Jugoslavija u opasnosti

Josip Smodlaka: Zapisi (6)

Pojavljivanje knjige „Zapisi dr Josipa Smodlake“ (Izdavač „Most Art“) posle četrdeset godina predstavlja istorijsko štivo od posebnog značaja. Autor zapisa je bio neposredni učesnik i svedok stvaranja obe Jugoslavije: Kraljevine SHS i SFRJ, državno-pravnih tvorevina koje su propustile svoju istorijsku priliku da se trajno upišu u istoriju Evrope. Raspad obe Jugoslavije tek zaslužuje ozbiljnu analizu, jer današnje države nastale njenim raspadom još uvek vuku razne traume i hipoteke prošlosti.

Pisalo se kao da su Dalmatinci onako žustro postupili samo od straha da ne bi Italija zauzela svu Dalmaciju, kao da nas je jedino briga za naš uži zavičaj potakla da tražimo bezodvlačno sjedinjenje sa Srbijom.

Koji tako misle, zaboravljaju kakva je bila ondašnja situacija u cijeloj našoj zemlji. Stvari su se u toku novembra 1918. razvijale tako da nije samo Dalmacija bila u opasnosti nego je dolazila u pitanje i Jugoslavija – obrazovanje velike države od Triglava do Kajmakčalana – ako se Ujedinjenje što prije ne provede. Dok je talijanska vojska bila već zahvatila čitavu sjevernu Dalmaciju, srpska je vojska bila na putu da zauzme svu teritoriju do linije Primirja, odobrene joj od velikih saveznika, to jest do Jasenovca, preko kojega je ostajala uža Hrvatska i Slovenija. Jake struje srpskog javnog mišljenja bile su za to da se nikako ne ide preko linije Primirja, koja je stvarno obilježavala granice Velike Srbije, obuhvatajući na zapadu svu Bosnu i Hercegovinu, svu Slavoniju i južnu Dalmaciju. Kakva se sudbina u tom slučaju spremala ne samo Dalmaciji, već i okrnjenoj Hrvatskoj, reduciranoj na četiri županije, koja bi se bila našla usred silnih, bezobzirnih susjeda neprijateljski raspoloženih, to mora da je svakome jasno. Oni Hrvati koji osuđuju Ujedinjenje, polaze s pogrešnog stanovišta kao da se imalo birati između Jugoslavije i Velike Hrvatske, dok se u stvari stajalo pred izborom između Jugoslavije i Velike Srbije. Velika Hrvatska je bila neostvariva, jer je veći dio zemalja u kojima žive Hrvati bio okupiran od srpske vojske s privolom velikih pobjedničkih sila. Hrvatska pak nije imala ni jednog svog bataljona, niti ciglog saveznika u svijetu da bi mogla istisnuti Srbe iz Osijeka, Travnika i Dubrovnika. Nije imala ni dovoljno policije da bi spriječila paleže u sjevernim županijama i istrijebila hajdučiju koja je bila uzela maha u južnim dijelovima Hrvatske.

I u samom Zagrebu održavao se poredak samo pomoću srpskih vojnika koji su do tad kao zarobljenici živili u gradu. No i da se mogla stvoriti posebna hrvatska država, sasma odijeljena od Srbije, Dalmacija bi svejedno bila radije ušla u veliku Jugoslaviju, koja bi obuhvatala Hrvatsku i Srbiju. U tom su svi Dalmatinci bili onda složni, kao što su, mislim, i danas svi oni koji misle svojom glavom. Kako god se sudilo o odluci Narodnog Vijeća u Zagrebu da se ode u Beograd, jedno je posve sigurno, da bez ovog koraka Dalmacije ne bi bilo došlo do Ujedinjenja već 1. decembra, da li bi se kasnije ostvarilo, i kada, to niko ne može da kaže, ali je onda postojala ozbiljna bojazan da uopće ne će doći do Jugoslavije, nastavi li Narodno Vijeće svoje beskrajne debate koje su, i bez zle namjere, izgledale kao ometanje ujedinjenja.

Korak Dalmacije uostalom nisu osuđivali samo Velikohrvati, već i Velikosrbi. Sjećam se da mi je jednom, u razgovoru, jedan upravnik Narodne Banke u prisutnosti više odličnih Beograđana rekao: „Kamo sreće da niste nikad doveli Hrvate u Beograd!“. Ostali prisutni su to odobravali, i nisu to jedini Srbi, koji su tako mislili. Držim da ne treba čekati da tek budućnost dokaže ko je bio na pravom putu: da li mi koji smo forsirali ujedinjenje Jugoslavije, ili separatisti s obe strane, koji su za cijepanje ili za amputaciju. Sudbina Čehoslovačke je strašan memento za sve slovenske separatiste.

Po dolasku srpske vojske u Split (zapravo to su bili naši dobrovoljci iz Jugoslavenske divizije), mogao sam mirno da krenem u Zagreb do Rijeke smo dr. Krstelj i ja putovali jednim malim parobrodom braće Dubokovića, a odatle željeznicom do Zagreba. Ušli smo u hrvatsku Sabornicu, gdje je Narodno vijeće držalo svoje sjednice, i brzo su mi dali riječ. Sjećam se, bilo je malo prije 11 sati prije podne. Ustao sam, i istaknuvši opasnosti koje prijete našoj narodnoj stvari zatražio sam u ime Dalmacije da Narodno Vijeće smjesta prekine svoje rasprave te da tog istog dana izabere odaslanstvo, koje će već sutradan otići u Beograd da izvrši sjedinjenje naših zapadnih krajeva sa Srbijom.

Nastavlja se