Korona ubija teatar, ali ga neće ubiti

Nekad se u javnosti razmećem iskrenošću i spremnošću na otvaranje.

Poslije se stidim.

I često ne želim ni da gledam ni da čitam svoje intervjue ili emisije.

Prekosutra je premijera.

Korona polako ubija teatar.

Nema više one napetosti, iščekivanja, strepnje, surevnjivosti, kompeticije…

Nemamo više utisak kao da od premijere zavisi život.

Uvjerili smo se da život zaista ne zavisi od naših premijera ali ta iluzija nam je davala motivaciju za rad.

Nema više ni konferencija za medije ni koktela poslije premijera niti sveg onog pritiska koji je činio da se osjetiš kao da je svijet stao zbog tvoje premijere.

Svijet je stao zbog korone i od tada naš posao nije više ono što je bio.

Na premijere se dođe i ode, izbjegavaju se susreti, pogledi, blizina, kontakt.

Nema više čak ni lažnog čestitanja ni diskretnog kolutanja očima, ni ogovaranja ispod glasa, ali ni komplimenata. Sve me je to nerviralo i umaralo, ali u svemu tome ipak ima nekog šarma.

U Njujorku na Brodveju sam zavirivao u pozorista i iznenadio se da je na ulazu blagajna i ulazak u salu.

Nema velikog hola, mjesta za susrete koktele.

Pozorišta su fabrike za prodaju ulaznica, a ne za susrete ljudi i kritičko posmatranje svijeta. Pozorište kao društvena institucija je evropska privilegija.

Još nisam zadovoljan krajem predstave. Vjerujem da će doći u naredna dva dana.

Glumce izbezumljuje moja spremnost da do kraja tražim rješenja i mijenjam predstavu.

To im stvara nesigurnost.

Proces je bio neudoban i nekomunikativan.

Glumci su veoma vrijedni i spremni da urade sve što ja tražim samo ako dobiju jasnu indikaciju.

Ali sve to meni nije svojstveno, ni velika disciplina ni vrijednoća glumaca niti moja savršena preciznost u instrukcijama.

Pozorište je za mene filozofija teologija psihologija antropologija, a probe su polje na kome kroz igru i improvizacije tumačimo sadržaj i otkrivamo istine o čovjeku.

Mnogi glumci ne gledaju blagonaklono na ovo, jer oni traže utvrđen slijed postupaka, sigurnost, vježbanje do virtuoznosti.

Glumci sa kojima prvi put radim se uplaše da ću zaista improvizovati do samog kraja i da će oni izaći na premijeru bez ičega dogovorenog, da neće znati gdje ulaze i izlaze i da će se sve raspadati a da meni to nije važno. Njihova anksioznost od toga da u zadnjih par dana mijenjam neke stvari.

I moja anksioznost od njihove nespremnosti na spontanost koja je preduslov kreativnosti. Radujem se ponedeljku kad više neću imati probe.

Umorni smo svi. Radimo već skoro tri mjeseca. Prilično smo se zasitili jedni drugih. Vjerujem da svi željno iščekuju kraj.

Subota, 27. mart: Svjetski dan pozorišta.

Helen Miren je napisala poruku za Međunarodni dan pozorišta.

Optimistična je.

Prošle godine na početku pandemije izjavila je da vjerovatno za svog života neće više ući u pozoriste.

Tada mi je njena izjava djelovala pretjerano – naravno da će pozorišta ponovo raditi za par mjeseci. Sada velika glumica zvuči mnogo bolje.

Završava svoju poruku sa Jedva čekam.

Njen optimizam se prenosi kroz redove. Na sarajevskoj premijeri Elijahove stolice 2011, Haris Pašović je Renatu Ulmanski nazvao našom Helen Miren. Dolazim u pozorište. Pretpremijera, nervoza.

Razveselilo me kad sam neposredno pred ulazak publike promijenio ulazak glumaca. Da ne ulaze sa publikom kao što smo ranije dogovorili nego da dočekuju gledaoce na vratima sale i pozdrave ih. Srećan sam jer se desilo nešto novo neočekivano, kreativno pametno i dobro.

I što smo to sproveli bez rasprava. Sad predstava počinje na najprirodniji mogući način.

Nedelja, 28. mart: Pretpremijera je sinoć bila slaba. Ispraznila me i sneveselila.

Izgubio sam utakmicu u zadnjoj četvrtini.

Danas mi je zbog toga loš dan. Predstava mi djeluje površno, slabo, bez energije.

Kao da nema čvrsto uporište i stoji na staklenim nogama.

Zašto sam to radio, zašto je to važno danas.

Ništa ne komunicira sa vremenom. Možda nisam shvatio glavnog junaka.

Kad sam čuo da je Ištvan Sabo, reditelj filma Mefisto, bio doušnik za vrijeme komunizma, shvatio sam da je film Mefisto toliko dobar jer je reditelj iznutra poznavao problem glavnog junaka.

Ili je možda na neki način govorio i o sebi.

