Kako pisati o životu pisca koji je prezirao životopise

Tri godine kasnije o tom je razdoblju objavio dnevničku knjigu, naslova „Zagreb indoors“. Osnivač je, suvlasnik i bivši urednik beogradskog dnevnog lista „Danas“, bez sumnje najliberalnijih novina između Beča i Stambola, jedan od onih karijernih novinara staroga kova koji što god u životu rade imaju svijest da to čine pred očima javnosti i da će sve ovo jednoga dana biti dokumentacija o stanju jedne epohe.

Radomir Konstantinović pedesetih je godina prošlog stoljeća bio beogradski prozaist, radikalni modernist, pisac hermetičnih romana, koji su išli na živce tradicionalistima s oba ideološka pola: nacionalistima i staljinistima. Raskošan esejist, autor monumentalnog, u nas neusporedivog osmoknjižja „Biće i jezik“ sa sto trinaest analitičkih portreta srpskih pjesnika kroz povijest, i megaeseja „Filosofija palanke“ u kojemu je, slijedeći primjere iz književnosti, ispisao razornu, a po mnogo čemu i proročansku kritiku srpskog nacionalizma. Otpočetka Miloševićev oponent, devedesetih biva doživljavan kao svojevrsni patrijarh one druge, antinacionalističke Srbije. Intelektualac raskošnih znanja i interesa, svjetonazorski ljevičar, u stilsko-estetskom smislu avangardist, u svakom pogledu antidogmatičan, bio je prijatelj, a na neki način i bliski literarni srodnik Samuela Becketta. Umro je u jesen 2011.

Za Hrvatsku ga koješta vezuje. Najprije, u dinastičkom pogledu: sin je slavnoga profesora „Pravnog fakulteta“ u Beogradu Mihaila Konstantinovića, predratnog političara i glavnog projektanta na žalost zakašnjelog povijesnog pomirenja Srba i Hrvata, provedenog kroz sporazum Cvetković – Maček i stvaranje Banovine Hrvatske. Potom u književnom pogledu: Radomir Konstantinović nije bio marksist, niti čovjek „Partije“, ali jest bio krležijanac. Napisao je neke od najbriljantnijih stranica o Tinu Ujeviću, bavio se Antunom Gustavom Matošem; iako zaokupljen srpskom književnom poviješću i sadašnjošću, bio je svjestan ne samo njezinog dodira s hrvatskom književnošću, nego i činjenice, iz koje jednako izviru politički nesporazumi kao i kulturno-književna obogaćenja, da između dviju književnosti već i zbog nepodnošljive jezične bliskosti i istosti, ali ne samo zbog toga, ne postoji uvijek i u svemu jasna granica. I konačno, sudbinska i životna veza Konstantinovića s Hrvatskom: u Rovinju je imao kuću, koju je platio svojim novcima, da bi mu 1991. bila oteta, a njegove stvari pobacane kroz prozore, uključujući knjige i dokumentaciju. Tada su se na rovinjskim ulicama u smeće, između ostaloga, pretvarala i Beckettova pisma. Kuću nikada nije povratio, u Hrvatsku nakon rata nije dolazio, niti je za ovu zemlju nalazio ružnih riječi. Iako je negdje rekao da iz činjenice što je kritičan prema srpskom nacionalizmu ne proizlazi činjenica da mu je neki drugi, pogotovu balkanski nacionalizam, manje antipatičan od srpskog.

Još za života Konstantinović postaje svojevrsni živi totem „Druge Srbije“. Nakon smrti njegovo posvećenje poprima nečuvene razmjere. Na „Filosofiju palanke“ pozivaju se svi koji u Srbiji drže do sebe, pisca citiraju i oni koji su devedesetih bili s druge strane barikada, uključujući i samog Aleksandra Vučića, a da su „Filosofiju palanke“ doista i pročitali svi koji je parafraziraju ili citiraju, bila bi to najčitanija knjiga u srpskoj povijesti. No, kako god bilo, Radomir Konstantinović u današnjoj Srbiji, makar kao figura, kao ime i kao lutka u izlogu, neusporedivo je prisutniji, življi i djelatniji od Miroslava Krleže u Hrvatskoj. On je, i kad ga pojedinci osporavaju, nedodirljivi svetac. Nešto kao Luka Modrić u nas.

Radivoj Cvetićanin napisao je, i sredinom 2017. objavio, osam stotina stranica opsežnu knjigu „Konstantinović. Hronika“, u čijoj trećoj rečenici stoji: „Stalo mi je da odmah znate: ovo nije biografija“. Zatim objašnjava da je njegova knjiga građa za neku moguću, buduću Konstantinovićevu biografiju. U ovoj kronici Cvetićanin se bavi okolnostima i činjenicama piščeva života, a naročito knjigama i tekstovima, uključujući i one novinske, koje je objavljivao, kroz koje se razvijao i transformirao. Iako ne osporava Konstantinovića, ne bavi se njegovom posthumnom sudbinom, pa tako ni samim mitom o Konstantinoviću u suvremenoj srpskoj kulturi i u društveno-političkoj javnosti, već i svojom činjeničnošću knjiga predstavlja svojevrsnu demitologizaciju i pokušaj da se pisca vrati njegovim knjigama i tekstovima, a čitatelja čitanju umjesto slijepog obožavanja (ili jednako slijepe mržnje).

