Kako Galeb nije poleteo za Ameriku

Tim dokumentom, jedna od vodećih vazduhoplovnih firmi u SAD (proizvođač čuvenog aviona F-16), prihvatila je da zajedno sa Vazduhoplovnom industrijom Jugoslavije plasira avion G-4 na „izabrana“ tržišta.

Prema analizama General Dynamiscsa, avion G-4 je po svojim karakteristikama, primjenjenim tehnološkim riješenjima, predstavljao „avion za 21. vijek, koji će biti u operativnoj upotrebi sigurno, najmanje do sredine 21. vijeka“. Na osnovu izvršenih analiza, zaključili su da će ovo biti prvi put u istoriji Oružanih snaga SAD da jedan avion bude plasiran, u isto vrijeme u sva tri vida: vazduhoplovstvu, mornarici i kopnenoj vojsci.

Kao autor, kreator i aktivni sudionik tog projekta, kojeg nazivam „Projekat SARAJEVO – Plasman G-4 u SAD i svijet“, želim da ostavim pisani trag pokoljenjima koja će doći poslije onih koja nas nasljeđuju, da mogu da spoznaju i znaju ko smo bili – a da toga nismo bili svjesni, ne bar oni koji su to morali znati, koji su nas vodili; što smo mogli – a nismo htjeli, i da to uporede sa stanjem u kojem se svaka od država, nastala raspadom SFR Jugoslavije, nalazi, sada gotovo trideset godina poslije raspada. Ja se nadam da će to poslužiti za nauk tamo nekim budućim generacijama, da ne bi ponovili istu grešku kao ova i generacija koja je do toga dovela.

Želim napomenuti ovom prilikom, da je u ovom projektu uzelo učešća mnogo lica (bit će u daljem tekstu navedena većina njih, bar oni sa kojima sam ja dolazio u neposredni, direktni kontakt), ali se svojom ulogom i doprinosom posebno izdvajaju slijedeća, koja želim ovom prilikom da istaknem:

Pukovnik RV i PVO Dragan Ikonomović, vojni izaslanik Oružanih snaga SFRJ pri Ambasadi SFRJ u Vašingtonu, SAD;

Pukovnik Petar Stanić, pomoćnik vojnog izaslanika oružanih snaga SFRJ za RV i PVO pri Ambasadi SRJ u Vašingtonu,

Richard L. Wiesner, a poslije njega pukovnik C. Gene Visnant, vojni atašei u američkoj ambasadi u Beogradu.

Rojs Kaplinger, Manager, Market Development, GD, Fort Worth Division. U stvari on je bio penzionisani p. pukovnik vazduhoplovnih snaga SAD (US Air Force), koji se po penzionisanju zaposlio u GD, kao specijalista za F-16.

Navedena četiri čovjeka su bila ključna za uspješnu realizaciju cilja – plasman aviona G-4 u SAD i svijet, koji sam na samom početku postavio. Bez njihove aktivne uloge, bez obzira na moje želje, energiju, rad i postavljeni cilj, ovaj posao teško da bi se uspješno realizovao.

Poslije svih izvršenih priprema i dogovora na relaciji sa Vojnim izaslanstvom OS SFRJ u Vašingtonu i sa R. Kaplingerom, u toku januara 1991. godine formirana je Radna grupa koja će posjetiti Fort Vort, u cilju potpisa MOU.

Prema naredbi pomoćnika Saveznog sekretara za narodnu odbranu za VPS, general-potpukovnika Aleksandra Stamatovića, grupu su činili:

– dr Nenad Gojković, direktor sektora Marketing i strateško planiranje, SDPR;

– Pukovnik Jaroslav Šafarik, zamjenik direktora VTI Žarkovo i

– Pukovnik Petar Stanić, pomoćnik vojnog izaslanika OS SFRJ u SAD, koji se priključio u Vašingtonu.

Nas dvojica smo iz Beograda pošli 2. februara 1991. godine, i preko NJujorka stigli u Vašington, istog dana u večernjim satima.

Sutradan, 03. 02. 1991. godine sva trojica smo odletjeli za Fort Vort gdje nas je na aerodromu sačekao Rojs Kaplinger. To veče smo posjetili kuću Rojsa Kaplingera i čuveni rodeo – događaj sezone u Teksasu.

Hala u kojoj je General Dynamics nalazi se van Dalasa, u Fort Vortu. Kada smo izašli iz Dalasa odjednom, sa desne strane visoka žičana ograda i avioni B-52. Rojs objašnjava da je to jedna od baza strateških bombardera na tlu SAD. Djeluju impresivno.

Sa lijeve strane ogroman, gotovo nepregledan parking i ogromna proizvodna hala, duga dva kilometra. To je General Dynamics“. Pod jednim krovom, bez prozora, sva klimatizovana u kojoj radi 35.000 radnika i u kojoj se proizvode F-16 i B-2. Tri četvrtine ili četiri petine hale zauzima proizvodnja F-16, a okvirno jedna četvrtina ili jedna petina je pregrađena zavjesom, od plafona hale do poda na kojoj piše: proizvodnja B-2 – ulaz zabranjen. Hala je široka nekih 150 do 200 metara.

