Ko smo mi iza ovih naših identiteta

Ovo ostvarenje snimljeno u koprodukciji Bosne i Hercegovine sa Slovenijom, Hrvatskom, Srbijom i Nemačkom, govori o grupi vojnih veterana, nekadašnjih pripadnika različitih vojski koje su međusobno ratovale na području bivše Jugoslavije, koji se ponovo susreću kao učesnici radionice o suočavanju s prošlošću.

Jedan od najcenjenijih glumaca u regionu često bira filmove koji se bave periodom ratnih devedesetih i suočavanjem s prošlošću. Tako je naslovima poput „Svjedoci“, „Grbavica“, „Na putu“, „Bjuik rivijera“, „Krugovi“… nedavno dodao i film „Teret“ Ognjena Glavonića, koji prati manje poznate događaje u Srbiji 1999. godine. O sukobu i zajedništvu, onom „oko nas“ i u nama, u razgovoru za Danas govori Leon Lučev.

* Uskoro vas očekuje premijera filma „Muškarci ne plaču“ na festivalu u Karlovim Varima. Rekli ste da je to jedan od najlepših i najbitnijih filmova u kojima ste igrali. Zašto?

– Po osjećaju. Mislim da me ne vara. U stvari se bavi na neki način problemom svega. Za mene otvara istinu. To je pitanje ko smo mi iza ovih naših identiteta. Film postavlja to pitanje, a na neke trenutke i odgovara na njega. Odgovara u trenucima kada čovjek pogleda čovjeka i negde se prepoznaje. Za mene je to ljepota tog filma. To je sjećanje na ono što mi jesmo. Na našu sreću, to još postoji, nažalost često nam trebaju ratovi ili poplave da bi se sjetili da smo ljudi. Ali dobro je da još uvek postoje trenuci sjećanja na to da smo još ljudi.

* Film se bavi situacijom kada se veterani triju vojski iz poslednjih ratova sretnu u jednoj instituciji gde se svi zajedno bore sa posttraumatskim sindromom. Šta se dogodi kada se spoje ljudi koji su se nekada ratovali međusobno?

– Kroz tehniku psihodrame oni počinju shvaćati da su svi zajedno danas u jako sličnoj situaciji. U suočenju sa vlastitom boli, sa traumama koje su prošli, sa problemima sa kojima se suočavaju danas u životu… I počinju se na neki način prepoznavati, razumjeti u svemu tome. A i na neki način nadilazit neka vlastita vjerovanja koja su bila vezana uz te traume, rat, podjelu…

* Koliko ste se vi možda lično pronašli u toj priči, s obzirom na to da ste i sami bili na ratištu?

– Neke stvari, neke emocije sam crpio iz sebe. Da, bitna mi je i bliska ta priča. Esencijalno je razumijem. Moje tijelo je razumije. Pronaći se ili izgubiti u toj priči… mislim da je kroz tu priču bar trebalo proći. Negdje je bila iznimna spremnost kod svih nas koji smo ušli u to da se, ne suočimo, nego da zajedno prođemo kroz nju, kroz svoja sjećanja, osijećaje… Da nam je svima koji smo je radili bitna tema zajedništva i da je ta tema za mene nešto što je temelj novog sustava kojeg maštam i trudim se živjeti.

* Govorite o ideji zajedništva, a oko nas se stalno potencira sukob…

– Pitanje je fokusa. Ako se fokusiram na ono što se potencira oko mene, onda ću biti daleko od sebe. Ako potenciramo što je u meni i što osjećam kao istinito i ispravno, onda ću djelovati na način koji je meni ispravan i istinit. Ja mislim da ako se malo bolje zagledam i zadubim u sebe, da mogu nadić sukob. A ako ostanem u onome oko nas, onda sam u tome oko nas. Mislim da mi je prirodnije da budem u onome što je unutra nego da gledam oko sebe. To je samo promjena fokusa.

* Izjavili ste da vam je žao svakoga ko je poginuo ili patio, nezavisno od toga kojoj je strani pripadao. Kada ćemo doći u situaciju da svaki čovek na ovim prostorima ne samo to kaže, nego zaista i misli?