Alfred de Mise je pročitao dramu o Lorencu Medičiju koju je pisala njegova partnerka Žorž Sand i pitao je – da li si nekada izdala čovjeka? – da, a da li si u tome uživala? – ne, onda ne razumeš glavnog junaka.

Ja nisam razumio Hendrika Hofgena. Danas mi baš ništa ne valja. Ali iskustvo mi govori da ne očajavam jer možda večeras na premijeri sve bude dobro.

Nemam osjećaj premijere. Nedelja popodne nogometni dan. Džoni, sa tobom je sve lakše.

Ponedeljak, 29. mart: Premijera je odlično prošla.  And the world is green again, kako bi pjevao Tom Waits.

Koliko sam prethodne noći bio nesrećan i prazan i pun sumnje toliko sam sinoć poslije premijere bio zadovoljan i ispunjen i uvjeren da je sve imalo smisla, svaka improvizacija, svaka sumnja, nerazumijevanje.

Dobio sam nove ideje i želju da popravim neke stvari.

Da ostanem uz predstavu, da je radim, da vremenom postaje sve bolja i bolja.

To je znak da me predstava radi, da je živa i dobra.

Danas imam potpuno suprotan utisak od jučerašnjeg. Zapravo smo dobro i duboko radili. Jedva čekam sledeću izvedbu.

Cijelo prije podne opušteno šetam sa mlađim sinom koji spava u kolicima. Pijem kafu kupljenu na šalteru u Špajzu na Ribljoj pijaci. Lijepo je.

Osunčani Novi Sad, koji u zadnje vrijeme počinje i da mi prija.

Moj otpor prema Novom Sadu je dugoročan, čvrst i nepravedan.

Mnoge lijepe i životno važne stvari su mi se desile u ovom gradu, a nikad ga nisam prihvatao kao svoj grad. Niti vidio sebe u njemu. Nikad ga nisam volio. Više sam ga gutao kao neki gorak lijek. A ovdje su mi prijatelji bez kojih bih crkao.

Bez večernje čaše vina ili piva kod Bojana Đorđevića, bez sijeste u restoranu SDK kod Danila Lemajića ili bez pivske terapije u Kraftoteci ili Taproomu.

Rano zatvaranje kafana mi je teže padalo od policijskih časova i vanrednog stanja.

Kafane su do prije nedelju dana bile otvorene, ali baš kad ja mogu da stignem, fajront.

Otkad smo dobili djecu više smo u Novom Sadu nego u Beogradu. Presudila je zgrada sa parkingom i liftom koja (još uvijek) gleda na Dunav.

Kažem još uvijek jer je na parkingu preko puta izronila tabla sa građevinskim podacima buduće zgrade koja će nam zakloniti i Dunav i tvrđavu.

Beograd na vodi nam je u beogradskom stanu zaklonio Savu i divan pogled na Zemun i Novi Beograd.

U Budvi su nam more zaklonile neke odvratne betonske zgrade na samo 20 metara od naše bašte.

Život sa pogledom na betonske zgrade. Zgrade kao pošast novog doba.

To stvarno jeste nova civilizacijska tekovina.

Igor Štiks mi je pričao da je nekad u Sarajevu postojao zakon PNP – pravo na pogled. Jugoslovenski zakoni, običaji i tekovine danas djeluju kao rimska civilizacija naspram ovog divljaštva i neukusa.

Po podne čas sa studentima.

Radimo diplomsku predstavu Proslava Tomasa Vinterberga u kojoj su studenti prepoznali temu njihove generacije – seksualno zlostavljanje.

Uzbudljiv čas.

Scena u kojoj na proslavi Očevog 60. rođendana najstariji sin drži zdravicu i iznosi kako ih je Otac silovao kad su bili mali.

Tražio sam od studenta da pred ostatkom klase iznese sve što zamjera meni i što je doživio kao (mentalno) silovanje.

Bilo je veoma uzbudljivo i neprijatno.

I njima i meni da slušam to.

Ali sve je dobrodošlo što pomaže da se razumije situacija i ponašanje ljudi koje zovemo likovima. Mogli smo u vazduhu da omirišemo tu tremu i napetost koja se stvori kada Kristijan izjavi da ga je Otac silovao.

Utorak, 30. mart: Utorak, dan rezervisan za psihodramsku grupu. Još jedan stvar koju je korona prekinula. Već godinu dana se ne sastajemo. Nedostaje mi. Večerašnja prva repriza Mefista otkazana je jer je žena jednog glumca dobila koronu a on iako vakcinisan mora u izolaciju jer je mogući prenosilac. Prava je sreća da smo uspjeli da izađemo. U zadnjih godinu dana više predstava mi je otkazano nego što je odigrano. Korona ubija teatar, ali ga neće ubiti.

Sreda, 31. mart: Vratila mi se volja za životom i radom. Trebalo je da propadnem i izgubim vjeru u sebe i posumnjam u sve, da bi mi premijera vratila volju. I tako to uvijek ide. Jedan dan mislim da ne mogu više. A sutradan jedva čekam novu predstavu, novu probu, novi izazov, novi susret sa glumcima. Idemo dalje.

Autor je pozorišni reditelj