Kovanje vođe

Svjestan je činjenice da je nužno konačno se posvetiti istinskim problemima koji su sve do sada sustavno zanemarivani i zataškavani poticanjem sukoba i svađa. Premijer je svih građana, svjestan toga da priče o ‘našima’ i ‘njihovima’ neće nahraniti gladne i ponižene. Čovjeka možete prosuditi i po riječima koje često upotrebljava u svom govoru. Kod Andreja Plenkovića to su: dijalog, tolerancija, nacionalni interesi, stabilnost, gospodarski rast, uključivost i Europa. Trebam li tome dodati još nešto?“

Novinarka t-portala smatrala je da književnica Ivana Šojat – nakon što se gore citiranim iskazom referirala na pitanje „Kakav dojam ostavlja Plenković na vas?“ – ne treba dodati više ništa. Bit će da je ocijenila kako se gospođa Šojat, toplim prikazom „političara novog kova“, dovoljno iskazala u disciplini kovanja vođe, onoj vrsti intelektualnog i umjetničkog angažmana koji u Hrvatskoj ima dugu i časnu tradiciju, a manifestira se tako što prominentni pisci izvlače ono najbolje iz hrvatskoga jezika da bi vladaru oblizali stopala, ili štogod više.

Prekrasno nanizana kolajna šupljih fraza – preko koje karizmatični politički mužjak, obrazovan, razborit i odgovoran poliglot, pristiže kao epohalni spasitelj, onaj koji preokreće smjer historije i, umjesto sukoba i svađa, donosi ljubav, mir i prosperitet svome narodu, koji „iskače iz paradigme o moći“ zato da bi mogao „nahraniti gladne i ponižene“ – zasigurno ima snažna biblijska utemeljenja, no još više podsjeća na literarno-propagandne intencije iz doba ranog titoizma, s tom razlikom što Andrej Plenković ne baštini ni grama od državničke konstitucije Josipa Broza, kao, uostalom, ni Ivana Šojat od talenta Vladimira Nazora.

Ipak, trijumf adorirajuće praznine je nesumnjiv: tumačiti da predsjednik Vlade RH ima ambiciju „nahraniti gladne i ponižene“, kako to čini HDZ-ova kandidatkinja za gradonačelnicu Osijeka, vjerodostojno je kao i tvrdnja da istu ambiciju – „nahraniti gladne i ponižene“ – ima hrastova greda, uz napomenu da hrastova greda pouzdano nije imala nikakva utjecaja na sadašnju sudbinu gladnih i poniženih, dok se za Andreja Plenkovića to ne može reći. Prvoborci opsjenarstva ne priznaju prepreke, pa ništa – čak ni izostanak idealnog čitatelja, takvoga kojemu će faliti poneka daska u glavi – neće spriječiti prominentnoga hrvatskog pisca da stavi hrvatski jezik u službu omiljenoga političkog vođe, a ni ovoga da se raskravi kada osjeti njegov sluzavi trag na koži.

Iz perspektive odnosa između političkoga marketinga i žurnalizma, međutim, interesantnija je uloga novinarke koja kitnjaste laži i budalaštine svoje sugovornice susretljivo usvaja, bilježi ih (ili prepisuje?) bez trunke kritičkih primisli, bez namjere da se makar tračkom zdravoga razuma umiješa u razgovor koji vodi, čak i kada je odama vična spisateljica na to vabi („Trebam li tome dodati još nešto?“), pa hladno prelazi na sljedeće pitanje koje, dakako, glasi: „A što mislite o predsjednici Kolindi Grabar Kitarović?“

Kako bih donekle ograničio količinu političkoga šunda u ovome tekstu, odgovor neću citirati, no priznajem da ne mogu uteći dilemi: Nije li novinarka t-portala koja vodi dijalog s Ivanom Šojat sama Ivana Šojat? Nije li ta medijska trudbenica, makar se drugačije zove – a zove se, navodno, Ivana Barišić – srođena s osobom koju intervjuira upravo po mjeri svoje izlišnosti?