Prema programu posjete primio nas je direktor marketinga gospodin Švarcenberger i predstavio nam General Dynamics, čime se bavi – koje sve oblasti pokriva: praktično od vojničkih cipela, preko odjeće, do oklopnih sredstava, vojnih brodova, dijelova i cijelih svemirskih letjelica. Ukupno preko 130.000 zaposlenih.

Zatim nas je preuzeo direktor proizvodnje Fort Vorta, gospodin David Eš. Poslije upoznavanja sa proizvodnim procesom i osnovnim karakteristikama proizvodnje F-16, pozvao nas je u obilazak hale.

Ono što je mene fasciniralo bilo je da pred radnicima nisu bili radionički crteži već samo ekrani kompjutera, odnosno monitori, na kojima su bili crteži dijelova ili sklopova na kojima su radili. Ostalo, alati, uređaji, oprema, mašine… sve je bilo istovjetno kao kod nas u SOKO-lu. Ništa „vanzemaljsko“.

Sutradan, pošto smo došli u fabriku, odmah su nas obavjestili da su se čuli sa General Electricom iz Sent Luisa, i da će doći jedan od direktora da nas upozna i prezentuje nam novi turbofenski motor koji bi odgovarao za G-4. Nedugo poslije toga on je stigao (službenim avionom General Electrica, iz Sent Luisa) i poslije upoznavanja, odmah prešao na stvar: imaju jedan potpuno novi turbofenski motor koji po karakteristikama odgovara, idealno se uklapa u G-4, tako da se taj frezovani okvir ne mora dirati. Motor daje preko 50 odsto više snage, tih je i potrošnja mu je redukovana na preko 30 odsto u odnosu na VIPER! Poneo je sa sobom prospekte tog motora sa svim tehničkim opisima i analizama i to predao: jedan primjerak je uzeo pukovnik Šafarik za VTI Žarkovo, jedan primjerak je predao meni, a jedan je ostao u General Dynamcsu.

Razgovarali smo i o nadzvučnom avionu, o našim planovima, pitali su dokle smo došli od decembra – od njihove zadnje posjete do sada – to je objašnjavao pukovnik Šafarik.

Vrijeme je prolazilo, a mi još nismo na stolu imali tekst Memoranduma o razumijevanju. Pitao sam u jednom trenutku gdje je tekst. Tada mi je Rojs rekao da još uvijek imaju nekih problema… Zatražio sam odmah da me primi D. Mejfild. Primio me je i odmah se vidjelo, po licu da mu je neprijatno. Rekao je da je problem u tome što se u tekstu eksplicitno spominje i nadzvučni avion, a oni sebe ne vide u našoj prezentaciji nadzvučnog aviona.

Dobro, hajde da isključimo nadzvučni avion, neka ostane samo G-4, od njega da počnemo. U suprotnom, ovaj njihov gest će se veoma negativno reflektovati, ne samo na našu saradnju. General Dynamics će sebi zatvoriti vrata u Jugoslaviji, kao nedovoljno ozbiljna i nepouzdana firma. To će imati reperkusije i na saradnju JNA i OS SAD… a sve njihovom krivicom. Mogli su reći unaprijed, pa ako ne žele saradnju – OK, idemo dalje, tražit ćemo nekog drugog pouzdanog partnera u SAD. Došli smo na njihov poziv, a ne samoinicijativno, nije bilo presije sa naše strane.

Na tome je završen sastanak. Predložili su mi da ja taj novi tekst potpišem, a direktor General Dynamicsa, pošto nije u Fort Vortu, to će potpisati kada dođe i oni će to poslati DHL-om u Jugoslaviju.

Utisak je bio mučan. Mi smo bili ljuti (već sam vidio dobrodošlicu od strane dušebrižnika koja će mi biti priređena u Beogradu). Na odlasku na ručak u neki nacionalni meksički restoran, pa poslije na aerodrom, Rojs mi je pokušao objasniti da i njihovi „dušebrižnici“ rade iz petinih žila i da pokušavaju ovaj naš posao poništiti i prekinuti. Uvjeravao me je da će sve biti OK i da ne brinem i da će MOU biti u Beogradu.

Prije odlaska iz General Dynamicsa, prema dogovoru, ja sam potpisao MOU. Negdje poslije podne smo imali let za Vašington. Sva trojica, a ja posebno bili smo pod mučnim utiskom nezavršenog posla. Rojs Kaplinger se osjećao isto tako nelagodno, neprijatno. Međutim, uvjeravao me je da će sve biti OK i da ću MOU imati na stolu u Beogradu.

