Kako upokojiti vampire prošlosti

… tijekom te godine zakonski apsolvirati zabranu uporabe ustaških simbola, uključujući i pozdrav Za dom spremni), ponovo su u odvojenim kolonama (pet domaćih, plus ona diplomatskog kora) pred veličanstvenim spomenikom (Kameni cvijet, rad arhitekte Bogdana Bogdanovića) u jasenovačkom logoru komemorirale sve brojne, monstruozno pobijene žrtve, povodom 76. godišnjice proboja uznika iz ustaškog zarobljeništva.

Samo s jednom razlikom: ranijim ideološkim prijeporima ove su godine (pri)dodani i osobni sukobi i animoziteti između Milanovića i Plenkovića koji su unatrag godinu dana eskalirali do usijanja, tako da je sve to zajedno izgledalo još tužnije, ružnije i sumornije nego inače.

Sve je to nagnalo prof. dr Ognjena Krausa, predsjednika Koordinacije židovskih općina RH da gorko konstatira: „Ovo je pokazalo da smo potpuno podijeljeni i da nismo u stanju, ni kad se obilježava komemoracija u Jasenovcu prijeći preko nekih stvari; ovo je slika Hrvatske u kojoj živimo“.

Svi se politički akteri u RH zaklinju kako Jasenovac više ne smije (p)ostati poligon ideološkog prepucavanja, jer to je uvreda svim žrtvama ustaškog terora kojom se banaliziraju svi ti stravični zločini i kako je stoga naša moralna obveza stroga, odlučna i dostojanstvena (ne bi škodila i iskrena) osuda svih tih strašnih zločina(c)a, posebice stoga što su (po)činjena kukavičkim skrivanjem iza lažnog hrvatstva.

Ali, nikako da se s riječi prijeđe na djela.

A, to je neprijeporno naš dug prema povijesti: svatko tko veliča NDH i opravdava ustaška klanja Srba, Roma, Židova i Hrvata antifašista moralni je idiot, opasni ignorant i(li) zloćudni šovinistički pokvarenjak i time samo tjera vodu na mlin onih koji sve Hrvate objeđuju kao genocidan narod.

Svi koji enormno uvećavaju broj žrtva ustaškog terora (u rasponu od 700 tisuća, pa do ili više od milijun pobijenih), kao i oni kojih ih, bez stida i pameti maksimalno minimiziraju (i svode na nekoliko stotina, ili tek koju tisuću), bez ikakve sumnje čine novi zločin nad već pobijenim, nevinim žrtvama, da se izrazim Tuđmanovim riječnikom, Pavelićevog zlosilja.

Uostalom, kao i kad je ne tako davno, u samom Jasenovcu bila postavljena, pa onda nakon brojnih intervencija (prije svega) iz inozemstva maknuta u obližnju Novsku, spomen ploča HOS-ovcima poginulim u tzv. Domovinskom ratu (1991-95), s ustaškim znakovljem, što zapravo i nije bilo ništa drugo do primitivn fašistička provokacija koju je Plenkovićeva vlada, na svoj nepodnošljivo benevolentan način blagoslovila.

Ako današnja RH nema ništa zajedničko sa zločinima u Jasenovcu, onda to mora i jasno pokazati, odnosno otvoreno se distancirati, bez fige u džepu, od NDH kao zločinačke tvorevine koja je uprljala i zlorabila hrvatsko ime pod kojim su Pavelićevi jurišnici na rasnoj, nacionalnoj, vjerskoj i ideološkoj osnovi počinili masovna, ljudskom umu nepojmljiva zlodjela.

Dakako, teško je, bilo kome, suočiti se s tegobnom i krvavom istinom, posebice dijelovima vlastite nečasne i sramotne prošlosti, ali to zreli narodi čine.

Čim prije, to bolje – time započinje put kolektivne, moralne katarze, bez koje ovo društvo nema, niti će imati ikakvu izglednu perspektivu.

Jasenovac je bio sabirni, tranzitni, radni i kažnjenički logor, ali prije i iznad svega logor smrti u kojem su vršene masovne likvidacije i to po uzoru na nacističku masovnu industriju smrti.

Uostalom, Maks Luburić je u jesen 1941, u njemačkom logoru Sachsenhausen proveo destak dana na studijskom boravku, kako bi i ustaše u Jasenovcu mogle efikasno primjeniti metode ubijanja izgladnjivanjem i iscrpljivanjem teškim fizičkim radom.

Prve skupine uznika, uglavnom Židova, u Jasenovac su stigle krajem kolovoza 1941, a za cijelo vrijeme trajanja logora (travanj 1945) u njemu je bilo zatočeno oko 150 tisuća ljudi, iako se, naravno, precizna brojka nikad neće ustvrditi; uostalom kao ni broj smaknutih, uključujući i pomrle od gladi, zime, boleština, teškog rada… a koji se procjenjuje na 90, a najviše, sve do 120 tisuća.

Prve masovne fizičke likvidacije logoraša počele su već početkom studenog 1941, dok su Srbi, Židovi i Romi bili ubijani sustavno, po strogo rasno uređenom, genocidnom principu, Hrvati antifašisti i ostali su eliminirani po principu ideološke isključivosti.

