Kazalište i (s)misao rediteljske detekcije

Do danas je objavio desetak knjiga različitih žanrova, čime je obuhvatio samo dio svog bogatog stvaralačkog opusa razasutog po brojnim stručnim publikacijama, kao i časopisima za književnost, filozofiju i općenito „društvena i kulturološka pitanja“, ali i različitim dnevnim i tjednim tiskovinama.

Svojom najnovijom knjigom Hamletom protiv Minotaura, u izdanju zagrebačkog Sandorfa (2021), Sršen se bavi „teorijom i praksom redateljskog čitanja“; dijelom se radi o predavanjima koja je držao svojim studentima na kazališnoj Akademiji, ali njegov rukopis nije isključivo usmjeren samo teoriji režije, već je to ipak prije svega svojevrsno ispovjedno štivo koje je, kako je to lijepo sažeo jedan od recenzenata knjige Janez Pipan, svojevrsno „intimno putovanje“ po krivudavim i sakrivenim stazama redateljskog traganja za „izgubljenim vremenom koje valja uhvatiti u čitljive označiteljske mreže“, a taj „nemilosrdni i silovit ispovjedni stil“ njegovih predavanja ujedno je i njegov najmoćnoji teorijski argument i dokaz da režija nije samo techne i episteme nego prije svega poesis.

A o kakvom se to vrsnom intelektualcu od formata radi, koji se ne boji niti jednog izazova, najbolje potvrđuje njegova rekonstrukcija, prvog, izgubljenog dijela kapitalne Komedije od Pometa Marina Držića (kojeg Sršen u pojedinim elementima svrstava u isti rang s Williamom Shakespearom), postavljena na Dubrovačkim ljetnim igrama 2003. godine kojima je u ovoj knjizi posvetio značajno mjesto, posebice razdoblju između 1950. i 1959. godine smatrajući ga najznačajnijim periodom u povijesti novijeg hrvatskog glumišta, a koji je u suvremenoj nacionalnoj teatrologiji uveliko krivo predstavljen, ili (ne)namjerno ostavljen da padne u zaborav.

Ovu nepravdu, Sršen, ne tražeći krivca, ako već ne može popraviti, barem na nju želi upozoriti i stoga inzistira na filozofičnosti klasika dramske literature; Shakesperea uzima kao paradigmu (jednako to vrijedi i za Eshila, Sofokla, Držića, Molierea, Pirandella… klasike kao takve), jer on nam je, kako tvrdi autor ovog djela, (p)ostvario i otkrio da je Hamlet, ako ga čitamo kao dramu, ali i kao teorijsku knjigu, zapravo knjiga-tezaurus, knjiga koja u sebi krije drugu knjigu kojoj je tragedija o danskom kraljeviću prikladan omotač, takoreći štit kojim je obavijena.

Sršen kaže: „Shakespeare je prvi autor koji je svoju filozofsku knjigu uspio sakriti u drugu knjigu.“

Odgonetavanje ove tajne, moguće ja samo umijećem detekcija, ali kako naglašava Sršen, „ona nije režija, ona je otkriće“ bez kojeg se nikad ne mogu shvatiti čuda umjetnosti i (s)misao života; detekcija je Arijadnina nit režije i odmah potom nastavlja obračajući se svojim studentima/čitateljima: „Zamislite Tezeja u Minotaurovu labirintu bez Arijadnine niti i dobit ćete redatelja bez detekcije.“ Dakle, tek i samo uz pomoć Arijadnine niti moguće je naći izlaz „iz mraka labirinta“, odnosno moguć je stvarni i puni kontakt s književnim/dramskim djelom.

Sršen je ovom sadržajno i informacijama bogatom knjigom pokušao sročiti definiciju redateljskog čitanja, pitajući se na tragu Eugena Finka: je li umjetnost tek izraz ljudske sposobnosti za igrom, ili u sebi zrcali i prisustvo božanskog?

Povezujući (ne)prikrivenu vezu redateljskog stvaralaštva kao specifične teorijske djelatnosti imanentne samom dramskom djelu i filozofije kao autentičnog izvorišta svakog kritičkog propitivanja; povezujući vlastito redateljsko iskustvo s majeutikom režije i glume kod Konstantina Stanislavskog, Sršen tvrdi kako redatelj uvijek režira dvije knjige: knjigu teksta kojim se bavi i knjigu vlastitog svijeta i ova je borgesovska dvojnost neminovnost, zapravo conditio sine qua non u (p)ostvarenju originalnosti redateljskog posla.

U takvoj dijalektici redateljskog čitanja pravi su predmet(i) uvijek dvije knjige, u kojima su važne čak i naizgled banalne stvari, jer kazališna se kuća gradi od grunta, a ne od krova, kako to čine nedovoljno upućeni autori koji u želji da fasciniraju publiku i kritiku stvaraju kazalište za snobove, bez stvarnih dodira s umjetnošću i životom.

Propitujući prirodu dramskog teksta, važno je, tvrdi Sršen, vratiti se izvorima, autoru, kako bi stalno pred očima imali antičku ideju theatrona kao cjeline pri čemu dramski tekst i tekst predstave ne smiju biti suprotstavljeni, inače bi jedan drugome (na)štetili.

Sršen je ovu knjigu (na)pisao kako bi pokušao postulirati prirodnu teoriju režije koja izravno polemizira s postavkama moderne semiologije kazališta, ali istodobno je iznimno bogata brojnim osvrtima na različite kazališne pisce i teoretičare, kao i važne kazališne predstave, kako one u svjetskim, tako i one u nacionalnim razmjerima.

U svojoj se knjizi osvrće, polemizira, komunicira s velikanima hrvatskog teatra poput Tomislava Durbešića, Božidara Violića, Joška Juvančića, Mani Gotovac, Ivice Kunčevića, Georgija Para, Koste Spaića, a posebice su mu u fokusu Marko Fotez i Bojan Stupica koji su po njemu obilježili jednu veličanstvenu kazališnu epohu.

Dakako, često se dotiče Stanislavskog, Jurija Ljubimova, Jerzy Grotowskog, Petera Brooka, stalno mu je na umu i Luigi Pirandello, a ova svekolika i razgranata komunikacija Sršenu omogućava da (iz)gradi jedan daleko širi rakurs gledanja na kazalište od onog usko, specijalističko teatarskog, a što je još važnije to čini svijestan (o)pozicije outsidera u kojoj se, bez gorčine, zapravo, čak i komotno (s)nalazi i time se samo potvrđuje kao svestrani autor iznimnih kvaliteta i vizija.

Shakespeare, Moliere, Držić… ne samo da žive svojim tekstovima, već nam oživljavaju vrijeme, ljude, običaje i još mnoštvo drugih stvari o kojima naša filozofija i ne sanja; iz prošlosti govore našim jezikom, našem vremenu, o nama danas, sada i ovdje, često više i bolje od mnoštva naših suvremenika. I stoga, Sršen s pravom zaključuje: „Kad stupate u odnos s nekim tekstom, kad ga kanite režirati, vi ste subjekt koji se sreće s drugim subjektom… Ne režirajte tekst s kojim niste zavedeni.“