Korona u službi politike

… šefa državnog, visokoprofitabilnog JANAFA (Jadranski naftovodi) i još dvojice saborskih zastupnika koja najavljuju početak nove, velike korupcijske afere čiji se krakovi šire do samog vrha vlasti, nije u javnosti u drugi plan potisnuo kontroverzne odluke Ustavnog suda RH koji se konačno nakon dugog i bezrazložnog odlaganja oglasio i iznio svoje stavove o suštinskim pitanjima ljudskih prava i sloboda (a tiču se doslovno svih građana RH), odnosno iznio svoj pravorijek o prijedlozima koi su dovodili u pitanje ustavnost rada i odluka nacionalnog Stožera civilne zaštite.

Neposredno pred sjednicu Ustavnog suda, oglasio se i premijer Plenković kako bi javnosti priopćio da su identificirani svi oni koji žele minirati i dovesti u pitanje kredibilitet Stožera i njegovih odluka (misleći pri tomu prvenstveno na predsjednika Milanovića koji je neprestano upozoravao da samo Sabor i to dvotrećinskom većinom može dati legalitet Stožeru, a nikako ne Vlada), te da je njegova Vlada radila sve, naravno u ime zaštite zdravlja pučanstva, na temelju zakona i propisa.

Nakon toga više nije bilo nikakve sumnje kakve će biti odluke ustavnih sudaca; očekivano, naprosto su se priklonili premijerovom stavu.

Tu se dakako odmah našao i neizbježni potpredsjednik Sabora, akademik Željko Reiner (poznat po zalaganju da se, po uzoru na razdoblje NDH, najvišem hrvatskom predstavničkom tijelu vrati časni prefiks Državni), koji je pojasnio „kako se ipak ne može, kako kome padne na pamet dovoditi sve u pitanje“ i javnost upozorio: je li svijesna strašnih posljedica da se kojim slučajem rad Stožera proglasi nelegalnim, tj. nezakonitim?

Koga bi sve to i s koliko novaca država morala obeštetiti; državni bi proračun krahirao, a država se našla u stečaju, a i sami suci bi tako na sebe preuzeli lavovski dio krivnje za djelovanje Stožera.

Naravno, opravdano, oporba se digla na noge; na aktualnom satu u Saboru, zastupnica SDP Ahmetović upozorila je Plenkovića da bi zbog svoje neprikrivene bahatosti mogao proći kao ratni profiter Sanader, jasno aludirajući na silna koruptivna (ne)djela u vladajućoj stranci, koja se nižu kao na traci, a premijer ih jednostavno ignorira i takvim stavom zapravo (ne)svijesno pokriva.

Od 13-orice ustavnih sudaca, samo ih je troje (i to onih koji prije izbora u sud nisu bili članovi niti jedne stranke) zatražilo je da se vodi javna rasprava, da uz tzv. zainteresirane strane sjednici prisustvuju i novinari, smatrajući da se radi o prevažnoj temi od interesa za sve građane RH, te da svi moraju moći znati što svaki od članova suda o toj temi ima za reći.

Predsjednik Ustavnog suda dr Šeparović, ranije ministar u HDZ vladi i što nije nevažno, kum Vladimira Šeksa, Plenkovićevog savjetnika, dugogodišnjeg, nedodirljivog komesara hrvatskog pravosuđa na koje i danas, u kadrovskom smislu ima neprikiven utjecaj; uz potporu ostalih devet sudaca (među kojima se nalaze uistinu svakakvi likovi, ali ipak se biografijom izdvaja bivši hadezeov ministar uprave Mlakar za kojeg je nesporno potvrđeno da se u austrijskim bankama, podižući stranački novac lažno predstavljao i protiv čijeg izbora u Ustavni sud je potpisnik ovih redova svojedobno osobno u Saboru prosvjedovao i glasovao) to su glatko odbili opravdavajući se epidemiološkim mjerama.

Kao da se nije znalo za pandemiju i da treba osigurati odgovarajući prostor.

Međutim, upravo svijesni slabosti argumenata u opravdavanju niza skandaloznih odluka Vlade i Stožera koje su ih do kraja kompromitirale, Ustavni je sud, po svaku cijenu želio izbjeći kritičko propitivanje zainteresirane javnosti.

Može li se ikako opravdati Plenkovićevo instrumentaliziranje Stožera i njegovo pretvaranje u (para)političko, stranačko tijelo kako bi se uoči parlamentarnih izbora, beskrupulozno manipulirajući s javnošću, pogodovalo HDZ da na njima pobjedi?

Lešinariti na strahu građana od kovida-19, neodgovorno se poigravati zdravljem nacije, odnosno plesati s koronom prilagođavajući taj ples isključivo interesima stranačke koterije, klijentele i ostalim poslušnicima, više je nego bezočno, s onu je strane elementarnog morala.

Ostavimo li po strani Plenkovićev nedistancirani kontakt sa slavnim Novakom Đokovićem u Zadru, za koji bi svatko drugi morao u (samo)izolaciju, ali ne i hrvatski premijer (Quod licet Jovi, non licet bovi); kako tumačiti bizarnost bez presedana, da dr Capak, član nacionalnog Stožera (ali i HDZ), piše ispričnicu saborskom zastupniku i gradonačelniku Bjelovara Hrebaku i ukida rješenje lokalnog epidemiologa o njegovoj obveznoj samoizolaciji i dopušta mu, iako je time mogao zarazti praktički cijeli saziv novoizabranog Sabora, dolazak u Zagreb, kako bi mogao u parlamentu dići ruku za formiranje Plenkovićeve vlade, jer bi se u protivnom (zbog tijesne, knap većine vladajućih) to moralo odgoditi.

