Knjiga u službi totalitarizma

 Naprotiv, u potpunosti obratno, radilo se o tome da se predoči blizina između jedne u najširem smislu „poetske“ imaginacije i razularenog političkog nasilja.

Katkad je pri tome i lijepa književnost u užem smislu sukrivac. Politika i poezija se ni u kojem slučaju ne mogu tako jasno razdvojiti kao što to sugerira njihova konvencionalna podijeljenost.

Taj uvid pomjera bavljenje nacionalsocijalizmom u prošireni teorijski horizont. Kao što je već na početku nagoviješteno, postavlja se obuhvatni problem kako grupe, socijalni miljei, partije ili cijela društva samozamišljanjem sebi daju oblik te time stvaraju socijalne činjenice.

Važna polazišna točka jest ovde pitanje o organizacijskoj moći i uvjetima uspjeha kolektivnih pripovijesti kao najmoćnijeg medija takvog samozamišljanja. Kako se pripovijeda pripadnost, kako se kulturalne netrpeljivosti proizvode ili učvršćuju pripovjednim polariziranjem, kako se koordiniraju kolektivne percepcije vremena i prostora?

Dok jedni (državni činovnici i učitelji) projekt nacije implementiraju administrativno i didaktički te se pri tome obično kreću u okvirima prisutnih institucija, drugima se (političkim intelektualcima koji po svojem nametnutom ili samoizabranom položaju pripadaju više prekarijatu, makar i s elitnim aspiracijama) vremenski raskorak između nacionalne ideje i stvarnosti nudi kao teren za aktivističko-revolucionarne programe.

Politika nakana da se naciju, koja često nije ništa više nego povijesno-mitološki umjetni produkt, najprije dovede na visinu njezina utopijskog cilja, zbog svoje grandioznosti predstavlja neodoljiv izazov upravo za tip prekarnog intelektualca. A taj teren je i mjesto na kojemu se redovno miješaju politika i estetika, prekoračuju granice između ideologije i umjetnosti.

Nacionalizam tvori jedan od modernih izvora za topos državnika kao umjetnika. Kao dokaz dovoljno je navesti tek jedan citat. On dolazi od čovjeka koji je potekao iz siromašne sredine i koji se osjećao stigmatiziranim zbog jedne tjelesne mane, ali koji je unatoč tome stekao doktorat u oblasti znanosti o književnosti, isprobao se kao kasnoekspresionistički pjesnik, razvio hektične publicističke aktivnosti i na kraju avansirao do glavnoga propagandiste jednog režima terora, od Josepha Goebbelsa:

Od mase formirati narod i od naroda državu, to je uvijek bio najdublji smisao jedne istinske politike. (…) Državnik je i umjetnik. Za njega narod nije ništa drugo od onoga što je za skulptora kamen. Odnos između vođe i mase u jednakoj je mjeri neproblematičan kao odnos slikara i boje.

Primjeri iste dinamike formiranja ideologije pronalaze se u mnogim drugim etnonacionalizmima. Oni potječu na usporedno promatranje, na način koji Jacqes Semelin koristi u svojoj studiji Očistiti i uništiti. Politička dimenzija masakra i genocida. U svim genocidima koje proučava Semelin pronalazi jedno zajedničko obilježje, istu „ideološku genezu“.

Prije prijelaza na stvarno djelo uvijek se može ustvrditi da su njihovi preduvjeti, oni koji im pridaju smisao, razvijeni od strane „intelektualaca“, utoliko što su „za dobro svoje zemlje“ iznijeli radikalne analize situacije, koje su faktički dovele do stigmatiziranja određenih grupa. (…) Označiti ih kao „intelektualce“, ne mora uvijek biti točno. (…) točnije je govoriti o „graditeljima identiteta“ (…).

