Kome zvona zvone?

Kriza i raskol unutar hrvatske radikalne desnice eskalirali su istodobno s užarenim događanjem naroda u Crnoj Gori, sa svim, već prepoznatljivim konotacijama starog velikosrpskog ekspanzionizma pod novom Vučićevom egidom srpskog sveta. Ovi su se procesi, igrom slučaja, savršeno poklopili i tako su (p)ostali s(p)retnim izgovorom „zabrinutim hrvatskim domoljubima“ da upozore na prijeteću destabilizaciju regije, pa samim time i RH, te uz put i preusmjere fokus javnosti iz svog, u tuđe dvorište.

Ujedno su naglasili da dramatična događanja u Crnoj Gori, bez ikakve dvojbe prisiljavaju RH da ubrzano preispita pitanje obnove HPC koje aktualna Plenkovićeva vlada gura pod tepih u strahu (više od reakcija međunarodne nego domaće javnosti) da je ne optuže za „sentimente“ prema ustaštvu i NDH. To će pitanje neminovno doći na red, Hrvatska ga neće moći izbjeći, ne samo zarad mogućeg, nepredvidljivog razvoja (ne)prilika u širem okruženju (BiH, Kosovo, Sjeverna Makedonija…), već i zbog činjenice rezultata popisa stanovništva koji je u RH upravo u tijeku i u koji su se desne snage agilno uključile propagirajući svoje nebuloze na jumbo plakatima, ali i na druge, uglavnom nedopuštene načine, pozivajući građane RH pravoslavne vjeroispovijesti da se deklariraju kao Hrvati i pripadnici HPC, uvjeravajući i njih i javnost da će tako doprinijeti suživotu srpskog i hrvatskog naroda i definitivno eliminirati poguban utjecaj Srpske pravoslavne crkve (SPC), koja je zapravo konstantna prijetnja sigurnosti i stabilnosti države, te povijesno gledano, izrazito agresivna ekspozitura velikosrpske imperijalne politike prema susjedima, danas prikrivene Vučićevom idejom tzv. srpskog sveta.

U opskurnom Hrvatskom tjedniku, neprikriveno šovinističkom glasilu frustrirane i revizionistički nastrojene hrvatske desnice, glavni je urednik početkom rujna ove godine napisao kako Hrvatska treba obnoviti HPC i zabraniti zločinačku SPC na čelu s Porfirijem, jer predstavljaju „istinsku šaku srbijanske službene politike“, te da nakon mučnih scena iz Crne Gore koji su dokaz njene vjerske i političke okupacije, do izražaja dolazi paradoks da RH „izdržava Crkvu Republike Srbije, Crkvu tuđinske i agresorske države“, dok je HPC de facto u ilegali.

Ujedno se obrušio i na patrijarha SPC Porfirija, nazivajući ga licemjerom, jer dok „metaniše“ o međunacionalnom pomirenju i šalje poruke kako se on i Hrvatska javno vole, istodobno pri ustoličenju novog mitropolita Joanikija na Cetinju, koji je prije nalikovao vojnom desantu, nego vjerskoj ceremoniji, u horu sa svojom svitom pjeva Kad se vojska na Kosovo vrati, pružajući tako otvorenu duhovnu potporu sektaškim idejama blagopočivajućeg primorsko-crnogorskog mitropolita Amfilohija Radovića koji je tvrdokorno negirao crnogorsku naciju, kao što je bio i potpora i to snažna, cijeloj galeriji ratnih zločinaca na čelu s Ratkom Mladićem i Radovanom Karadžićem, koji su u Hrvatskoj, BiH i Kosovu ruke okrvavili do ramena.

Teza je radikalne desnice kako je danas u RH na vlasti koalicija HDZ i SDSS, koju je osnovao ratni zločinac Goran Hadžić, tako da dijelom hrvatske politike upravlja srbijanski predsjednik Vučić posredovanjem Milorada Pupovca koji mu vjerno služi. Naravno, to nema nikakve veze sa stvarnim stanjem, ali koga briga, važno je da efektno zvuči i da se tako najlakše i najbrže mobiliziraju i manipuliraju „zdrave nacionalne snage“; antisrpski resentimenti su nezamjenjivi spiritus movens na koji se svi sokolovi raznih braniteljskih udruga spremno odazivaju, huškajući na postrojavaju za obranu ugroženog doma.

Na Cetinju se vidjelo, stižu opomene iz ovih krugova, kakva je stvarna uloga SPC u realizaciji staronove nacionalističke platforme srpskog sveta za koji su u SPC životno zainteresirani, jer se time revitaliziraju ideje Svi Srbi u jednoj državi/prostoru zajedno a, ujedno se niječu crnogorska i bošnjačka nacionalnost, koje su zajedno s Albancima na Kosovu zapravo vještačke, izmišljene tvorevine Tita i komunista kako bi se i time oslabio utjecaj Srbije i Srba u bivšoj državi. A, istodobno aktualna srpska politika forsira nekakvu novu bunjevačku naciju u Vojvodini, koja nema nikakvu podloga za nacionalno legitimiranje, izuzev što dodatno želi podijeliti i umanjiti i onako devastirani tamošnji hrvatski korpus.

