Knjige mirišu na „baciti“ i „sačuvati“

– Tu nagradu primam kad već imam napunjenu sedamdeset i jednu godinu. Ona je utjeha za 50 godina bavljenja poezijom, utjeha za sve nagrade koje su me „promašivale“. Mislim da se od devedesete godine nagrade uopšte nijesu dodjeljivale djelu, knjigama, ostvarenjima, nego ljudima. Zbog toga su me nekoliko puta mimoišle neke nagrade. Prema tome, ova nagrada djeluje mi kao melem, kao utjeha koja će i meni pokazati da sam tolike godine bio na pravom književnom putu, kaže Hadžić.

* Interesantno je da ste često bili u najužem izboru za neku nagradu u Srbiji. Kako to da vam skoro uvijek „za dlaku“ izmakne nagrada?

-Moje knjige su tri puta bile u najužem izboru za nagradu Vasko Popa. Moje knjige gube trku i to me blamira. Jer uvijek moja knjiga bude pratilja ljepotice. Mnogi se tome začude i meni to predstavlja neku satisfakciju. Jer, ljudi su svjesni da se nagrade daju ljudima, a ne knjigama. Recimo, ja kao musliman nemam pristupa stotinama nagrada. Ili ako i imam, to je ono „dosta je Ibrahimu najuži izbor“. Druga stvar, ja nijesam ni izdavač ni moćnik i onda sam nezanimljiv. Zato se nagrade daju onima koji imaju pristup izdavačkim preduzećima.

* Vaša poezija je angažovana, što nije karakteristika pjesnika rođenih u Sandžaku. Pjesnici vašeg podneblja uglavnom poeziju grade na arhaičnom načinu izražavanja i folklornim specifičnostima. Kako to da nijeste slijedili taj uhodani kurs?

– Ja se, mislim od treće knjige, bavim angažovanom poezijom. Od tada sam „probuđeni“ dio naroda. Nastojim da uočim neke slike, pojave, da kroz ironiju i kroz sarkazam iskažem svoje mišljenje o određenoj pojavi. Normalno, tu je bilo metafora, skrivanja. Danas može čovjek svašta da piše, ali to svašta i nije više poezija. Što se tiče jezika, taj stil koji sam ja odabrao, a to se dogodilo negdje od druge knjige, gdje su mi oči otvorili neki sjajni pjesnici, gdje sam nastojao da kroz prozni iskaz, kroz proširenu rečenicu pravim pjesmu. Kritičari kažu da sam ja čovjek koji izuzetno cijeni istinu, pa i istinu u književnosti. Kroz svoju poeziju i lektiru nastojim da dođem do knjiga koje su istinite, ili čije je polazište u istini i realnim slikama. Znači, nema zamagljivanja, nego je tu jedno otvoreno polje bilo o čemu da se piše.

* Mislite li da postoje istinite knjige poezije i proze?

– Mislim da postoje. Ali nijesmo sad tu strogi da zanemarujemo stil i ono što prati jednu knjigu. Vjerujem da je „Ana Karenjina“ sjajna istinita knjiga. Gdje god zavirite u tu knjigu vidjećete jednog genijalnog pisca. Kad opisuje gljivu koja ima na dršci pjege, kaže da ga ona podsjeća na muškarca koji se nije brijao tri dana. Ja sam poznavalac gljiva i ova rečenica Tolstojeva potpuno odgovara istini. Pa „Čarobni breg“ Tomasa Mana. Iako je to kapitalna knjiga, iako se u njoj raspravlja na razne teme, ona je cijela jedna velika metafora, sa tom poviješću kad zdrav odvodi bolesnog u bolnicu, pa se okrene da se onaj zdravi razbolijeva i umire a bolestan prezdravlja. To su te metafore i istine gdje se razgovara o životu, o književnosti, o filozofiji, o istoriji, ali vidite da iza toga stoji jedno veliko znanje. Borhesove „Maštarije“ su fenomenalna knjiga. Gdje se ono izmaštano plasira kao vjerodostojno. Borhes čak folira i navodi neke enciklopedije iz 17. vijeka. Ali to je toliko ubjedljivo i toliko novo u književnosti.

