Kovač dukata livenih riječima

Jer, Zuvdija Hodžić je kovač dukata livenih riječima. Njegovo književno djelo se vinulo na najviše vrhove književnosti na nekadašnjim jugoslovenskim prostorima. Romani „Gusinjska godina“ i „Davidova zvijezda“ su obezbijedili besmrtnost. Zbirka priča „Neko zove“ donijela najveće državno priznanje u književnosti koje Crna Gora dodjeljuje – „13. julsku nagradu“.

Zuvdija Hodžić, taj mudrac ispod Prokletija, rođen je u Gusinju 1944. godine, kao deseto od trinaestoro, dijete Šeća i Rabe Hodžić. Prvu nagradu dobio je još u ranom djetinjstvu, za priču objavljenu u Titovom pioniru.

– Te godine je harao šarlah među gusinjskom djecom, pa sam i ja bio bolestan i prikovan za postelju. Tada mi je poštar donio knjigu kao nagradu i ja sam „ustao iz mrtvih“. Kasnije je ta knjiga kružila od škole do komšija i prijatelja, svi su je gledali. Ima tu neke simbolike, možda i oko te moje vezanosti za knjigu. Jer, tada sam izlazio iz faze smrti i knjiga mi je prva došla u ruke. Knjiga se zvala „Daleko je sunce“, autora Dobrice Ćosića. Kasnije, kada sam dobio prvu nagradu „CK Jugoslavije“, uručio mi je upravo Ćosić, priča Hodžić.

Ipak, Zuvdija je bio opsjednut crtanjem. Dva dana i dvije noći je putovao od Plava do Herceg Novog da polaže prijemni u Umjetničkoj školi-likovni smjer i – položio. No, zbog finansijske krize, morao je da napusti Herceg Novi. Kasnije se posvetio novinarskom radu i počeo da piše za titogradsku Tribinu.

– Napisao sam reportažu sa Konika, gdje su se tada masovno naseljavali ljudi sa sjevera Crne Gore. Kasnije sam odradio još nekoliko reportaža i dobio stalno zaposlenje u Tribini. Iz tog perioda objavio sam knjigu reportaža „Jedan dan života“.

A onda se Zuvdo, tako ga zovu prijatelji, „otisnuo“ u pjesnike, objavio knjigu „Na prvom konaku“ i odmah dobio nagradu „Oslobođenje grada Titograda“. A prije toga, pokupio je dvadesetak nagrada za poeziju na konkursima širom Jugoslavije. Poslije je uslijedila knjiga priča „Gluva zvona“. Ko je pročitao tu knjigu, a nije poznavao Zuvda, mislio je da je autor neki stari, iskusni, pisac, od minimum 70 ljeta. Priče su bile nešto novo za crnogorske prilike.

– Mihailo Lalić mi je nakon objavljivanja knjige napisao pismo u kojem je naveo da je čitavog života želio da se posveti pisanju priča iz „prokletijskog vilajeta“, ali da nije imao snage i vremena i da mu je nakon objavljivanja moje knjige pripovjedaka savjest mirna. Tu knjigu je pročitao i Meša Selimović od kojeg sam, takođe, dobio pismo u kojem me je pohvalio. A da u knjizi nije bilo sve tako lijepo potrudio se da mi objasni Radovan Zogović, tada najjače crnogorsko knjževno pero. On mi je knjigu vratio sa primjedbama i s molbom da mu je nakon što pročitam njegove kritike vratim. Prošao je knjigom i kao profesor đaku mi ukazao na greške, nepoznavanje književnosti, a bilo je i pohvala. Ja sam mu bio jako zahvalan jer sam od tada i ja promijenio odnos prema kjniževnosti i ozbiljnije sam pristupao pisanju. Znojio sam se dok sam čitao njegove primjedbe. I dan-danas kad pišem sve mi se čini da će mi Radovan Zogović reći: „Čekaj mali, ne može to tako“. On je bio vrhunski poznavalac jezika. I onda sam ja taj njegov metod primjenjivao prema drugima. Naravno, iz najboljih namjera.

Te Zogovićeve primjedbe su rezultirale remek djelima Zuvdije Hodžića – romanima „Gusinjska godina“ i „Davidova zvijezda“.

