Jurica Pavičić: Stvarni klasni sukob zbiva se pred našim očima

Dan uoči završetka zaputio sam se autom natrag kući u Split. Tijekom šest sati vožnje uronio sam u limenu rijeku koja hrli prema jugu – u veliku seobu motoriziranog naroda od koje Hrvatska živi poput đankija kojem svakom ljeta treba novi narkomanski šut.
Dok se vozim prema Splitu, slušam prognozu vremena za vikend.

Najavljen je epski, povijesni val vrućine s temperaturama koje će negdje doseći +38.

O globalnom zagrijavanju piše i govori mnogo, posvuda. No, nekako mi se čini da se o njemu najmanje piše i govori u zemlji koja će platiti skupu cijenu klimatske propasti – a to je Hrvatska.

Pre tri godine – prije kovida – napisao sam distopijski esej Pismo s Jadrana 2039, koji je objavljen u zbirci eseja Knjiga o jugu.

U tom sam tekstu pesimistično najavio slom jadranskog i mediteranskog turizma, a glavni razlozi tog sloma bit će preizgrađenost obale i visoke temperature.

Na +40 Celzija nikom neće biti do sunca i mora, a sunce i more je ono što dobar dio Jadrana prodaje.

U Crnoj Gori to se, izgleda, već događa. Ne bi me iznenadilo ako bi Hrvatska bila iduća. Dok u autu slušam prognoze o biblijskoj valu pripeke, strah me da se moj proročanski tekst ispunjava brže no što sam mislio.

Subota, 23. jul

U jutrošnjim novinama čitam vijesti iz Novog Sada. Ljutiti građani okupili su se ispred novosadske gradske vijećnice da bi spriječili izglasavanje novog gradskog GUP i urbanizaciju zelenih površina u porječju Dunava. Riječ je o projektu koji – s jasnom aluzijom na Beograd – već podrugljivo zovu Novi Sad na vodi.

Cijela ta priča zvoni kao neobični deja vu. Jer – upravo sam se vratio iz Pule, gdje je gradska koalicijska vlast pukla zbog developerskog projekta slične vrste.

Na pulskom Lungomaru – jedinom komadu obale koji Puljanima nisu oteli vojska, škver ili hoteli – po postojećem je GUP dopušten orijaški hotel od sedam katova.

Projekt podržavaju nezavisni gradonačelnik Filip Zoričić i SDP, stranka čiji je član i donator ujedno i jedan od ideatora investicije. Protiv projekta je zeleno-lijeva stranka Možemo! Zoričić i SDP stoga su Možemo! izbacili iz koalicije, a protivnici projekta su odgovorili tako što su u samo par dana i u nevelikom gradu skupili 12 tisuća potpisa za lokalni referendum. Nastavak slijedi.

Dva grada, dva kraja bivše zemlje, a priča slična. Dok se dio nacionalističke elite trudi cijelu politiku svesti na zastave, grobove, nadnevke i nacionalno-ceremonijalni kič, u pozadini se odvija podzemni, a stvarni društveni tok.

Ono što je zajedničko postaje no – go zona za neke, a nezajažljivi kapitalizam krmči ono što je jedino preostalo vrijedno: urbane prostore.

Nakon prve pretvorbe – one poduzeća – odvija se druga, pretvorba prostora. Ta druga pretvorba je ono politički najvažnije što se sada u postjugoslaviji zbiva. Ona je ista na Lungomaru, na Savamali, na Srđu i u Novom Sadu. To je pravi i stvarni klasni sukob koji se zbiva pred našim očima.

Nedelja, 24. jul

U subotu navečer u Puli su dodijeljene nagrade festivala. Nagradu za najbolji film dobila je Zbornica debitantice Sonje Tarokić, film koji se čitav zbiva u jednoj zagrebačkoj osnovnoj školi.

Riječ je o suptilnom filmu koji politički pronicljivo secira današnji javni sektor. Toplo ga preporučam, drago mi je da je pobijedio.

Ipak, još me više razvedrila nagrada pulske publike. Nju je dobio srpski omladinski film Leto kad sam naučila da letim iskusnog beogradskog hitmejkera Radivoja Raše Andrića. Njegov je film dobio ocjenu publike 4,78.

Veseli me nagrada Letu iz više razloga.

Prvi – što se opet pokazalo da pulska publika ima silnu naklonost prema beogradskim filmovima, zvijezdama i režiserima.

Drugo, jer je ovo povratak Raše Andrića, čovjeka čiji su filmovi obilježili jedno razdoblje, a koji je imao (pre)dugu redateljsku pauzu.

No – treći je razlog meni intimno najvažniji. Andrićev je film naime „topla i divna posveta dalmatinskom ljetu i otočkoj kulturi“. S

am sam podrijetlom Hvaranin. Obitelj mi je iz sela Vrbanj, udaljenog tek koji kilometar od Starog Grada (ili – rekli bi Forani – od Paiza), gradića u kojem je film sniman.