Ono što, međutim, kao ruka iz groba njegova glavnog junaka progoni Cvetićanina, što mu ne da mira i čime se on povremeno poigrava, e ne bi li odagnao nalagodu, jest činjenica da je Radomir Konstantinović cijeloga svog života prezrivo govorio i pisao o dnevnicima, kronikama i biografijama, gnjeveći se ne samo na svaki biografski pristup piscu i književnome djelu, nego i na biografiziranje, pa i kronološki uređeno fabuliranje u romanesknom tekstu. Povremeno je pisao dnevnik, ali u tehničke svrhe, a ne da ga objavljuje.

„Prošlost je za nas zemlja iz koje smo zauvek prognani“, i nema tu povratka, jalov je svaki pokušaj da se rekonstruira ono što se već mimo naše volje odvilo i dovršilo. Činilo mu se da ga njegova biografija progoni, o životnim činjenicama govorio je kao o mrtvacima, a biografija je za njega bila kao „mrtvačka kapela“. U tom bijegu od životnih činjenica bio je blizak i srodan Beckettu, i dosljedno ga je provodio sve do pred kraj svoje književne karijere. A onda je, za sam kraj, napisao dvije svoje posljednje knjige – ovom čitatelju, inače, i najdraže – „Dekartovu smrt“, u kojoj svodi svoje životne račune s ocem, i „Beket prijatelj“, u kojoj dijelom rekonstruira svoj odnos sa slavnim piscem. Iako bi, vjerojatno, Konstantinović s ovom tvrdnjom imao problema, ili bi je naprosto prezreo kao ekscentričnu glupost jednog površnog čitača, ali se čini kako je iza njegova prezira prema dnevnicima, kronikama i biografijama stajala neka čudna fobija od takve vrste teksta i onoga što on može načiniti od života – a može ga okameniti, fosilizirati, pretvoriti u beživotni artefakt – koju je savladao kad mu je već bilo poprilično svejedno. Naime, „Dekartovu smrt“ i „Beketa prijatelja“ pisao je nakon što se raspao njegov svijet, zajedno sa sustavom vrijednosti na osnovu kojeg je djelovao, i kada je, premda za neke druge ljude živi totem, pred sobom bio konačni gubitnik.

I onda mu se, pošto je s te dvije knjige sam načeo načelo koje je prethodno zastupao, nad grobom pojavio jedan temom opsesionirani novinar, i priredio mu vjerojatno i najtemeljitiju biografsku kroniku u povijesti srpske i inih južnoslavenskih književnosti. NJemu, koji se toga užasavao! Je li Cvetićanin ovom svojom knjigom, po mnogo čemu velikom i lijepom, koja se čita bez daha, a temeljito čitanje potraje i nekoliko tjedana, učinio zlo Konstantinoviću? Možda i jest, nemojmo bježati od toga, jer ne bježi ni sam autor. Ali to je jedno od onih zala nad kojima, kao vrhovni zlikovac, stoji Max Brod, koji umjesto da uništi prijateljeve rukopise, kako mu je ovaj s povjerenjem i oporučio, stvorio je u književnosti Franza Kafku. Pisci nakon smrti gube pravo na svoja građanska uvjerenja, i preuzimaju uvjerenja epohe koja ih je nadživjela i koja će ih slaviti. Tako i Kafka i Konstantinović. Zato, ako je Cvetićanin počinio zlodjelo, halal mu bilo od živa čitatelja. Mrtvom je piscu dobro učinio.

Radomir Konstantinović bio je pisac velikih tema. Umio je stajati sam nasuprot svih. Usuđivao se biti onaj jedan koji drukčije misli u trenucima kada svi misle isto. Tita u svojim tekstovima i knjigama nijednom nije spomenuo, baš nijednom, a onda mu je nad otvorenim grobom ispisao hvalospjev. Tekst za koji i Cvetićanin spremno priznaje da baš i nije jako dobar i pameću dorastao svome autoru. Ali, istovremeno, tekst koji osvjetljava prethodnih trideset godina šutnje, i predstavlja pripremu za sljedećih trideset godina Konstantinovićeve patnje s negativcima iz vlastitih eseja (više nego romana). Inače, najcitiranija njegova rečenica, ona s kojom i započinje „Filosofija palanke“, ta najnepročitanija knjiga srpske i južnoslavenskih književnosti, glasi: „Iskustvo nam je palanačko.“ Izlizana od citiranja danas bi mirne duše mogla glasiti i: „Iskustvo nam je za kurac“.

Bio je velik, običan i nesretan čovjek. Imao je psa Bila. „Tog 27. januara 1972. prava je pometnja u kući, Bilu je pozlilo, Radomir i Mihailo odlučili su pod hitno ga nositi na kliniku. Mihailo ga je zapravo nosio na rukama. Nije mu bilo nimalo lako, taj erdel terijer imao je brat-bratu dvadeset i pet kilograma. Stari profesor uzimao je vazduh na svakom stepeniku dok se s njim u naramku peo u ambulantu. Na lekarskom stolu Bil je zalajao nekoliko puta i lipsao. Lipsao? Tako je valjda rekao doktor, ali je Radomiru ta reč za Bilovu smrt bila strašna: nije dopustio da se koristi. Na stranici dnevnika na kojoj se opisuje ovaj slučaj, u desnom gornjem njenom uglu, nacrtan je krstić i pored njega napisano: Bil“. Radomir Konstantinović je, inače, bio dosljedan ateist.

Tekst je objavljen u Jutarnjem listu, 5. avgusta 2017.