– „Gusinjska godina“ je nastala u dahu i roman je naišao na odličan prijem kod čitalaca. U romanu se govorilo i o pokrštavanju muslimana u Plavsko-gusinjskom kraju. Zbog toga sam bio napadnut ideološki, ali sam od književne kritike dobio dosta pohvala. Roman je ušao među tri za „Ninovu nagradu“. Tadašnji urednik Nin-a je napisao da je roman „Gusinjska godina“ sedamnaest kopalja ispred ostalih ali da, najvjerovatnije, neće dobiti nagradu, jer iza njega niko ne stoji. I stvarno, iza mene nije stajao ni izdavač koji je objavio roman, već je knjiga privatno stigla do članova žirija. Nekoliko pisaca je u novogodišnjoj anketi „Gusinjsku godinu“ proglasilo za roman godine. Takve su kritike bile da sam se uplašio da nastavim roman čiji sam nastavak planirao. I napravio sam dužu pauzu do mog sljedećeg romana „Davidova zvijezeda“, koji je takođe lijepo prihvaćen kod čitalaca i doživio devet izdanja.

I ta „Davidova“, odnosno Zuvdijina, zvijezda i dan-danas sija na književnom nebu ondašnje Jugoslavije…

Almanah

Zuvdija Hodžić je jedan od osnivača i utemeljivača časopisa za očuvanje kulturne baštine Bošnjaka-muslimana u Crnoj Gori „Almanah“.

– Da nije bilo „Almanaha“, vjerovatno bi mnoge stvari otišle u zaborav. Pokrenuo ga je Husein Bašić onih godina kada je bio doveden u pitanje opstanak bošnjačkog naroda. Husein mi je tada predložio da pokrenemo nešto kako bi sačuvali kulturno-istorijsku baštinu Bošnjaka Crne Gore. Iskreno, ja nijesam vjerovao u taj projekat, ali sam Huseinu dao podršku kao prvom komšiji, zemljaku, piscu i rođaku. Malo kasnije su nam se priključili Šerbo Rastoder i Atvija Kerović koji su danas dva jaka stuba „Almanaha“, priča Zuvdija.

Biografija

Zuvdija Hodžić je rođen 1944. godine u Gusinju, gradiću na sjeveru Crne Gore. Osnovnu školu je učio u Gusinju, Peći i Plavu, gimnaziju u Ivangradu (Beranama). Studirao je na Pedagoškoj akademiji u Nikšiću, a zatim u Prištini završio Filološki fakultet. Od 1962. godine živi u Titogradu (Podgorici). Bio je novinar titogradske „Tribine“, saradnik Doma omladine „Budo Tomović“, novinar i urednik „Titovog pionira“, urednik INDOK – Centra „Tribine“, predsjednik Skupštine Republičke zajednice kulture, urednik časopisa „Doclea“ i „Koha“, urednik je „Almanaha“. Redovni je član Dukljanske akademije nauka i umjetnosti. Objavio je knjigu poezije „Na prvom konaku“, knjige pripovjedaka „Gluva zvona“ i „Neko zove“, romane „Gusinjska godina“ i „Davidova zvijezda“ i knjigu reportaža i putopisa „Jedan dan života“. Pjesme i priče prevedene su mu na mnoge jezike. Zastupljen je u mnogim antologijama i izborima kod nas i u inostranstvu. Dobitnik je mnogih nagrada i priznanja: Nagrada oslobođenja Titograda, Nagrada oslobođenja Plava, trostruki je pobjednik jugoslovenskog festivala mladih pjesnika „Majska rukovanja“, pobjednik jugoslovenskog festivala poezije u Beogradu, Kumanovu, Prilepu, Nikšiću. Njegov roman „Davidova zvijezda“ uvršten je u školske programe Federacije BiH. Hodžić je poznat i kao uspješan crtač, grafičar i illustrator. Imao je samostalne izložbe u Podgorici, Pljevljima, Ulcinju, Plavu i Cetinju. Objavio je knjige zapisa i crteža „Podgoricom starom“ i „Otkrivanje zavičaja“.