Klinička slika vremena

Čim se pojavi nešto novo i originalno u književnosti, ono uspostavlja određenu vrijednost, valer (Kroče), a jedan od višestrukih valera ovog romana je stvaranje neke vrste hiperrealističnog novog romana, romana urbane kulture i mitologije kakav je u srpskoj književnosti jedva konstituisan.

„Prave Beograđanke“ dokazuju da upotreba određenog izobličavanja u književnosti često dovede do „istine“, a istina u ovom romanu je, bezmalo, klinička slika jednog raspamećenog, potrošačkog, senzacionalističkog vremena, sklonog onom deborovskom spektaklu. Dizajn korica funkcioniše kao uspjela ilustracija takvog svijeta, uz napomenu da, ako se ovaj dizajn ne sagledava u ironijskom ključu, on (p)ostaje trivijalan. Ova urbana ikonografija, oslikava, nažalost, sisteme vrijednosti u savremenoj kulturi, pa se prosto nameće pitanje da li je vrijeme kulture, u onom klasičnom smislu, sasvim iscurilo kao u nekoj klepsidri, te da li ove korice, možda, upućuju čitaoce, i prije samog čitanja, kako se svijet odavno okrenuo naopačke i karnevalizovao, da se suština sakrila u nečemu trivijalnom, u nečemu što ispod površine otkriva samo još jedan sloj površine.

„Roman o fatalnim ženama 21. veka“, kao interpretativna instrukcija poziva da se još jednom obrati pažnja na sam pojam fatalne žene koji, sasvim sigurno, rezonira dvostruko: sa jedne strane, nemoguće je ne prisjetiti se čuvenih „noar“ filmova i beskrupuloznih, „femme fatale“, a, sa druge strane, sam pojam fatalnosti uključuje u sebe neku vrstu tragične sudbine. Ako se podsjetimo svjetske književnosti, fatalne žene su (u oba smisla) bile Tolstojeva Ana Karenjina, Floberova Bovari, ili pak Moravijina Adrijana, junakinja romana „Rimljanka“ (iz kojeg se, ne slučajno, uzima citat kao moto prvog poglavlja), ko su onda danas moderne, fatalne žene, šta ta fatalnost danas podrazumijeva i da li moraju biti fatalne – to su pitanja kojim se bave „Prave Beograđanke“. Emilija Reljić, Nina Obradović i Aleksandra Rakin – stidljive, povučene, promiskuitetne ili pak buntovne – predstavljaju cijelu jednu lepezu mogućnosti istraživanja pitanja fatalne žene i koncepta damstva i stiče se utisak da su kao materijal za roman, žene neka vrsta izazova i da kroz nesumnjivo delikatnije, intuitivnije i senzualnije biće, postaju zahvalne za fikcionalna nijansiranja.

Valjalo bi, međutim, istaći da se podjednako uspješno nijansiraju i muški likovi. Kad Dilan Tomas kaže da „posle prve smrti nema druge“, autoironična figura Igora Marojevića te stihove (premda nisu u dosluhu) izvrće: naime, Igor Marojević ubija se tri puta, uvodeći i samu smrt time u karnevalski svijet/smijeh. Ne postavlja se pitanje zašto samoubistvo (jer u jednom i više nego nihilističkom okviru romana drugačije možda i ne može biti), ali intrigira njegova trostrukost i činjenica da nije dovoljno samo umrijeti vješanjem, već i pucanjem u glavu, a zatim i padom sa balkona. Poljuljanog horizonta očekivanja (premda su horizonti izmišljene kategorije), čitaocu postaje jasno: smrt je lišena ozbiljnog i dostojanstvenog, postala je komična i farsična, otvarajući prostor skandala i karnevalizacije. I zaista, nešto se od Bulatovićevog farsičnog i burlesknog svijeta našlo i u romanu „Prave Beograđanke“, kako se uporno dekonstruiše i oduzima značaj svemu onome što je u kulturi (ili životu) bezmalo sveti čin (na primjer, čin odavanja počasti pokojniku), a na sve to, dodaje se i jedna rafinirana ironija i depatetizacija, ključne za čitanje ovog romana. (Tako, na primjer, kada se Emilija Reljić hvata za srce, dok se prisjeća smrti njenog oca, Marojevićev pogled bludi po njenim grudima, praveći otklon od bilo kakvog patetičnog, emocionalnog suviška)

U poglavlju „Karneval“ postaje jasno da je život farsa, i da se treba smijati, tačnije, bolje od toga – stvoriti igru. Naša savremena tragedija je (pokazuje scena sa Marojevićevog kremiranja, u kojoj prisustvuje prije svega jedan pas, a ne čovjek) u tome što više nemamo pristup suštini i što su ljudi postali komedijanti, a „Prave Beograđanke“, kao savremeni roman, potvrđuju sve učestalije teze o tome da posljednji čovjek ne mora i više ne može biti Edip, junak koji na kraju spoznajom biva tragičan i koji plače; posljednji čovjek mora biti komedijant, pajaco, trostruki samoubica poput Igora Marojevića. Time se otvaraju pragovi onoga što je još i sam Jonesko krajem 20. vijeka primijetio: komedija je nova vrsta tragedije, štaviše, komično je postalo gore od tragičnog, jer ne nudi nikakvo bjekstvo i rješenje, što u romanu otvara prostor za jednu nihilističku poetiku.

Nihilizam je, međutim, samo posljedica izoštrenog oka za ono što se dešava čovjeku danas. Sasvim rezigniran i ciničan stav prema svim savremenim pošastima i opis iole svjesnijeg junaka, a samim tim osuđenog na autodestrukciju, nužno vodi do samoubistva, ovog puta sa komičnim efektom, jer distancira čitaoca i onemogućava mu da se katarzično uživi. Katarzičan trenutak (ako se o katarzi može još uvijek govoriti), bio bi, zapravo, sam trenutak i mogućnost uvida u izgubljene, poljuljane vrijednosti i beznađe savremenog svijeta. Ne bismo mnogo pogriješili ukoliko bismo „Prave Beograđanke“ sagledavali kao roman koji pripada takozvanom depresivnom realizmu, ili, bolje reći, depresivnoj lucidnosti.

Po tome, ovaj nihilizam nije poza, već ima opravdanje – bilo koja vrsta „ispravljenija mana“ u ovom romanu je izbjegnuta, jer bi se „Prave Beograđanke“ time svele sasvim sigurno na roman sa tezom, a tim postupkom još jednom, možda implicitno, skrećući pažnju na činjenicu da je, danas, pričati o moralu – neuprizorivo. Marojević postaje hroničar cijele jedne kulturne, društvene, moralne ispraznosti moderne Srbije.