Koloplet zločina, pljačke i nasilja

Borka Pavićević: Prvi razlog je što se time ne bave institucije. Time se bave pojedinci i nevladine organizacije, ali to nije zaživelo u institucijama države. Druga stvar je ponašanje političkih elita, izvinjavam se nemam bolju reč, jer kad se kaže elita to zvuči nekako pohvalno, a ne bi trebalo. Oni nikako da preuzmu odgovornost. Divljanje organizovanih momaka, koje nazivaju huliganima, i ubistvo francuskog državljanina na ulici Beograda itetako ima veze sa Ratkom Mladićem. Ratko Mladić je centralni društveni problem, to je simptom društvene bolesti.

Slavenka Drakulić: Da ste prije par godina, kada je Gotovina uhapšen, anketirali ljude u Hrvatskoj i pitali ih šta misle da li treba izručiti Gotovinu Hagu, vjerojatno bi bio visoki postotak onih koji bi kazali ne, ali oni bi igrali na drugu kartu i rekli bi: „Zašto da ih šaljemo u Hag, mi smo također sposobni sami suditi tim ljudima“. Pogledajte šta se u međuvremenu dogodilo. Pomilovanje Norca postalo je u predsjedničkoj kampanji u Hrvatskoj, kako piše riječki Novi list, mjerna jedinica domoljublja predsjedničkih kandidata. Kolega Ladislav Tomičić nazvao je to predizbornom egzekucijom pravne države. Zašto je to tako? Većina ljudi koji su na vlasti, koji se muvaju oko vlasti, koji su čas u jednoj, čas u drugoj partiji, i sami su sudjelovali u ratu. Svi oni imaju nekog putera na glavi i njima nije u interesu da se ti ljudi uopće kažnjavaju. Čuvena je i izjava Milana Vukovića, suca Vrhovnog suda, koji je rekao da u obrani naši dečki nisu mogli počiniti zločin jer onaj koji se brani ne može počiniti ratni zločin, što je notorna glupost. Drugi važan elemenat za razumijevanje svega toga je Drugi svjetski rat. Ovaj rat je počeo manipulacijom brojkama iz Drugog svjetskog rata – koliko su Hrvati ubili Srba, koliko su Srbi ubili muslimana, koliko su muslimani ubili ne znam koga i tako dalje, manipuliralo se zato što se to nikada od Drugog svjetskog nije rata raščistilo.

Borka Pavićević: Neke stvari se ipak znaju – i ko je pobednik u Drugom svetskom ratu i šta je čime plaćeno. Govorim o tome zato što smo mi neprekidno u istom ratu. To osećaju i ljudi, bila sama sada u Bosni, imate utisak da taj rat traje u kontinuumu. Međutim, ovde u Srbiji se dešava da se zločini ovoga rata pravdaju zločinima ranijeg rata. Cela ova mimikrija – traženje groba Draže Mihajlovića, prekrštavanje ulica, odnos prema partizanskim spomenicima – ide za tim da se kvislinzi proglase za one koji su ustvari stradali. Pravdate kvislinge zato što ne možete da se suočite sa skorašnjom istorijom, pa zločine iz poslednjeg rata obrazlažete nepravdama i takozvanim nepravdama iz Drugog svetskog rata. To je ono – hajde da sada govorimo o Jasenovcu i Blajburgu zato što nećemo da govorimo o Srebrenici. Tu ima još jedna stvar. Ovaj rat je bio i transformacija bivšeg socijalističkog vlasništva. Ratni zločini su išli zajedno sa neslućenim poslovima krađe i korupcije. Koloplet zločina se pretvara u pljačku, a pljačka u nasilje, i, kao što kaže Halmet, „zločin truli, smard mu se do neba diže“. Vi onda ustvari učite ljude da se zločin isplati. Kad je bio prikazan snimak kako pripadnici specijane jedinice „Škorpioni“ ubijaju bošnjačke civile, onda se pojavila informacija da je „Škorpione“ finansirao čovek koji je posekao jednu trećinu šuma u Baranji. Na tom snimku vidimo i jednog popa koji ih blagosilja i kaže: „Idite, koljite i vratite se“. Pripadnici Škorpiona su osuđeni, ali mi ne znamo šta je bilo sa tim popom i sa tim čovekom koji ih je finasirao? Možda on danas otvara nekakav mol, ko zna šta radi i čime trguje.