Zar to nije dovoljno, pitaju se na hrvatskoj desnici, uz potporu pojedinih rimokatoličkih velikodostojnika (biskup Košić sklon ustaškim eskapadama i slični) da se na srbijansku provokaciju s Bunjevcima odgovori registracijom HPC, što bi zapravo bio prvi korak u stvaranju kanonske HPC. Uostalom, po popisu stanovništva od prije deset godina, 15-ak tisuća se hrvatskih građana izjasnilo da su pripadnici HPC, ali tu činjenicu Plenković bahato ignorira. Kako to, da u Poljskoj, jednoj od najkatoličkijijh zemalja svijeta postoji Poljska pravoslavna crkva, a pravoslavnim Hrvatima se to pravo negira.

Naravno, nitko se od ovh lumena ne zamara prostim činjenicama tradicije, povjesti, kanonskih odrednica i ustroja tzv. pomesnih crkava, pravilima međusobnog priznanja… a u tom kontekstu onda i načinom kako je u travnju1942. pod patronatom ustaškog poglavnika Pavelića za vrijeme NDH donešena odluka o „kanonskoj obnovi HPC“, koju je čak i ateistička KPH osudila kao puku prevaru, a svećenike koji su je priznali nazvala izdajnicima i nacifašističkim kolaborantima. HPC je i tada, kao i danas zapravo zabijanje „noža u leđa“ Srbima, čin dodatnog unošenja raskola među pravoslavce, bez ogleda na sve opravdane prigovore na ponašanje SPC kao ancille Vučićeva režima i njegove doktrine objedinavanja srpskog sveta.

A, koliko je HPC bila i ostala „čvrsta“ realnost najbolje svjedoči činjenica kako se padom NDH ugasila i ova sama, nazovi Crkva na čelu sa šarlatanom i zločincem mitropolitom Germogenom, koji se doveden iz manastira Hopovo u Zagreb spremno stavio u službu ustaškog genocida. Tražiti od hrvatskih Srba, nagovarati pravoslavne vjernika da se priklone HPC i napuste SPC jednako je suludo kao kada je Tito predlagao Stepincu da se Crkva u Hrvata distancira od Vatikana, što je zagrebački nadbiskup očekivano s indignacijom odbio. Sam pogled na likove koji danas u RH aktivno zagovaraju „obnovu“ HPC, kao što su general Glasnović, Ante Beljo, Mijo Crnoja, ministar u HDZ vladi T. Karamarka i slični, jasno ilustriraju nakane ovog ni malo naivnog projekta.

Nedvojbeno, to je samo novo sredstvo pritiska (istina, izvučeno iz naftalina), na ovdašnje Srbe kojima se (ne)prikriveno, stalno i uporno na nos nabija kolektivna potpora, pa samim time i krivnja u realizaciji zločinačkog Miloševićevog projekta očuvanja Jugoslavije kao Velike Srbije, a svim hrvatskim Srbima koji su (u)stali u obranu svoje domovine i time pokazali i dokazali lojalnost nameće se „političko hrvatstvo“ koje je nespojivo s pripadnošću SPC. Stoga ne čude žestoki napadi na Porfirija koji su po stupanju na tron Crkve našao u svojevrsnom limbu. Dobro su mu znane, nije naivan, sve okolnosti unutarcrkvenih odnosa snaga, kao i brojne (s)veze SPC sa Vučićevim režimom i njegovom kriminalnom političkom hobotnicom koja izuzev želje za vlašću i moći nema druge ideologije, niti priznaje drugog Boga. Porfirije ne može ne znati da je Vučić (bio) ratni huškač i vjerovati da se premundurio u mirotvorca, a samo slijepac ne vidi zlo koje sustavno širi oko sebe, može samo nacionalistička budala i(li) pokvarenjak.

Ali, objektivno, još uvijek je novi poglavar koji tek treba vidjeti na koga i s kim može računati u sprovođenju svoji ideja u nadolezećim, ni malo lakim i iznimno složenim vremenima. Nije tajna, i Crkva u Hrvata, kao i SPC (ne)prikriveno su leglo latentnog nacionalizma, ali istodobno u obje institucije dosta je ljudi (i klirika i mirjana) koji su iskreno odani kršćanskom poslanju i upravo oni mogu, samo ako ih se potakne i dade im se prostora pokrenuti stvari na bolje.

Događaji u Crnoj Gori su bjelodano potvrdili kako se Porfirije u politički uzavreloj i eskalirajućoj situaciji nije dobro snašao, a pitanje je koliko je u takvoj situaciji, bez „osiguranih bokova“ unutar vlastite crkve išta mogao i (u)činiti izložen Vučićevom pritisku.

Međutim, (u)koliko Porfirije želi izgraditi svoj autoritet i u crkvi i izvan nje, mora se s mjerom znati (o)braniti pred pritiscima, ali ujedno i previše ne zamjeriti političkim moćnicima; pozorno izbalansirati svoje poteze, jer oni se pomno prate, ne samo u Beogradu i(li) Podgorici, već i u Zagrebu, Sarajevu, Skopju, pa i šire u čitavom pravoslavnom svijetu. Imati samo dobre namjere, a osobno ne sumnjam u patrijarha i njegovu dobronamjernost, na žalost nije dovoljno. Put u pakao obično je popločan dobrim nakanama.

Dakle, ne treba brzati u osudi Porfirija, njegove poruke ljubavi Hrvatima i Hrvatskoj nisu nikakvo licemjerje, već prije vapaj da se naglasi i shvati kako ne odustaje od iskrenog kršćanskog, evanđeoskog i ekumenskog puta, a koliko će u tomu biti uspješan (u)brzo će se vidjeti, na novi test neće se dugo čekati. Recimo, kad će i koga postaviti za svog nasljednika u RH?