Kako da prepoznamo vršnjačko nasilje

Važno je napomenuti i da svako nasilje među vršnjacima nije vršnjačko nasilje, već ono mora da ispuni uslov da se ponavlja ili ima tendenciju da se ponavlja. Ono što je glavna karakteristika vršnjačkog nasilja jeste neravnopravan odnos moći između žrtve i nasilnika.

Stručnjaci ističu da je nasilje agresivnost koja je destruktivna i koja za cilj ima da se nanese bol drugoj osobi. Dodaju i da nema univerzalnih pravila kod samog nasilja, već je svaka situacija jedinstvena.

Kako se ponašaju nasilna deca, a kako deca koja trpe nasilje?

Nasilna deca uglavnom imaju pozitivan stav prema nasilju i rešavanju sukoba na nasilan način. Često na ovo ponašanje može da utiče „model“ stečen u okviru porodičnih odnosa ili socijalnog okruženja detata, ali i kao posledica pretpljenog nasilja u porodici ili vršnjačkoj grupi. Dakle, često su upravo deca koja vrše nasilje i sama nekada bila žrtve vršnjačkog ili porodičnog nasilja.

Deca koja trpe vršnjačko nasilje zbog cele situacije postaju plašljiva, tužna, ljuta, neraspoložena za socijalizaciju. Ova deca imaju slabo samopoštovanje.

Da nešto nije u redu sa detetom i da je potencijalno žrtva vršnjačkog nasilja može da nam ukaže i slab uspeh u školi.

Zbog svega ovoga je važno da se vršnjačko nasilje odmah prepozna i da se pravovremeno reaguje na isto kako bi se izbegle ove psihološke posledice koje mogu da ostati „urezane“ za ceo život.

Vršnjačko nasilje ne prolazi samo od sebe, a ukoliko ga ignorišemo sam problem može samo još više da se pojača.

Kako da pomognemo deci da promene svoje ponašanje ili da se zaštite?

I kod dece koja vrše nasilje, a i kod onih koji isto trpe, važnu ulogu imaju roditelji.

Stručnjaci ističu da u slučajevima dece koja vrše nasilje, odrasli prvo treba da razumeju zašto se ona odlučuju da se tako ponašaju. Oni dodaju da sama kazna nije dovoljna, već je neophodno da se radi na promeni stava deteta po pitanju nasilja i nasilnog rešavanja konflikta.

Roditelji decu treba da podučavaju formama pozitivno ponašanja, ali i da rade na njihovim veštinama u komunikaciji.

Sa druge strane, deci koja trpe nasilje neophodan je sistem podrške koji se ogleda u atmosferi u porodici koja je treba da bude podržavajuća i topla, zatim da se pomogne detetu kod jačanja već postojećih odnosa sa drugarima i pomogne u sticanju novih prijatelja, ali i da se radi na jačanju detetovog samopouzdanja.

Roditelji moraju da registruju svaku promenu u ponašanju deteta i da o tome razgovaraju o njihovim problemima, a ne da iste umanjuje ili prenaglašava. Ukoliko se suoče sa situacijom da je dete žrtva vršnjačkog nasilja neophodno je da odmah reaguju i pruže pomoć detetu.

Kome i kako prijaviti vršnjačko nasilje

Decu u školi je važno naučiti da znaju kome mogu da se obrate ukoliko se nađu u situaciji vršnjačkog nasilja. Ono što je važno naglasiti jeste da nasilje jedino može da se zaustavi ukoliko deca isto prijave odraslima.

Dete vršnjačko nasilje može da prijavi nastavniku, roditelju, ali i nekoj drugoj odrasloj osobi u koju ima poverenje.

Dakle, dete bi trebalo odmah da prijavi odrasloj osobi ukoliko trpi nasilje kako bi moglo da dobije neophodnu pomoć.

Ukoliko dete iz nekog razloga ne može da nasilje prijavi roditelju, onda to može da uradi kod nastavnika ili školskog psihologa ili neke druge odrasle osobe u koju ima poverenje.

Žrtve vršnjačkog nasilja na raspolaganju imaju i mogućnost prijave putem interneta ili telefona. Naime, pored poziva telefonskog broja 116111, deca vršnjačko nasilje mogu da prijave i putem sajta „Čuvam te“ – prve srpske nacionalne platforme za borbu protiv vršnjačkog nasilja.

Sama preventiva vršnjačkog nasilja nalazi se u saradnji roditelja i nastavnika, ali i njihovoj edukaciji zajedno sa decom o samom problemu nasilja. Njegovom sprečavanju može doprineti već izgrađen kritički stav prema nasilju među vršnjacima, ali i otvorenoj komunikaciji među roditeljima, decom i nastavnicima.

Preventiva se još ogleda u tome da roditelji obezbede sigurno okruženje za decu, ali i da prate znakove da li je dete izloženo vršnjačkom nasilju i pruže podršku ukoliko im se ono poveri. Upravo zato roditelji bi trebalo da sarađuju sa školom u koju dete ide, ali i da se uključe u programe koji se odnose na suzbijanje vršnjačkog nasilja.

Koliko su važni roditelji u prevenciji, jednako važna je i škola. One treba da imaju politiku za sprečavanje i rešavanje vršnjačkog nasilja, zatim planove prevencije i politiku za progresivnu disciplinu.

Nastavnici, psiholozi i pedagozi, ali i ostali članovi školskog osoblja koji rade sa učenicima, moraju da reaguju na svako ponašanje koje je neprikladno i koje loše utiče na školsku klimu koja mora da bude pozitivna kako bi se uticalo na smanjenje vršnjačkog nasilja.