Kosti bande

„Pošto dobijete potrebito stručno mišljenje, temeljem istog na sjednici Vašeg poglavarstva donesite odgovarajuće odluke o skidanju spomen ploča i obilježja s javnih mjesta, te sukladno dobijenom stručnom mišljenju, njihovom sklanjanju u odgovarajuće prostore radi svjedočenja o vremenu koje je, na sreću, iza nas. Poglavarstva za tu namjenu trebaju osigurati sredstva za pokriće troškova skidanja i sklanjanja u namijenjene prostore, te odrediti poduzeće, radnju ili djelatnika koji će za te poslove biti ovlašteno te ih obaviti najkasnije do 31. listopada 1994.“

U Peronjinoj tajnoj direktivi – koja je potpuno neplanirano ugledala svjetlo dana zahvaljujući neodgovornom ponašanju jednoga nezavisnog lista – potkrala se, uzgred budi rečeno, ilustrativna slovna greška.

Naslov dokumenta, podvučen crnom linijom, glasio je naime „Skidanje spomen ploča i spomen obilježja poginutih u razdoblju 1945-90“.

Tako je pukom greškom u tipkanju – poginutih umjesto podignutih – rasvijetljen faktički sadržaj administrativno-političkog akta; istina je proklijala kao posljedica nepažnje, kao što je i sam županov ukaz zbog greške i nečije nebudnosti dospio u javnost.

Jedino je dakle period poginuća spomeničke građe ostao neprecizno definiran.

Kasnije, nikada nismo saznali koji su to „odgovarajući prostori“ u koje su poginuta antifašistička spomen-obilježja „sklonjena“ radi „svjedočenja o vremenu koje je, na sreću, iza nas“.

Osnovano se sumnja da je, u najvećem broju slučajeva, riječ o smetlištima.

Uglavnom, nije se sve rješavalo dinamitom.

Nisu se samo „nepoznati počinitelji“ s eksplozivnim napravama i teškim čekićima bavili problemom simboličke dezinfekcije hrvatskoga demokratskog ozemlja.

Bilo je tu i nekog birokratski zadanoga reda, neke administrativne procedure, čak i pisanih tragova, doduše neželjenih, bilo je „odgovarajućih odluka“, pa „sredstava za pokriće troškova“, pa „poduzeća, radnji ili djelatnika“ koji su za te poslove „ovlašteni“, sve do „potrebitih stručnih mišljenja“ kao retoričkih futrola za neumoljive ideološke naredbe.

„To nema veze ni sa kakvom ideologijom“, kaže međutim danas, više od četvrt stoljeća kasnije, načelnik ličke Općine Perušić, Ivica Turić iz HDZ-a.

Općinske su vlasti pod njegovom komandom prije nekoliko dana definitivno odbile zahtjev lokalne građanske inicijative da se odustane od premještanja spomen-kosturnice iz parka u središtu mjesta, gdje su ukopani posmrtni ostaci pedeset i dvoje pripadnika partizanskog pokreta iz tog kraja i gdje se nalazi spomenik žrtvama fašističkog terora i šesnaestorici španjolskih boraca iz Perušića.

Formalni razlog uklanjanja kosturnice i spomenika je – proširenje dječjeg igrališta u parku, za što su navodno osigurana sredstva Europske unije.

Oni koji se tome protive – od kojih neki naglašavaju da su bili branitelji, valjda kako bi se legitimirali za učešće u raspravi, a da ih se u startu ne otpiše kao komunjare i neprijatelje hrvatske države – tvrde da je to izlika i da je na djelu goli, nasilni revizionizam.

Sam spomenik, prema zamisli općinskih vlasti, trebao bi biti premješten na lokalitet što se u projektnoj dokumentaciji za sada zavodi kao „Aleja spomenika“: ne dakle na deponij, već na mjesto koje će biti nazvano „Alejom spomenika“, a služit će kao deponij.

Ipak, dva osnovna argumenta općinskih čelnika zavrjeđuju nešto pažnje, zato što su na poseban način razdružena s uobičajenom predstavom zdravog razuma.

Prvi glasi da se spomenik mora ukloniti jer je u derutnome stanju i kao takav opasan za djecu koja se svakodnevno igraju u parku.

„S prednje strane otpadaju ploče“, objašnjava zamjenik načelnika Mihael Kurteša, „a sa stražnje komadi betona od nekoliko kilograma.“

Iako zdrav razum upućuje na to da bi obnavljanje zapuštena spomenika bilo višestruko jeftinije od njegove demontaže i premještanja na deponij radnog naziva „Aleja spomenika“, donačelnik Kurteša ustrajava: „To više nije moguće riješiti malim sanacijama…“

Drugi argument se pak temelji na tvrdnji vlasti da se pod spomenikom zapravo i ne nalazi kosturnica.