– Pojma nemam odgovoriti na to pitanje. To nije moj diskurs i uopće ne želim razgovarat na takav način. Jer davati neka opća pravila i rješenja i govoriti u ime svih, jednostavno nije moj put. Mogu govorit u svoje ime. Za mene se rat završio prije 27 godina. Nemam ga namjeru živjet dalje. Imam namjeru živjet s ljudima koji su mi bliski, s kojima kreiram super stvari, radim stvari koje volim, i nekako odgovorno i razigrano živjet ovaj život. To je moj put koji sam ja izabrao i koji živim.

* A šta vam film kao diskurs nudi? Zašto vam je važno da se u svojim filmovima bavite potragom za istinom, suočavanjem s prošlošću…?

– Zato što podstiče neku temu koja i ja osjećam kao istinitu, a to je tema zajedništva. Jer, kada se utapate, a neko vam pruži ruku, sumnjam da će iko pitati da li si Srbin ili Hrvat ili Sirijac ili �. Nego ćeš pružit ruku jer ti je ruku pružio čovjek. E sad, putovati do esencije čovjeka, odbacujući lažne identitete, ne mislim da je lagan put, ali je sigurno sretniji, radosniji od onoga kako „oko nas“ govore. Lijepo je to biti čovjek.

* Govorite o pitanju identiteta. Ima li neke razlike kada se tim temama kojima se bavite, dotičete u Zagrebu, Sarajevu, Beogradu…?

– Ja nekako, barem iz moje perspektive, osjećam da na svim tim područjima žive ljudi. Jednom su me novinarili pitali kako je to glumiti Srbina, ja sam rekao da ne znam jer sam ja glumio čovjeka. Teritorija u ovom trenutku nije bitna. Bitni su ljudi. I za mene je to vrijednost. Velika vrijednost. Ta ljudskost, ta čovječnost.

* Nedavno ste završili snimanje filma „Teret“ reditelja Ognjena Glavonića. Zašto vam je bila važna ta priča i sa kakvim teretom se nosi vaš junak?

– Ta priča je važna zato što je istinita. Bavi se istinom. Istinom koju ljudi baš ne bi čuli i ne bi da se zna. Međutim, ja mislim da prvi korak da nešto napravim u životu i krenem bilo kojim putem jeste da se suočim sa istinom, tj. sa nekom realnošću. Realnost često nije šarena. Ponekad je siva, crna, ali je neminovna da bi se napravio prvi korak. I da preuzmem odgovornost. Odgovornost je nekako riječ koja baš nije u ovom trenutku u modi. Glavni lik preuzima odgovornost za ono što je napravio i što je napravila njegova generacija. On na neki svoj mali/veliki način pokušao da svojim djelovanjem preuzme odgovornost za učinjeno i da tim korakom umanji teret koji nosi njegovo dijete. Za njega taj korak mijenja sve u njegovom životu, životu njegove obitelji, ali iz njegovih moralnih načela, jedini je moguć način djelovanja.

* Je l’ taj teret devedesetih to što nas sputava da dođemo do zajedništva o kome ste govorili?

– Odakle ja da znam što ljude sputava da dođemo do zajedništva?! To će svaki čovjek za sebe otkriti i govoriti o sebi. Ovo je film o jednom teretu koji je i realan i fiktivan. Temelji se na istinitom događaju, prebacivanju tijela ubijenih Albanaca s Kosova u Batajnicu, fiktivan jer je filmska priča. A što je teret svakoga čovjeka ponaosob, to čovjek mora sam za sebe otkriti ukoliko pogleda u sebe a ne „oko sebe“. Ali na tom putu smo zajedno, nismo sami. Nikakva izolacija. U životu je važno imati ljude oko sebe.

* O čemu govori vaš rediteljski prvenac?

– U pitanju je kratkometražni film. Zove se „Dan kojeg se malo sjećam“. Bavim se likom kome otac umire na rođendan kćeri. Pratimo tog lika kako slavi taj rođendan. Film je završen. Poželeću mu sreću da napokon ide svojim putem. Vidjećemo u kom će smjeru krenuti. Ja to u ovom trenutku ne znam.

* Pripremate jedan projekat u Bitef teatru. O čemu je tačno reč?

– U stvari to su pregovori sa Bitef teatrom. Ako sve bude u redu, trebalo bi da krenemo sa pripremama 2018. godine. Tema mu je bliskost. Radi se po filmskom scenariju „Jedan pokret“ koji sam napisao pre nekih šest-sedam godina. To bi bila neka početna točka.