Dakako, na meti su posebice bili bogati Židovi.

Ali, Pavelićevi su se bojovnici najžešće obračunavali sa Srbima, tako da se čak i general i glavni predstavnik njemačke vojske u NDH, Glaise von Horstenau morao požaliti samom poglavniku, tražeći od njega da obuzda svoje koljače, jer zastrašujućim, masovnim zločinima djeluju krajnje kontraproduktivno, zapravo uvjetuju sve intenzivnije i brže priklanjanje hrvatskih Srba partizanskom pokretu.

Nakon te intervencije, Pavelić je smjenio Didu Kvaternika, maknuo Luburića i Ljubu Miloša, ali to su bile samo privremene, kozmetičke kazne, jer su se pokolji i masakri nad srpskim življem i dalje nastavili.

Na koncu i nadbiskup Stepinac, nakon što su ustaše u jasenovački logor deportirale nekoliko rimokatoličkih svećenika, u pismu poglavniku požalio se kako je „Jasenovac sramotna ljaga NDH“.

A, da je Jasenovac bio logor smrti, što novodobni ustašoidni revizionisti uporno i u nedostatku argumenata, glasno negiraju, u kojem se sustavno i masovno, na najsvirepiji način ubijalo, razvidno je iz same logorske, službene statistike (ma kako bila aljkavo vođena).

Recimo uprava navodi kako je tijekom 1943. preminulo gotovo 4.000 uznika.

Uz to, valja podsjetiti: pojedini romski transporti nisu bili čak ni evidentirane po dolasku u logor, ukoliko su bili prenapučeni zatvorenicima odmah su bili preusmjeravani prema Gradini, najvećem jasenovačkom stratištu i tamo bezdušno likvidirani; njihova tijela se nisu ni pokopavala, već su naprosto bacana u Savu.

Jedno vrijeme Savom je plivalo toliko leševa da je to postalo problemom i za sustav riječnog prometa.

Za 44 mjeseci, koliko je jasenovački sustav logora funkcionirao, iz njega se bjegom uspjelo spasiti tek 150 osoba, ne računajući proboj, u travnju 1945, u kojem je pod vodstvom komunista, sudjelovalo oko 600 logoraša.

Većina ih je bila odmah pobijena, ali ipak njih stotinjak je pobjeglo na slobodu.

Prije konačnog povlačenja iz Jasenovca, dakle krajem travnja i početkom svibnja 1945, ustaše su poubijali sve preostale zatočenike (čudom preživjelo 15-ak), sve su zapalili i srušili kako bi uništili i zameli sve tragove svojih zločina, da bi danas u RH imali sve prisutniju priču u pojedinim revizionističkim akademskim krugovima, kako su partizani/komunisti neposredno po svršetku rata Jasenovac koristili kao logor u kojem su bili zatočeni i masovno stradavali zarobljeni ustaše i domobrani.

Iako za tu besmislenu priču nema nikakvih dokaza, rađa se, analogno Bleiburgu, programirano nova martirološka mitologjia hrvatskog stradalništva, a sve sa jasnim ciljem prikrivanja ustaških zločina i svaljivanja svekolike krivnje za ratne zločine na Titove partizane i jugoslavenski komunistički režim, a tako se ujedno maloumnom ekvilibristikom pokušala uspostaviti poveznica s Domovinskim ratom iz 1991.

Ali, ma koliko se to razni autori i domoljubni institute trudili, jednostavno to neće, niti može proći, jer jaz između istine i laži, činjenica i falsifikata je toliko dubok da se ni najbesramnijim manipulacijama ne da premostiti.

A, što je Jasenovac uistinu bio, možda je najprimjerenije prikazao haesesovac, književnik Ilija Jakovljević u svom potresnom svjedočanstvu Konc-logor na Savi, i sam zatočenik ovog logora.

Brojne su epizode stravične, nalik su fantaziji, ali u ovom slučaj, logorska stvarnost daleko je nadmašila i samu maštu, podsjetimo se: više od 5.000 kozaračke djece u logoru je pomrlo od gladi, boleština i nehigijenskih uvjeta života, a prije toga ustaše su im pobile roditelje, ili ih nasilno odvojili od djece, deportirajući ih na rad u Njemačku.

I kad se još i danas stupidno licitira brojem jasenovačkih (jednako tako i bleburških) žrtava, onda se to čini s jasnom sviješću: Jasenovac je tema nabijena nacionalnim emocijama, nacionalističkim resentimentima i ideološkim predrasudama i upravo stoga što se u Hrvatskoj izbjegava otvorena, javna, kritička i objektivna rasprava lišena navijačkih strasti o ovoj i sličnim temama, već se traži nekakav truli, srednji izlaz za nuždu.

Svaka se rasprava, brzinom svjetlosti pretvara u međusobno optuživanje i svršava silnim lažima, podmetanjima i manipulacijama.

Stare se trauma revitaliziraju, a vampiri prošlosti iznova se bude željni nove, svježe krvi.

Sve dok budućnost budemo gradili na forsiranju svjetonazorskih sukoba i nacionalističkih isključivosti, na civilizaciji laži, nećemo naći odgovore na pitanje: kako upokojiti vampire prošlosti?

A vrijeme nam nije saveznik.