Jugoslavija kao sporno ime

Josip Smodlaka: Zapisi (2)

Pojavljivanje knjige „Zapisi dr Josipa Smodlake“ (Izdavač „Most Art“) posle četrdeset godina predstavlja istorijsko štivo od posebnog značaja. Autor zapisa je bio neposredni učesnik i svedok stvaranja obe Jugoslavije: Kraljevine SHS i SFRJ, državno-pravnih tvorevina koje su propustile svoju istorijsku priliku da se trajno upišu u istoriju Evrope. Raspad obe Jugoslavije tek zaslužuje ozbiljnu analizu, jer današnje države nastale njenim raspadom još uvek vuku razne traume i hipoteke prošlosti.

Njega sam posjećivao kad god sam i ranije dolazio u Beograd te smo bili postali dobri prijatelji, iako ne intimni. Tada je on bio ministar unutrašnjih poslova. Dobro se sjećam da sam ga našao u gotovo praznoj, slabo osvjetljenoj sobi, koju su, vidilo se, dobro bili očistili Austrijanci, jer u njoj nije bilo ništa osim jednog malog stola, jedne stolice, i jednog žandara pokraj vrata, koji je bio dodijeljen ministru na službu. Jovanović mi ponudi tu jednu stolicu, a kad mu rekoh da ne sijedam rado na tuđu stolicu, odgovori mi napola u šali: „Čini mi se, Boga mi, da ćete me brzo otjerati s moje!“. Za sebe je pogodio, jer do malo dana nije bio više ministar, ali ja nisam zauzeo njegovo mjesto. Međutim je žandar donio drugu stolicu te smo mogli oba da sjednemo i razgovaramo. Izložio sam Jovanoviću razlog mojega posjeta i upoznao ga s mojim pogledima u pitanju jedinstvene zastave i državnog grba koji treba da dobije Jugoslavija. Kad je čuo riječ Jugoslavija, žacnuo se te mi reče da se boji da će Srbija teško pristati na to ime; da mogu suditi po raspoloženju koje vlada već po tome što je i njegova žena udarila u plač kad je čula da neće biti više Srbije. No u pitanju zastave i grba brzo smo se saglasili. On je pristao da uzmemo, kako sam ja bio zamislio, plavo-bijelo-crvenu trobojnicu za državnu zastavu, a da se grb Srbije izmijeni u toliko što će na prsi dvoglavom bijelom orlu doći štit s grbovima Srbije, Hrvatske i Slovenije. Ovaj moj predlog, koji je sada postao naš zajednički, bio je bez promjene usvojen od srpske vlade i od delegacije Narodnog vijeća, te ga je i regent odobrio. Tako smo dobili današnju našu zastavu i grb, koji je u Ustavotvornoj skupštini bio izmijenjen samo u jednom detalju na štitu Slovenije.

Kod sastavljanja adrese Narodnog vijeća na regenta, koja je trebala da ima karakter državotvorne isprave te da posluži kao temelj zajedničkoj državi koju smo tada stvarali, nisam nažalost mogao da sudjelujem. Baš kad je započet taj rad, razbolio sam se po drugi put u mjesec dana od hunjavice, tzv. španjolske gripe, koja je u to doba harala Evropom. Moj je slučaj bio lagan, ali sam ipak morao ostati nekoliko dana u krevetu. Već prvi dan moje bolesti regent mi je ukazao pažnju poslavši jednog svog ađutanta da me pohodi. Kad je nacrt adrese Narodnog vijeća bio gotov, pokazao mi ga je Svetozar Pribićević u stanu Marka Vuletića, gdje sam sjedio kraj peći, još ne posve zdrav, pošto sam tek taj dan bio izašao iz kuće. Kad sam pročitao taj spis, Pribićević primjećujući na meni zlovolju, reče mi, prije nego sam mu išta kazao: „Znam, Jozo, ti ćeš se ljutiti na nas što nigdje ne dolazi ime Jugoslavija“. Ja sam bio ogorčen zbog toga, te mu rekoh da svakako treba ispraviti tu pogrešku, ako smo još na vrijeme. On mi na to reče da na kraj adrese nadodam, što mi se čini da je zgodno. Kako sam još bio slab, ponudi mi se tu prisutni hrvatski socijalist Kristan, koji je onda postao ministar, da će on pisati pod mojim diktatom. Tad sam mu kazao u pero riječi: „Živila nezavisna ujedinjena Jugoslavija!“ U adresi Narodnog vijeća dolazi ova tačka na posljednjem i zato najjače naglašenom mjestu, dok je u odgovoru regentovu, koji je sastavila Srpska vlada, red izmijenjen. Tu Jugoslavija dolazi na predzadnjem mjestu, a na kraju stoji, jače istaknut naziv Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, koji je primljen kao službeni za našu državu.

Moja je živa želja bila da država uzme ime Jugoslavija. Uvjeren sam da se ona već onda mogla tako nazvati da je samo Narodno vijeće to energično zahtijevalo. Mnogi su mi Srbijanci rekli da bi njima doduše bilo teško primiti to ime, ali su mislili da se to ne da izbjeći. No Narodno vijeće, kako se vidi iz njegove adrese, nije marilo za to. Srbima prečanima istina nije bilo lako da baš oni traže da se država nazove jugoslovenskim imenom, pa da im Srbijanci predbace da oni hoće da brišu srpsko ime. Svak je u Beogradu očekivao da će Hrvati tražiti Jugoslaviju, ali upravo Hrvati-pravaši su bili zagrijani za naziv Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, više od samih Srba. Starčevićanci su bili svi sretni što je, kako su govorili, hrvatsko ime ušlo tada u diplomatsku terminologiju. Kod predaje adrese Narodnog vijeća regentu Aleksandru nisam bio prisutan, jer sam 1. decembra bio još slab, ma da više nisam imao vrućice. Možda sam i mogao izaći iz kuće, ali sam mislio da ta parada može biti i bez mene.

Nastavlja se