Bilo kako bilo, većinom pripadaju „duhovnim“ zanimanjima (…). Oni su učitelji i odgojitelji, apsolvirali su neki studij, ali ga nisu nužno završili (pri čemu ponekad mogu imati i osjećaj da su njihove „egzistencije propale“, oni su spisatelji ili novinari, visokoškolski nastavnici, liječnici ili inženjeri, mogu biti i umjetnici ili svećenici.

To su često oni koji za krizu svoje zemlje, možda i s obzirom na čisto osobne frustracije, prvi formuliraju jedno „rješenje“, rješenje koje onda snagom svoje riječi ili moći svojega pera zastupaju sa žarom.“

Semelin navodi kao primjer tri imena: „idološkog esejistu“ Alfreda Rosenberga, „nacionalističkog spisatelja“ Dobricu Ćosića, koji je igrao neslavnu ulogu kao preteča Miloševića i militantnog seminaristu, novinara i kasnije predsjednika države Gregoirea Kayibandu, jednog od onih koji su ideološki pripremili genocid u Ruandi.

Na svu Trojica može se primijeniti iskaz jednog od preživjelih iz Ruande da obrazovanje „ljude ne čini boljima, nego samo efikasnijima“. U dvadesetome su se stoljeću pod sličnim uvjetima formirale brojne nasilne vladavine, čija je vodeća ideja jedinstvenog i organski povezanog državotvornog naroda prema pravilu iziskivala sve više žrtava što je snažnije odstupala od stvarne nejednakosti u narodu.

Visoka je i cijena stvaranja političko-mitološke fantazije kako bi se jednoj umjetnoj državnoj tvorevini, često ustanovljenoj u okviru slučajnih kolonijalnih granica, udahnula nacionalna duša. Znakovito je i to da veliki broj modernih diktatora potječe iz onog konspirativnog miljea u kojemu boema, kriminal i svjetonazorni radikalizam grade amalgam u koji je teško prodrijeti, ili su, u najmanju ruku, u svojim ranim godinama došli s njim u dodir.

U zajednička obilježja modernih diktatura spada da pripisuju prominentnu ulogu zastarjelom mediju: knjizi. S tog stanovišta kultura je knjige svoj posljednji hipertrofirani otisak ostavila u totalitarizmu 20. stoljeća. Kao što je dokumentirano u zborniku tekstova Despoti pišu pjesme, mnogi su se diktatori 20. stoljeća okušali u pjesništvu, a neki su od njih zasnovali svoju vladavinu doslovno na kultu knjige.

Koliko god se djela Hitlera, Staljina, Maoa ili Gadafija razlikuju u stilu i ideologiji, izjednačuju se u bibliocentričnom usmjerenju njihovih režima. Ideoaltipski pojednostavljeno, može se govoriti o knjizi kao simboličkome središtu totalitarnog sistema. Ona gradi sakralni centar državne propagande, koja se inače služi i drugim, modernijim sredstvima širenja, poput radija, filma i televizije.

Dijeli se partijskim kadrovima ili čak cijelome stanovištu i ima karakter ustavnoga spisa; opskrbljena je autoritetom kojemu se mora odati poštovanje u javnim obznanjivanjima režima i njegovih mreža moći. NJezina glavna uloga sastoji se u tome da se jednoj, s obzirom na legitimnost i njezinu zasnovanost, nadasve prekarnoj političkoj tvorevini, nastaloj u metežu rata i revolucije, pruži trajni temelj.

Situacija na koju reagira je, dakle, u velikoj mjeri liminalna i s liminalnim akterima, čije je djelovanje opisano u prvom dijelu ove knjige. Kao ideološko utemeljenje, bilo etnonacionalističke ili socijalističke vrste (pri čemu se elementi oba smjera u dvadesetom stoljeću često povezuju jedni s drugima), ona hoće da ima religijsku funkciju i da preuzme nasljedstvo svetih knjiga velikih religija. Time se razjašnjava i napetost između upotrebe tehničko-industrijskih medija u propagandi ovih režima, s jedne, i starinskih rituala koji se izvode oko sakralne knjige, s druge strane. U njima se bibliofilski raskoš, fetišizam, čarolija dodira i druge forme inscenirane magije stapaju u jedan osobit sindrom.

