inokosnog vršenja vlasti. I preko ovog termina afirmiše se ideja jednovlašća, koja će imati veliki značaj u cjelokupnoj političkoj teoriji i istoriji Rusije.

Ideja jednovlašća zauzima centralno mjesto i u Poslanici Danila Zatočnika.

Obraćajući se preslavskom knezu, Danilo kaže: „Kneže moj, gospodine. Orao je car pticama, jesetra – ribama, lav – zvijerima, a ti, kneže, svim preslavcima. Kad lav rikne, ko se neće ustrašiti; kad ti, kneže, kažeš, ko se neće bojati?… Tijelo se snaži žilama, a mi, kneže, tvojom državom“.

Poslanica Danila Zatočnika interesantna je još i zbog toga što se u njoj afirmiše i ideja ujednačavanja imovine i bogatstva, inače motivisana željom da se podrije ekonomska moć bojara i ojača uticaj centralne vlasti.

U tom smislu, u Poslanici se kaže da je ljepše služiti knezu u opacnima i odjeći od grubog sukna, nego bojaru u crvenim čizmama i purpurnoj odeždi.

Strahujući od bojarske dominacije u kneževom savjetu, Danilo Zatočnik preporučuje knezu da savjetnike ne bira zavisno od toga koliko su bogati, nego zavisno od toga koliko su obrazovani i umni.

S istim primislima, Danilo poziva kneza da obične ljude, siromašne i ponižene, zaštiti od bezakonja i samovlje bojara.

Rusija, krajem XV vijeka, poslije 240 godina pokornosti mongolskim kanovima iz Zlatne Horde, ponovo stiče političku samostalnost, a u XVI vijeku izlazi i iz feudalne rascjepkanosti i počinje da živi kao relativno jaka, centralistički ustrojena država, čija se vlast seli u Moskvu.

Usljed toga, u vrijeme Ivana III, moskovskog velikog kneza, koji se proglašava za cara, i to „po božjem izboru, a ne po želji mnogopobunjenog ljudskog roda“, jednovlašće znači da ruski car svoju vlast ne dijeli niti sa kneževima i bojarima, niti sa crkvenom hijerarhijom.

Takvo sređivanje unutrašnjih prilika ima za posljedicu usmjeravanje pažnje isključivo prema pitanjima položaja i uloge Rusije u odnosu na okruženje.

Svojevrstan izazov za takvu orijentaciju ruskih ideologa i teoretičara svakako predstavlja i to što Slovenima, za razliku od njihovih evroazijskih susjeda, ne polazi za rukom da formiraju svoje samostalno carstvo (carstva bugarskih careva Simeona i Ivana Asena I pokazala su se odveć slabašnim, a Dušanovo carstvo je bilo kratkog vijeka).

Takvu orijentaciju ruskih ideologa i teoretičara, koja nosi u sebi prilično razvijenu klicu imperijalne aspiracije, podržavaju i filozofi i drugi naučnici prognani iz Konstanitopolja, nakon njegovog pada pod tursku vlast (1453).

Seleći se u Moskvu, svoj novi duhovni centar, oni sobom donose i učenje da postoji samo jedna prava država – rimsko carstvo. Na ideološkoj podlozi nastaloj iz spleta tih okolnosti razvija se teorija Moskva – treći Rim.

Prema Filofeju, monahu pskovskom i jednom od glavnih protagonista te teorije, istorija čovječanstva, kojom upravlja bog, u stvari je istorija nastanka, razvoja i propasti svjetskih carstava. Rim je, po njemu, bio prvo svjetsko carstvo.

Poslije pada Rima primat je uzela Vizantija i postala – drugim Rimom.

Stupivši u uniju je bog kaznio – poklekla je pod naletom Turaka. Padom Vizantije ruski narod postaje jedini čuvar pravoslavlja, a Moskva – treći Rim. I to će, smatra Filofej, ostati do kraja svijeta. U tom smislu, on (samo)uvjereno kaže: „Dva Rima padoše, treći se stvorio, četvrtog neće biti“.

Iz ovakve obnoviteljsko-državotvorne pozicije ruskog naroda odnosno Moskve, prirodno proizilaze mnoge promjene u odnosu moći političkih snaga – u Rusiji i van nje. Jedna od svakako najvažnijih promjena te vrste, smatra Filofej, jeste ogroman porast moći i uticaja ruskog cara.