„Istražili smo po svim registrima i zaključili da nije riječ o kosturnici“, veli Kurteša, nego o „običnom spomeniku“, te su „na temelju toga i prijavili europski projekt uređenja dječjeg igrališta“, premda iz Saveza antifašističkih boraca upozoravaju kako postoje dokumenti koji posve nedvosmisleno potvrđuju da su tu pokopana tijela pedeset i dvoje poginulih partizana s područja tadašnjeg kotara Perušić.

Što ako se pokaže da su potonji u pravu? „Mi ćemo još detaljnije ispitati je li tu doista kosturnica“, izjavio je Mihael Kurteša novinaru Jutarnjeg lista – i? što zatim? što ako se nakon detaljnijeg ispitivanja potvrdi da je kosturnica ipak stvarna? – „pa ako je to doista tako, tek onda postoji osnova za premještanje“, hladno nastavlja donačelnik Općine Perušić, „jer po našem prostornom planu na javnoj zelenoj površini ne može biti groblje niti posmrtni ostaci“!

Shvatili ste, dakle: razlog zbog kojeg se spomenik partizanima uklanja iz središta mjesta i odlaže na deponij nazvan „Aleja spomenika“ jest taj što pod njim nema kosturnice, pa su upravo „na temelju toga“ – na temelju zaključka da kosturnica ne postoji – i pribavljeni europski novci za dječje igralište, a ako se poslije detaljnije istrage utvrdi da je kosturnica ipak tu, to će biti razlog više da se spomenik makne, skupa s kosturnicom, jer prema općinskome prostornom planu na javnoj zelenoj površini ne smiju biti posmrtni ostaci, iako je općinski prostorni plan izrađen desetljeća i desetljeća nakon što su kosti partizana već ležale u tlu što je prostornim planom definiran kao „javna zelena površina“.

Zbog čega su se općinski glavešine uopće upuštali u istragu „po svim registrima“ ne bi li došli do zaključka da „nije riječ o kosturnici“ ako postojanje kosturnice predstavlja dodatni motiv da se spomen-obilježje makne – jer su neodgovorni pojedinci, ukopavajući nakon pretprošloga rata pedeset i dvoje mrtvih partizana, bezobzirno kršili prostorni plan usvojen 70-ak godina kasnije – ako dakle iz same argumentacija proizlazi da je partizanski spomenik nužno odstraniti bez obzira na to leže li ili ne leže pod njim kosti crvene bande, donačelnik Kurteša nije imao potrebu pojasniti.

Elem, najbolji saveznik u borbi protiv ostataka antifašizma je idiotizam.

Ne postoji prepreka koja bi bila u stanju zaustaviti razarajuću moć gluposti.

Lakše je podnijeti i fizičko nasilje nego izdržati administrativno-proceduralnu torturu koja nalaže da se srozaš na mentalnu razinu političke vlasti u Perušiću.

Čovjek se s određenom nostalgijom i poštovanjem prisjeti onih tona dinamita i manjka hipokrizije koji je karakterizirao davne noćne eksplozije.

Naprosto poželi reći: Srušite već jednom to što još imate srušiti, sravnite sa zemljom ono malo što je preostalo, i napokon prestanite kenjati!

Miniranja su, međutim, daleka prošlost, a tradicija što su je utvrđivali neimari poput Kruna Peronje – s „potrebitim stručnim mišljenjima“, ovlaštenim izvođačima radova i „odgovarajućim prostorima“ koji će biti nazvani „Alejama spomenika“ i služiti kao deponiji – ne samo što opstaje, nego se intenzivira s približavanjem „konačnom rješenju“.

Slučaj iz Perušića tek ilustrira zahuktali trend.

U Josipdolu je nedavno spomenik žrtvama fašizma premješten iz centra mjesta na pravoslavno groblje, u Gračacu se sprema nešto slično, u Pakracu je već obavljeno, u Okučanima su HDZ-ovi vlastodršci s partizanskog spomenika uklonili imena poginulih boraca i petokraku, a umjesto nje postavili križ…

Kada su prije neku godinu iz spomen-kosturnice u centru Vinkovaca u morbidnoj operaciji izvađeni posmrtni ostaci petnaestorice ubijenih partizana, Mario Banožić, današnji ministar obrane u Plenkovićevoj vladi, a tadašnji pročelnik vinkovačkog Odjela za kulturu i turizam, obrazlagao je zbog čega te kosti „ne mogu biti vraćene na isto mjesto“, pozivajući se na – sada je dobro dublje udahnuti – „Zakon o grobljima, Zakon o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti i Pravilnik o uvjetima i načinu obavljanja prijenosa, pogreba i iskopavanja umrlih osoba“.

Zar nije bilo lakše podnijeti dinamit?