Kao jardum

– Zbog toga što je ukusna kao jardum od ovaca sa Pešterske visoravni, kaže Sead Bahović ispred čije je kuće danas zadimio rakijski kazan. I bezbeli, Vojislav je glavni kazandžija. Da se ne ispeče obična „brlja“ no „jardum rakija“, da ima šta da se popije, prinese pred ljude i pred stidne goste. U žalosti i radosti, i u dokonluku.

A da ne bi šta po lošem krenulo, kazandžija odmjereno nalaže vatru, prati kad će da protoči jabukovača.

– Prvih pola litra se obavezno baca, jer tu ima najviše metil alkohola, iskusno kaže kazandžija, a poslije, kad počne da se puni rakija u posudi namijenjenoj za to, Vojislav stavlja gradi i mjeri jačinu. „Kad se peče jabukovača, ne smije biti ispod 48 stepeni“, kaže. I dodaje da gradi za mjerenje jačine rakije ne smiju da „slažu“. A on, Vojislav, kojim će gradima najviše vjerovati, ako ne kumovskim.

– Ove je kum Duško Minić kupio u Srbiji. Mjere stepene i temperaturu i nema da omaše. Ono što ti one kažu, tako bi ti rekli i na institutu, tvrdiVojislav i sipa tu „jardum rakiju“ da probamo.

– Bogme, dobra, trgosmo po jednu ja, Leko, Suad i Zajo, a domaćin Sead iznese kisjelih paprika, krompira da stavimo u žar, pa zovnu rođaka mu Rifa da natoči rasola. Tamo se kazan rastutnjao. Niko ne haje što je mrak odavno pao, što se žarovnice rasprskavaju unaokolo.

– Pečenje rakije je najljepše uveče. Okupimo se ovako, popijemo pokoju, razgovaramo, a posao ide, priča kazandžija Beso.

– A jedne godine, ubaci se u priču Sead, „peče moj rođak Rifo rakiju, a nas nekolicina naiđosmo s fudbala. Svratimo kod Rifa, on poče da nam sipa, a mi, onako horni, popismo mu sve što je do tada ispekao. Rifo donese iz kuće još jedan litar, nasu nam čašice i veli da popijemo još po ovu i da se gubimo od njegovog kazana“. Taman što nam to ispriča, na putu se pojavi žuta „fića“ rođaka mu Rifa. I, bogami, Rifo donese rasola. I to kakvog!

– Ovakav raso je najbolji za liječenje mamurluka. Kad čovjek uveče prepije, ujutru je ovakav raso mila majka, reče Zajo, a Leko priđe da pogleda „fiću“, jer ovaj automobil je postao prava rijetkost i atrakcija u Crnoj Gori. Sead ispriča kako su nekada u njegovom rodmom selu Kaševarima imale dvije „fiće“.

– Ja i Rifo smo ih vozili. Ali, moja je bila mnogo bolja od Rifove, veli Sead.

– Jeste, njegova je mogla da ide i sa točkovima okrenutim gore, osmjehnu se Rifo, aludirajući na to kako se Sead jednom prevrnuo sa tom fićom na krov i klizao niz livadu dvadesetak metara.

– A poslije sam je prodao Suadu. Kad je pravljen put prema Kaševarima, Suad se tom fićom jedne noći vraćao pijan iz susjednog sela Poda. Kako su pored puta stajale propustne cijevi velikog promjera, Suad mislio da su urađeni tuneli i htio tuda da prođe. Srećom njemu ništa nije bilo, a fiću nije mnogo oštetio, priča Sead, a u žaru ispod kazana peku se krompiri. Poneki se rasprsne i blago podigne pepeo. U međuvremenu, dok se ispeku krompiri, mezimo kisjelih paprika.

– Dobre paprike, pohvalismo ih.

– Dobre. To ja i Leko jesenas spremali turšiju, a pustili žene da gledaju seriju, da li u šali ili stvarno, veli Sead. No, bilo kako bilo, paprike su stvarno dobre, pogotovo uz ovu „jardum rakiju“ što je pravi kazandžija Vojislav. A ta äjardum rakija“, kad sklizne niz grlo samo osjetiš kako po organizmu počne da se razliva nešto prijatno toplo. Nekako ti duši dođe lijepo i zapjevao bi, pa kud puko da puklo. I zapjevasmo negdje oko ponoći, dok je kazan cijedio posljednje kapi alkohola.

Ali, tu nije kraj. Sjutra se kazan seli gore kod Medžida.