Slavenka Drakulić: Prvi bogataši koji su izašli iz rata bili su vozači koji su se naglo bogatili, skladištari koji su se naglo bogatili, šverceri koji su se naglo obogatili itd. Sve je to strahovito povezano.

Omer Karabeg: Kakav je po vama učinak Haškog tribunala? Krivci su kažnjeni, ali presude su vrlo malo ili nikako doprinele priznavanju zločina i suočavanju sa tamnom stranom vlastite prošlosti. Te presude su često bile povod za nove nacionalističke frustracije i priču o nepravdi svetskih moćnika čija je žrtva „naš mali, pravdoljubivi narod“.

Slavenka Drakulić: Po mom mišljenju najvažnija funkcija suda u Hagu nisu ni presude, ni zločinci, nego istina, jer smo kroz te procese, recimo, saznali istinu o Srebrenici. Da nije bilo suđenja Krstiću, ne bi bilo ni istine o Srebrenici.

Borka Pavićević: Možda smo gledali previše filmova o Nirnberškom procesu, pa smo živeli u uverenju da će suđenje u Hagu na neki način dovesti to katarze. To je, međutim, izostalo, do toga nije došlo. Ja, inače, mislim isto što i Slavenka – da je Haški tribunal bio nužan zato što niko od nas nije bio u stanju da govori o zločinima svojih sunarodnika.

Omer Karabeg: Da li ćemo ikada na ovim prostorima doživeti da se ljudi počnu istinski užasavati nad zločinima svojih sunarodnika kao što se Nemci užasavaju nad holokaustom?

Slavenka Drakulić: Vjerojatno onog časa kad provedemo denacifikaciju i denacionalizaciju na način na koji su je Njemci proveli. Druge nema. A to je dugotrajan i bolan proces, kao što vidimo.

Borka Pavićević: Ja bih sada citirila misao koja potiče iz kruga oko Hane Arent, a koja kaže da će do toga doći onda kada se osetimo kao žrtve. Metaforično rečeno, počećemo s tim ozbiljno da se sučavamo onda kada budemo u ulozi nemačkih Jevreja. Tek kada se nađemo u situaciji da osetimo patnju, da doživimo nepravdu na vlastitoj koži, počinjemo da osećamo empatiju s onima koji su stradali.

Odgovornost crkve

Omer Karabeg: Ni verski službenici nisu spremni da osude zločine pripadnika svoje vere i nacije. Takve osude obično se upućuju drugoj veri i naciji.

Borka Pavićević: Jedan od temeljnih problema ovog društva je izjednačavanje patriotizma, nacionalizma, pravoslavlja i srpstva, da ne govorim o vladikama Filaretu, Artemiju i Pahomiju, svim tim neviđenim javnim skandalima od kojih se crkva kao institucija, ili kao sinod, kako god hoćete, nije ogradila. Nikada neću zaboraviti Filareta koji se zaklinje na glavu deteta, a posle toga je bio u Vukovaru. Nisu u tome učestovali religiozni ljudi nego crkva kao institucija. A pogledajte koji javni prostor danas zauzima crkva. Ja ne znam jesmo li sekularna država. Volela bih da jesmo i sve tvrdimo da jesmo, ali nekako mi baš tako ne ispada.

Slavenka Drakulić: Zajedno sa nacionalizmom raste i uloga vjere. U Hrvatskoj su vjera i nacija jedno. U anketama se 90 posto Hrvata izjašnjava da su katolici. Katolicizam je za njih suština njihove nacionalne pripadnosti. Naravno da onda crkva ima ogromnu ulogu u političkom životu, kao što ju je imala i u ratu, kada je svaka brigada, ili ne znam kako se to zove, bojna, valjda, imala svoje svećenike koji su blagosiljali vojnike prije svake akcije, kao što i danas blagosiljaju otvaranje svakog objekta, kao što je kardinal Kuharić sjedio kraj Tuđmana u parlamentu itd. Politički utjecaj crkve je ogroman i u tom smislu je njena osuda zločina jako važna. Međutim, ako je i bilo, onda je to bilo jako općenito. Ali šta će oni drugo reći kad su i sami na neki način sudjelovali u tom ratu.