Josipa Lisac: Posve slobodna

U tih 50 godina stalo je više od 20 albuma, pozorišna karijera, nastupi u rok operama, trogodišnje američko iskustvo, filmovi, koncerti, ljubav njenog života, borba da bude svoja i drugačija… Krajem prošle godine objavila je dvostruki CD „Posve slobodna“ sa etno muzikom i kompozicijama koje je proteklih decenija snimila u saradnji sa kolegama od Dina Dvornika i Bajage do Šabana Bajramovića.

– Ja uvijek sve ozbiljno shvaćam. Volim entuzijazam, novinu, zaplet ideja, a ne podnosim reproduktivce. Rad bez mašte, slobode, okvir koji sputava prirodnu spontanost koja pokreće život. Ja ne vjerujem da uspjeh može da izmijeni čoveka. Možda sklonosti, radne navike, pokoju lažnu osobinu koju je skrivao kompleks. Ali, narav? To je smiješno“, tvrdi od početka karijere „vlasnica“ glasa koji seže od kontraalta do soprana, poznata po originalnim interpretacijama i vizuelno avangardnim nastupima – u kostimima i s frizurom često na granici ekscentričnosti.

Josipa Lisac rođena je u Zagrebu. Kao dete nadareno za muziku sa 10 godina počela je da peva u Zboru Hrvatske radiotelevizije. Vaspitavana na klasici, sa 17 godina sa crkvene muzike, klasične i moderne avangarde prešla je na rok – postaje glavni vokal grupe O’Hara, a potom i Zlatnih akorda. Posle prvih uspeha na festivalima u Opatiji, Splitu i Zagrebu, svi su znali da je „zvezda rođena“, dok je ona tvrdila da „nitko ne shvaća da joj je potreban kompozitor, koji će komponirati samo za nju“.

Ubrzo se pojavio i on – Karlo Metikoš, sa uspešnom karijerom u inostranstvu kao Met Kolis, koji je ispunio njen emotivni i muzički svet. Zajedno su snimili desetak albuma, ali je njihov „prvenac“ „Dnevnik jedne ljubavi“ ušao u antologiju jugoslovenske muzike kao najbolje konceptualno ostvarenje, s vrhunskom svetskom produkcijom. Osim što je napisao njene najveće hitove, Metikoš je autor i dve rok opere „Gubec Beg“ i „Grička vještica“ u kojima je pevala i Josipa Lisac. Posle njegove iznenadne smrt 1991, ona menja koncept rada i uglavnom se posvećuje očuvanju Metikoševog umetničkog nasleđa. Svake godine drži njemu posvećene koncerte, od 2009. sa službenim nazivom „Dan za ljubav“. Živi sama, tvrdi da se ne oseća usamljenom, u javnosti nije zabeležena nijedna njena politička izjava, jer kako sama objašnjava, „sve što ima da kaže, kaže kroz muziku – univerzalni jezik svih emocija“.