Mogli bi nabrajati u nedogled, ali važno je samo jedno; Stožer se krajnje pristrano i selektivno odnosio prema građanima; kao i uvijek prema jednakima postupalo se strogo i ( ne)pravedno, a oni jednakiji mogli su što su htjeli: kolektivno slaviti duboko u noć nakon izbornog trijumfa HDZ, bez pridržavanja ikakvih mjera propisane predostrožnosti, ili poput ministra zdravstva Beroša, ljubiti na stranačkom derneku ruku Nini Badrić, a potom bez imali stida i pameti podsjećati (su)građane na obvezu držanja distance i zabranu fizičkih kontakata.

Ali, dokle god se trulim stranačkim kompromisima HDZ i SDP budu imenovali nositelji najviših pravosudnih dužnosti građani neće imati povjerenja u sudove, a sudovanje neće biti neovisno i pravedno, više će nalikovati farsi, i(li) tragikomediji.

A, upravo je raspored glasova u Usudu (Ustavnom sudu RH) najbolje ilustrirao što je i gdje se to danas nalazi Hrvatska; troje je sudaca bilo svijesno težine svih stručnih, zakonskih i političkih prigovora na rad Stožera (samim time i Vlade, čije je Stožer tijelo), dok je ostalih deset isključivo politički, da ne kažem stranački reagiralo; znali su što (ne)smiju (u)činiti, vodeći isključivo računa o interesma Vlade, a ne i građana, ujedno tako čuvajući svoje ekskluzivne sinekure.

Ustvrdili su: Sabor je postupao u granicama svojih ovlasti, bez da recimo onda Jandroković kao njegov šef, pojasni kako i zašto je svojim odlukama Stožer mogao suspendirati određena prava zastupnika, ograničene su, primjerice, replike i rasprave; iz epidemioloških razloga nema plenarnih sjednica, a sve to u najvećoj mjeri, gotovo isključivo tangira, prije svih, oporbene zastupnike.

U oporbi kažu: nismo protiv epidemioloških mjera, već protiv evidentnog, smišljenog ograničavanja demokracije.

Međutim, i bez uvođenja opsadnog stanja, po modelu Vučića u Srbiji, ali na njegovom tragu, Plenković je vještom ekvilibristikom, bez većih trzavica i otpora polučio isti, ako ne i bolji rezultat.

Otvorio si je prostor, neprestano se pozivajući na opravdane epidemiološke mjere (koje ga ništa ne koštaju, jer građani moraju sve sami nabaviti: maske, dezinficijense, rukavice i ostalo) slobodnog oblikovanja poželjne političke stvarnosti udovoljavajući tako kriminogenu pohlepu nezasitnog stranačkog Moloha.

U interesu zaštita Hrvata od pandemije korona virusom, eksploatirajući razumljivu ustrašenost građana za vlastito, ali i zdravlje najmilijih, Plenković sve prigovore Stožeru i Vladi, nepodnošljivom lakoćom odbacuje i tumači kao smišljenu diskreditaciju onih koji ne vole HDZ, znajući istodobno kako je ovo idealna prigoda, da se pod egidom borbe protiv korone, marginalizira realni, sveprisutni kriminal, grabež, pljačka, korupcija, nepotizam, klijentelizam… (u čemu prednjači upravo njegova stranka), koji haraju Hrvatskom i koji su za zdravlje društva i nacije daleko opasniji virus od kovida 19.

Hrvatski znanstvenik i liječnik svjetskog renomea, Ivan Đikić, koji u Frankfurtu vodi veliki istraživački institut, upozoravao je Stožer: mjere koje donose moraju isključivo ovisiti o točnim i istinitim podacim i ničem drugom; naravno, uvažavajući činjenicu da nas virus, budući o njemu malo znamo, može iznenaditi.

Ali, Stožer je upravo izgubio povjerenje javnosti, jer je pod pritiskom politike manipulirao i pristajao na manipulacije, a kako bi Hrvatska ostvarila uspiješnu turističku sezonu, (o tomu joj ovisi debljina proračuna) nije poduzimao adekvatne provjere i ispitivanja o stvarnom broj zaraženih, podešavao je i prilagođavao izvješća i na koncu se dogodilo što se moralo dogoditi: RH se iz sigurne, preselila u crvenu zonu.

Sve je preko noći došlo na naplatu, broj zaraženih je buknuo i sve, čak i ono dobro što se (u)činilo, a bilo je i toga, praktički je isparilo.

Na koncu, iz svega se onda nameće logično pitanje: kako vjerovati Plenkoviću, njegovoj vladi i Stožeru kad tako bezočno lažu i manipuliraju građanima; što od njih očekivati izuzev da rade u svoju korist, da se dobro namire, a na štetu svih nas ostalih koji im ne pripadamo i očevidno zaludno čekamo na obećane reforme uprave, zdravstva, mirovinskog sustava, pravosuđa, društva u cjelini.

A, najbolja potvrda da je tomu tako govori prosta činjenica: nitko ni uz najbolju volju ne može navesti ijednu, doslovno ijednu Plenkovićevu reformu ili potez, a da su išli u prilog boljitka prosječnog građanina RH.

Kad u prošlom mandatu ništa nije učinio, zašto bi trebali očekivati da u ovom bude drukčije?