Po dolasku u Vašington, sutradan, otišli smo u Ambasadu, na posao. Imao sam zakazane sastanke. Nedugo po dolasku zvao me je Rouce iz Fort Vorta i pitao da li se slažem da se u tekst MOU ubaci par riječi u cilju pojašnjenja: da će se plasman G-4 vršiti: „… na zajednički odabranim tržištima…“. OK, pristao sam i on mi je rekao da će MOU biti potpisan. Poslije možda nepunih sat vremena poslao mi je na faks tekst MOU potpisan sa njihove strane, a original u dva primjerka je poslao FEDEX/FEDERAL EXPRESS poštom u Beograd.

Meni je pao kamen sa srca. Znam, na to su me već upozorili pukovnici Ikonomović i Stanić, u Beogradu mi se spremao „topao“ doček, pripremljen u režiji dušebrižnika. Oni su znali da General Dynamics nije potpisao MOU, ali nisu znali da je MOU ipak potpisan i da je već na putu za Beograd. Ja sam rekao pukovnicima da o tome ništa ne javljaju, da šute.

Po dolasku u Beograd, sa aerodroma sam otišao kući, a sutradan na posao. U kancelariji me je čekala FEDEX/FEDERAL EXPRES pošiljka. Potpisao sam oba primjerka i otišao na sastanak kod generala Jovanovića, da ga izvjestim o službenom putu – pismeni izvještaj sam u toku dana napravio – kompletirao, pošto sam ga bio završio još u Vašingtonu, na svom službenom Toshiba laptop prenosnom računaru, koji sam uvijek nosio sa sobom na put.

Ušao sam kod generala Jovanovića, pozdravili smo se. Po licu sam mu vidjeo da je „pripremljen“ od strane „dušebrižnika“. Pitao me je kako sam i kako je bilo i šta ćemo sada, kako dalje. Ja sam rekao da sam vrlo zadovoljan sa svim što je urađeno, da posebno pohvaljujem pukovnike Ikonomovića i Stanića i da je sada vrijeme da pređemo na slijedeću fazu rada – otvaranje predstavništva YIGPOIMPORT-SDPR u SAD, pošto je MOU potpisan i sa moje strane – original koji je došao FEDEX/FEDERAL EXPRESS poštom iz Fort Vorta i koji sam i ja, po dolasku u kancelariju, potpisao!

Mogu reći da iznenađenje nije bilo malo. Van uobičajenog protokola i manira kuće, general Jovanović je rekao sekretarici, na njeno veliko čuđenje, da nam donese dvije kafe i dva viskija. Nazdravili smo uspjehu. Ispričao sam mu cijelu moju muku u Fort Vortu i saznanje da mi se u Beogradu sprema „doček“. Da, bilo je priča i kombinacija sa mnom, pošto od tog „mog posla“ nema ništa; „dušebrižnici“ su već „slavili“ neuspjeh i spremali se za nove kombinacije, ali ovaj put po njihovom, u njihovoj režiji, ali bez mene.

Javio sam u Zemun šefu kabineta komandanta RV i PVO generala Tusa da je posao uspješno završen i da je MOU potpisan. Naš dio „domaće zadaće“ sam uspješno završio.

Negdje u maju 1991. godine, ja sam prešao na mjesto pomoćnika predsjednika Zajednice INVOJ. Program su preuzeli „stručnjaci“. Krajem juna 1991. godine je počeo naš rat – povlačenje JNA iz Slovenije… i to je bio kraj.

Jugoslovenska vojna industrija

Početkom 1991. godine jugoslovenska vojna industrija bila je na korak od velikog tehničkog i poslovnog uspeha – da sa industrijom naoružanja SAD otpočne zajedničku proizvodnju aviona Galeb 4 koji bi bio plasiran „na zajednički odabranim tržištima“. Ostaće pitanje bez odgovora šta bi ovakav posao značio, prvenstveno u ekonomskom pogledu, za tadašnju zemlju Jugoslaviju. Građanski rat koji je buknuo četiri meseca posle potpisivanja inicijalnog memoranduma o razumevanju (MOU) zauvek je okončao nagoveštenu saradnju sa vojnim kompleksom SAD.

Doktor društveno-ekonomskih nauka Nenad Gojković, tada zaposlen u firmi Jugoimport SDPR, direktno je radio na ovom poslu čije je zvanično ime glasilo „Projekat Sarajevo“. Svoja svedočenja o ovom poduhvatu Gojković prenosi javnosti u knjizi „Poslednji uzlet – plasman aviona Galeb G-4 u SAD 1989-1991“, koju je ovih dana objavila izdavačka kuća MOSTART iz Zemuna. Kako primećuje urednik izdanja Dragan Stojković, Gojković pripada generacijama koje su imale ambiciju da pokažu kako je njihova zemlja sposobna da se vine u najveće visine i ostvaruje domete u svim oblastima… Želeli su da dokažu da amalgam socijalizma, samoupravljanja i tržišne ekonomije može biti uspešan i svetski konkurentan. Sam autor kaže u uvodu knjige da mu je namera da ostavi pisani trag o tome „ko smo bili“ pre nego što je zajednička država rasturena, a privreda razorena.

U dogovoru sa izdavačem Danas prenosi odlomak iz ove knjige.