O posljednjem primjeru takve knjige, 2001. godine publiciranoj Rubnami Saparmyrata Nyyazowa, vođe Turkmena, već je bio riječi. Rubnama je trebala zasnovati nacionalni identitet Turkmena. Čitalo ju se na televiziji i u oficijelnim prigodama, godinama je bila obavezna lektira u školama i na sveučilištima u Turkmenistanu. NJoj je u glavnom gradu ove zemlje Ašhabadu podignut veliki spomenik, a jedan primjerak knjige poslat je svemirskom letjelicom u kozmos.

Zajednička karakteristika takvih djela kojima se utemeljuju diktature sastoji se u tome da se ona shvaćaju kao jezgra čišćenja koje posprema prošlost i istovremeno je iznova izmišlja u samozadovoljnom maniru, ali i reagira na jednu naizgled zapletenu, nestalnu sadašnjost, s rigoroznom, na kraju terorističkom, voljom za uspostavljanje poretka.

Prijeteće gnušanje prema svagdje percipiranome neredu upisano je u njih i gradi njihovu pogonsku silu. Spoznaja da su teror i katarza, strah i čišćenje ne samo u antičkoj tragediji, već i u modernim nasilnim ideologijama usko povezani jedno s drugim središnje je za ispitivanje motivacijske strukture njihovih protagonista. To vrijedi bez obzira na poznatu ironičnu sudbinu diktatora koji, prema pravilu, samo povećavaju kaos protiv kojega se navodno bore, da bi na kraju sami pali kao žrtve spirale kaosa koji sami potiču.

U čemu se sastoji to konstruiranje u diktatorovoj knjizi? To je ujedno i pitanje o načinima funkcioniranja ideologije.

Ovdje je nužno uvidjeti razliku između sadržaja i geste, s jedne, i između različitih krugova adresata totalitarnoga pisanja, s druge strane. Sveti spisi diktatura svojim pristalicama nude orijentiranje u pronalaženju smisla, no prilikom točnije semantičke analize oni se pokazuju kao u najvećoj mjeri nekonzistenti i eklektični. Dakle, u obzir se moraju uzeti i drugi faktori kako bi se objasnilo njihovo djelovanje. Tu spada ritualni rang knjige koja je proglašena za osnovu datog sistema vladavine koji je, što je čest slučaj kod religijske literature, čini imunom na svaku sadržajnu kritiku.

Osim tog valja uzeti u obzir i osobite uvjete recepcije medija knjige: tek ih poneko, ako uopće, čita u cjelini, drugi poznaju tek odlomke ili citate koji se nalaze u opticaju. Oni koji su je čitali, „političko svećenstvo“, izdvajaju se iz velike većine nečitatelja i preuzimaju mentorsku ulogu u odnosu na njih. Dok je masovna propaganda modernoga stila usmjerena istovremeno i pod istim uvjetima na sve, oko knjige nastaje sistem parcijalnog simboličkog sudjelovanja koji dozvoljava brojne nijanse.

Ta okolnost pomaže da se objasni zašto često zbunjujući karakter takvih kultnih knjige ne može naškoditi njihovome autoritetu. Naprotiv, kao empirijsko pravilo vrijedi: što manja i višeznačajnija frazeologija knjige na kojoj se zasniva vladavina, to ju se lakše može prisvojiti kroz selektivnu primjenu; to je veća, prema tome, i unutarnja mogućnost slobodnog kretanja interesnih skupina koje se okupljaju pod njezinim apelom.

Veliki značaj imaju ovdje i gestualni popratni signali koje diktatorsko pismo šalje manje neupućenima a više krugu potencijalnih elita novoga režima.