Ruski car je, po uvjerenju ovog monaha, ne samo neprikosnoveni gospodar svoje zemlje, nego i svekolikog pravoslavnog svijeta.

Filofej mu poručuje: „Sva carstva hrišćanske pravoslavne vjere slila su se u tvoje jedino carstvo i ti si jedini hrišćanski car pod svodom nebeskim“.

U XVI vijeku javlja se, u krajnje oštroj formi, problem upravljanja crkvenim posjedima, koji tada čine trećinu poljoprivrednih površina Rusije.

Carska vlast uporno insistira na predaji crkvenih posjeda državi, želeći time, prvo, da oslabi ekonomsku moć, odnosno politički uticaj crkve i, drugo, da se domogne bogatog zemljšnog fonda iz koga bi država podmirivala rastuće potrebe svojih zaslužnih službenika i spahija.

Tu ideju svesrdno podržava plemstvo i visoko činovništvo, tako da ona relativno brzo prerasta u predmet principijelnog sporenja između crkve i države oko toga ko treba da upravlja društvom u cjelini.

Povodom te kontroverze javljaju se dvije političke struje, nazvane negrabežljivci i grabežljivci. Unutar struje negrabježljivaca izdvajaju se dva krila – duhovno i svjetovno.

Predvodnik prvog krila, Nil Sorski, propovijeda asketski život monaha i njihovo odricaje od svakog posjeda i imovine. On osuđuje grabežljivost manastira i smatra da je ovima dovoljno da posjeduju mala imanja, na kojima bi se monasi izdržavali sopstvenim radom. Predvodnik svjetovnog krila negrabežljivaca, Vasja Petrikov, još je radikalniji.

On osporava čak i pomisao na potrebu i mogućnost postojanja bilo kakvih crkvenih imanja. Nasuprot ovima, grabežljivci smatraju da postanje crkvenih imanja ne samo potrebno, nego i neizbježno.

Oni tvrde da pravo crkve na zemljišne posjede proizlazi iz činjenice da je duhovna vlast pretpostavljena svjetovnoj, da je car božji sluga, koji mora da se potčinjava sveštenstvu, i da se ta relacija mora odražavati i u svojinskim odnosima.

U spor između crkve i države oko vrhovne vlasti upliću se, u XVI vijeku, pobornici ideje egalitarizma. Jedan od njih, Feodosije Kosoj, u svom Novom učenju, osuđuje crkvene vlasti zbog njihovog surovog odnosa prema siromašnima, osobito prema seljacima.

„Mi – kaže Kosoj – vrijeđamo i pljačkamo braću našu hrišćansku, bičujemo ih i mučimo nemilosrdno, nasrćemo na njihova tijela kao da su zvijeri“.

On vjeruje da se to može izbjeći u takvoj organizaciji hrišćanskog društva, u kojoj bi vlast bila svjetovna, a crkva lišena i imanja i svakog prava u upravljanju. To idealno društvo opstojalo bi u obliku komuna (Kosoj čak pokušava da formira jednu takvu komunu) i bilo bi pošteđeno ratova, religioznih sukoba i podjele ljudi na bogate i siromašne.

Iako u početku prilično rasprostranjene, ove ideje postepeno gube bitku sa koncepcijama utemeljenim na logici posmatranja cjelokupne društvene i državne organizacije kroz optiku sile i neograničene vlasti.

Takve koncepcije naročito zastupa I. S. Peresvetov, koji u svojim Pričama o Caru Konstantinu, sredinom XVI vijeka, suprotno Filofeju, tvrdi da je glavni uzrok pada Konstantinopolja pod tursku vlast bio u tome, što su u Vizantiji bilo silili velmože, koji su opljačkali zemlju, unijeli u nju svaki nered i svoj lični spokoj i komoditet pretpostavili obavezi angažovanja u spoljnoj politici.

Peresvetov tvrdi da i Rusija pruža takvu sliku i poziva cara da se odlučno suprotstavi vlasteli, neprezajući ni od najstrožih kazni. One koji cara odvraćaju od takvih akcija treba „ognjem sažeći i drugim teškim smrtima umoriti“. Jedini dobar, možda čak i najbolji, oblik vlasti, smatra Peresvetov, jeste neograničeno samodržavlje.