* Kod vaših pjesama karakteristični su završeci. Taj efekat na kraju dominira u svakoj pjesmi.

– Nekako mi je prirodno da nastojim efektno da završim pjesmu. Da mi se ona ne izgubi i ne raspline, nego da ima početak, sredinu i kraj. To može biti uticaj ruske književnosti.

* U pjesmi „Prvi put s majkom na Svjetskom prvenstvu“ vaša majka žali što su joj sinovi umjetnici a ne „fuzbaleri“. Zaista, jesu li popularniji pisci ili sportisti?

– Jedan osrednji fudbalerčić ili pjevač slavniji je od dobrog pisca. Više novca zaradi, a žene u čoporima idu za njima.

* Kako sa distance izgleda književna scena u vašem zavičaju?

– Danas je vrijeme kada se na svakom mjestu štampa dosta knjiga. I u provincijama i u velikim gradovima. Samo što u velikim gradovima čovjek ne može da otprati sve. Ja mislim da u Beogradu svakog dana izađe desetak novih knjiga raznih pisaca, raznoraznih skribomana. To se čak nađe i u izlozima elitnih knjižara u Knez Mihailovoj, ili nekoj drugoj prometnoj ulici. U provinciji ista je situacija, samo što smo mi ovdje u prilici da otpratimo svaku knjigu. Nedavno sam čitao jednog mog zemljaka, Rožajca, njegova knjiga vrvi od gramatičkih i materijalnih grešaka. Međutim, ona ima tvrde korice. Pravi se neka knjiga „Poznati stvaraoci Rožaja“ i on će ući u tu knjigu. Znači ta se laž, ta folirancija, blasfemija, prenosi i ulazi u neke trajne knjige. Ako i ja uđem u taj leksikon, neko će poslije sto godina čitati o njemu i meni ravnopravno. To su ljudi koji konkurišu kod nacionalnih fondova, a tamo su nestručni ljudi, ne mogu da procijene kome daju pare i šta će taj uraditi, i tako se štampaju takve knjige. Bolje i da ukinu taj fond, nego da daju pare za gluposti.

* Šta mislite o crnogorskoj književnosti?

– Crnogorska književnost se budi u smislu da se odvaja od neke tradicionalnosti, krutosti. I tematski se budi. Nedavno mi je fino pasovala pjesma Pavla Goranovića „Kako mirišu knjige“.

* Kako vama mirišu knjige?

– Meni knjige mirišu na baciti i sačuvati. U mladosti kada bih otvorio knjigu, i kad bi mi ona zamirisala sadržajem, odmah bi je kupio. Međutim, često mi se desi da neku knjigu bacim, jer mi uopšte ne miriše.

Pesme, gljive, leptiri

Ibrahim Hadžić (1944. Rožaje), diplomirao je istoriju umetnosti na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Objavio je knjige pesama: „Harfa vasiona“ (1970), „Vežbanje osećanja“ (1973), „Oformiti jedinstvenu životinju“ (1974), „Vreli tragovi“ (1980), „Na staklu zapisano“ (1987), „Isti život (izabrane i nove pesme“, (1988), „Pesme i“ (1997), „Hora“ (2000), „Nepročitane i nove pesme“ (2006) te knjigu „Boja okoline: zbornik o pesništvu Ibrahima Hadžića“ (2012). Knjigu proznih zapisa „Zapisi i crte“ (1997) i knjigu o rečima „Rožajski rečnik“ (2003). Prevodi poeziju sa ruskog jezika. Bavi se izučavanjem gljiva i noćnih leptira. Objavio je tri knjige o gljivama. Za poeziju je dobio nagrade „Isidora Sekulić“, „Milan Rakić“, „Pero Ćamila Sijarića“, „Bosanski stećak“ i „Risto Ratković“. Živi u Beogradu.