Kad se vitka munara zabode u nebo

Ni on se u posljednje vrijeme ne boji visoke skele i neosjetnog penjanja ka nebu. A onajput, kada je u Skoplju sa ocem prvi put otišao da zida munaru, kada je posao poodmakao, nije smio da pogleda dolje niz skelu. Vrtjelo mu se u glavi od visine i od straha da drvena konstrukcija ne popusti. Zbog toga je gledao samo gore u oblake, koji su se, činilo mu se, razmicali i pravili mjesto vitkoj munari.

– Čitav život sam gradio džamije i munare i nikada se nije desilo da radnik padne sa skele. Nikada nikom ni dlaka sa glave nije falila, kaže Nasuf i dodaje da mu većeg meraka nema od onog kada na bakarnom vrhu munare stavi mjesec i zvijezdu, pa sađe odozgo i gleda građevinu. Od onih 78 sagrađenih munara do sada su najviše jedna u Makedoniji i jedna u Tutinu, visoke po 52 metra, a ova u Rasovu će ići do 45 metara.

– Nekada je bilo teško raditi munaru, a sada to nije nikakav problem. Imamo moderne alate i možemo da idemo u visinu i do sto metara. No, munara treba da bude prema džamiji. Ovim majstorijama nema kraja. Sve je više tehnika, sve više stilova gradnje. A nekada je bilo drugačije. Nekada su se munare zidale od kamena, ali tih majstora više nema. Tu nije bilo armature, zidali su samo kamenom i olovom. Sad je to sve od betona, priča iskusni neimar. Sjeća se kako su nekada ručno iznosili materijal na skelu i kako je pored svih osiguranja ovaj posao bio opasan. Sada, veli Nasuf, za zidanje munare su potrebna samo tri čovjeka.

– Sada skoro da nema opasnosti od pada, veli Nasuf. Ipak, prije odlaska na skelu, i on i njegov sin Naser pomenu bismile, izuče dovu, pa krenu na posao. I tako, sve što rade, rade sa bismiletom i uz Allahovo ime. A, vele, nije problem da ove poslove radi i neko ko nije vjernik. Ipak, dodaju, samo vjernik može da osjeti značaj ovog posla i zadovoljstvo kad se poslije sa munare začuje ezan.

– Meni ni upola nije merak za pare u odnosu na onaj osjećaj kada završim munaru i kada vidim kako se njena bjelina uzdiže ka nebu. Ovaj posao nema para da se plati. Jer, ne smije svako da se popenje gore i visi na skeli, a to je naša želja i naš merak. No, ne radimo džabe, jer i mi moramo od nečega da živimo, priča Nasuf.

Veli da je pri kraju radnog vijeka i da polako predaje zanat sinu Naseru. „Zahvalan sam ocu što mi je prenio ovaj zanat“, veli sada glavni majstor Naser. Otac mu u posljednje vrijeme samo priprema materijal.

Kao i danas u Rasovu. Sjedi na stolici i ručicom komanduje motornoj dizalici da ponese svježe napravljen beton gore na skelu. A gore, Naser znalački konstruiše okrugle zidove građevine. Kao i otac što mu je to radio. Svaki dan sazidaju po metar i za 70 dana će sve biti gotovo.

Poslije toga, skopski neimari će pokupiti alat i otići da visokim minaretima bockaju nebo iznad nekog drugog krajolika.

Neimar na hadžu

Neimar Nasuf je, pored 78 minareta, do sada napravio oko 16 džamija u Makedoniji, na Kosovu, u Srbiji i Crnoj Gori. Prije nekoliko godina je bio i na hadžu. Vidio u Meki mnogo lijepih džamija, kakve bi i on ovamo mogao da sagradi. – No, gradnja takvih džamija je skupa. Mi nemamo toliko para da uložimo u džamije, kaže Nasuf.

Džamija u Rasovu

Na temeljima stare rasovske džamije devedesetih godina prošlog vijeka podignuta je nova. U vrijeme Ramazana, kako kaže glavni imam ove džamije efendija Amer Šukurica, 2001. godine su završeni unutrašnji radovi. Pored džamije je započela i izgradnja višenamjenskog islamskog centra, a ovih dana se radi i munare. – Od 2001. godine u rasovskoj džamiji se redovno klanja pet dnevnih namaza. Izgradnjom munare, postojanje i uloga džamije će se upotpuniti, kaže efendija Šukurica.