Naprosto, ne može biti carem onaj ko nema moć da se odlučno obračuna sa svojim protivnicima. Jer, kako kaže, „carstvo bez straha isto je što i konj pod carem bez uzde“.

Na Zapadu su takva, ili slična, rezonovanja došla do izražaja u vrijeme kada apsolutna monarhija postaje dominantni oblik političke i državne organizacije.

Tada su čelnici tih monarhija nastojali, a ponegdje za neko vrijeme i uspijevali da, u duhu, kako ga Veber naziva, rigidnog cezaropapizma, budu i vjerski poglavari. U „njemačkim pokrajinama“ se, na primjer, to radilo u okviru procesa reformacije, dok u Engleskoj taj proces vrhuni u vrijem estvaranja Anglikanske crkve kao posebnog oblika protestantizma.

U pogledu preuzimanja crkvenih prerogativa engleski kralj, ide znatno dalje od vojvode Albrehta Pruskog, koji objavljuje (1530) da je primoran da vrši officium episcopale (biskupske dužnosti): Henrik VIII ne samo što sebe proglašava za poglavara Anglikaske crkve, nego donosi i odluku kojom se sadržaj molitvenika (prayer-book) podvrgava kontroli parlamenta.

DŽejms I ide još dalje: on u svoje kraljevske nadležnosti uključuje, kako pravo da utvrđuje koje iz reda postojećih dogmi mogu biti korišćene u bogosluženju, tako i pravo da sam ustanovljuje nove dogme. Podržavljenje crkve (ili erastijanizam, po teologu Tomasu Erastu, koji se posebno bavi ovim fenomenom) uzima maha da, kako kaže jedan protestantski pisac (iz XVI vijeka), „umjesto jednog imamo hiljadu papa“*

Razumije se, s krajem „ruske priče“ o odnosu crkve i države, koja je inače dala veoma snažan pečat ovoj temi u svekolikom hrišćanstvu, ali i šire, odnosno navedenih zapadnih ekskursa na istu temu, nijesu prestale sve konsideracije na relaciji ovih dvaju narativa.

Ali, su postale znatno rjeđe i manje važne za svjetski povijesni proces i civilizacijski progres. Dakako, ne toliko zbog nekakvog spektakularnog pada interesa crkve da ojača svoju poziciju i uticaj u svim tim kretanjima, koliko zbog sužavanja staze koju joj je relativno brza čovjekova sekularizacija u tom pogledu ostavljala.

S pojavom društva utemeljenog na novim krupnim promjenama u načinu proizvodnje, ekvivalentnoj razmjeni dobara, pravnoj slobodi, ukidanju staleških privilegija, nacionalnoj privredi i državi, te odvajanju države od crkve i izvjesnom potiskivanju ove druge, nastaje nova duhovna klima, a u okviru ove i potreba za novim promišljanjem čovjekovog svijeta i života. Tri momenta u tom pogledu imaju posebno velik uticaj.

Riječ je o: pojavi tržišta (odnosno bogate trgovačke klase) i širenju obrazovanja među laicima; uzmaku religije pred skepticizmom i praznovjericom; nastanku jake nezavisne (nacionalne) države, u formi apsolutne monarhije.

Pojava tržišta i širenje obrazovanja među laicima podriva temelje cjelokupne dotadašnje kulture i civilizacije.

Srednjovjekovni manir iscrpljujućeg, ekonomski niskoproduktivnog rada iza manastirskih zidova kao jedinog puta koji vodi spasenju (ora et labora), uzmiče pred imperativom produktivnog rada i slobodne konkurencije.

Etika samodovoljnog, asketski umrtvljenog bivstvovanja zamjenjuje se shvatanjem čovjeka kao jake, djelatne ličnosti koja je okrenuta radostima ovozemaljskog (privatnog i javnog) života, radi čega ima pravo da mijenja i sebe i svijet oko sebe.

Učeni laici, uprkos renesansnim zahtjevima za vraćanjem zaboravljenim grčkim i rimskim uzorima, prave krupan iskorak kako u odnosu na crkvene, tako i u odnosu na antičke mislioce: u središtu njihovog interesovanja nije ni priroda (kao u antici), ni bog (kao kod crkvenih mislilaca), već čovjek.

I to ne čovjek kao proizvod prirode ili božji stvor, već čovjek kao tvorac sebe samog i sopstvenog boga (kada mu je ovaj potreban).