Andrić, njegova scenaristica i autorica predloška, s beskrajnom su točnošću i ljubavlju opisali kulturu koja je tako moja: kulturu vrtla s pomidorama i balncanama, tarantela i macaklina na balaturi, kulturu u kojoj djeca uz ribu piju vino, a glavna je dječja igračka kaić (brodica) s vanbrodskim Tomosom.

Nijedan hrvatski film nije mojoj, dalmatinskoj i forskoj kulturi podigao takav spomenik kao što je u Letu učinio Andrić.

Ponedeljak, 25. jul

Opet mi slijedi put od šest sati, opet istom turističkom arterijom Hrvatske – ali sad u protusmjeru.

Krećem put Motovuna, gradića na istarskom brijegu u kojem se već dvadeset i tri godine održava ljetni filmski festival.

Volimo se hvastati da je Motovun nešto kao svakogodišnji filmski Woodstock, festival u kojem lijepi dio publike spava u šatorima, a crveni tepih ne postoji.

U Motovun sam prvih godina odlazio kao novinar, a sada – već devetnaest godina – programiram glavni festivalski program. Radit to s dvije super kolegice, Injom Korać i Milenom Zajović.

Kao selektori, mi svoj posao počnemo prvi i završimo prvi.

Prve filmove za program počnem gledati i desetak mjeseci prije festivala, a crtu pod program obično podvlačimo tri tjedna prije.

U Motovun stoga stižem relaksiran, kao kuharica kojoj je ručak skuhan. Dok se drugi nerviraju oko kopija, avionskih karata i tehničkih bagova, ja sam u Motovunu uvijek najbezbrižniji.

Utorak, 26. jul

U Motovunu sam. Grad na brijegu oprala je jutarnja kiša, pa se lakše diše, a šume oko kanjona Mirne koju se jučer bile onako dalmatinski spaljeno žute kao da su se u samo par sati opet zazelenile.

Navečer otvaramo festival, a otvaranje Motovna ne nalikuje otvaranju ni jednog drugog filmskog festivala: umjesto crvenog tepiha i protokola, ovdje je običaj zdravica s rakijom i zdravo razuzdano zezanje.

Ipak – tmasti svijet uokolo nije mimoišao naše brdo. Festivalu se video porukom javio ukrajinski režiser Oleh Sensov čiju gangstersku dramu Nosorog igramo na festivalu.

Sensov se publici javio s prve linije fronta pokraj Kramatorska. Gledamo režisera u uniformi, bolno svjesni kako je taj njegov svijet tako blizu, ali i kako je to ne tako davno bio i naš svijet: i mi smo još jučer bili vijest sa CNN.

Sreda, 27. jul

Sutradan film Sensova je na programu.

Publika ga gleda, plješće, a potom se raziđe po motovunskim lokalima na čašu hladne malvazije.

Ja se ne mogu otresti jučerašnjeg prizora, razmišljam o tome kakvu je autor morao imati prethodnu noć negdje uz crtu ratišta.

Istog popodneva dobivam mail od francuske agentica.

Javila joj se ukrajinska nakladnička koja bi prevela moj krimić Crvena voda.

Tronut sam što u tako teškim vremenima još postoje ljudi koji misle na knjige.

Dogodi li se ukrajinski prijevod, bit će to prijevod kojem će se radovati kao nijednom dosad.

Četvrtak, 28. jul

Treći dan festivala za nas je u Motovunu uvijek poseban dan.

To je dan kad po tradiciji dodjeljujemo Motovun Maverick, nagradu koju posvećujemo filmašima koji su krčili svoj vlastiti, tvrdoglavi i zasebni put.

Tijekom godina, tu su nagradu dobivali ljudi poput Skolimowskog, Terencea Daviesa, Rubena Ostlunda ili Kena Russella. Ovaj put, tu nagradu smo dodijelili beogradskom redatelju Goranu Markoviću.

Marković je režiser koji za ljude moje generacije ima posebnu važnost.

Sedamdesetih i osamdesetih učinili smo voljeti domaći film uz Markovićeve filmove koji su istodobno bili i politički provokativni, ali i pitki i zanimljivi kao holivudski.

Uspijevali smo se identificirati s Markovićevim likovima, jer su njegovi likovi bili pomalo kao mi. Bili su to ljudi s asfalta, djece starije ili socijalističke srednje klase, ljudi koji s tadašnjim režimom stupaju u različite vrste kompromisa, prodaju se ili se bar grizu jer će se prodati. Ti su ljudi i danas isti, iste su im muke, ista i sitna politički korupcija na kojoj se gradi svaka vlast.

Sa snebivanjem pratim tabloidni linč koji su protiv Markovića poveli neki srpski mediji, ali bome i ne samo mediji. Komunisti nisu Markovića nužno voljeli, a ni on njih. No – znali su što s njim imaju i nisu bili glupi da to izgube. Tu lekciju, čini se, njihovi vladarski nasljednici nisu naučili.

Dok autor Variole vere i Tajvanske kanaste u toplog motovunskoj večeri prima priznanje, osjećam se dobro. Čovjeku koji je u formativnim godinama bio naš glas vratili smo dio generacijskog duga.

Autor je selektor Motovunskog filmskog festivala