Ovu sve rašireniju medijsku praksu prošle je subote hrabro inovirala splitska Slobodna Dalmacija, objavivši preko tri stranice beskrajan intervju s premijerom Andrejom Plenkovićem što ga je načinio novinar koji – ne postoji. Sve je tu: i ukrasne fotografije, i pompezan grafički dizajn, i masnim slovima otisnuti naslov, i plahta štiva, i međunaslovi u crvenim trakama, no potpisanog novinara nema. Već nakon površnog uvida u karakter pitanja i odgovora, u izostanak bilo kakve napetosti na tom planu, stječe se utisak da takav nije među živima, već ga je, sastavljajući tekst, simulirala premijerova public relations služba, a ako i jeste živ, očito se smatralo da mu identitet treba zatajiti, jer je njegov doprinos konačnome medijskom sadržaju potpuno nevažan. Ako dakle ipak postoji, tu je kao suvišnost. Umjesto da bude potpisan, novinar je otpisan.

Intervju, primjerice, bez uvoda počinje pitanjem: „Ovih dana posjetili ste više gradova i općina u Dalmaciji, sudjelovali ste i na procesiji Za križem u Svirču na Hvaru.“ Odgovor započinje ovako: „Obišao sam Split, Makarsku, Hvar, Stari Grad, Jelsu i Svirče…“ Pa slijedi prava lavina najotrcanijih fraza koje hrvatski spasitelj entuzijastično, šakom, kapom i lopatom, nabacuje uz zadane teme, poput: „Vlada je pokazala političko vodstvo, odgovornost i učinkovitost.“ Ili: „Vlada je pravodobno i odvažno reagirala.“ Ili: „Hrvatska bilježi pozitivne gospodarske trendove, a trenutno smo u vrlo istaknutoj poziciji u usporedbi s rezultatima koje ostvaruju ostale članice EU.“ Ili: „Stabilnost javnih financija temelj je trajnog ekonomskog rasta, ali i ukupne ekonomske stabilnosti“…

„Razgovor“ je, ukratko, nedočitljiv. Odustao sam prije polovice, potpuno shrvan, bez kapi krvi u gornjoj polovici tijela, pa su me prestravljeni ukućani morali reanimirati na kauču i potom kljukati vitaminskim preparatima. Splitom kruži priča da je jedan stoički raspoloženi čitatelj, vlasnik iskaznice HDZ-a s dvoznamenkastim rednim brojem, uspio izdržati do pretposljednjeg pasusa, a osoblje Kliničkog bolničkog centra na Firulama još uvijek se udarnički bori za njegov život.

No usprkos smrtonosnoj dosadi i pogubnome tiražnom efektu, Slobodnoj Dalmaciji ne može se zanijekati revolucionarni doprinos razvoju suvremenog žurnalizma. Pod jedan: plasiran je značajan žanrovski patent, pomoću kojeg je intervju iskoračio iz dijaloške u monološku formu. Pod dva: zorno je pokazano da granica između političkog marketinga i novinarstva – koja je dosad, koliko god bila porozna i krhka, kao zaostala strukovna obaveza znala kočiti puni učinak propagande – ne treba opstajati ni u formalnom pogledu. I pod tri: predočen je novi model medijskoga prodora, koncept koji daje do znanja da je u današnjim hrvatskim novinama novinar nepotreban.

Nije bilo ničega normalnijeg nego da HDZ na svojoj facebook stranici promptno objavi preslik „opširnog razgovora“ i distribuira ga kao nerazrijeđeni propagandni materijal. Utisak je pomalo pokvarila poplava otrovnih komentara (u rasponu od „Čitam i ne vjerujem…“, preko „U facu nam se rugate…“, pa do „Žohare jedan antipatični i lažljivi“), no marketing ionako unaprijed otpisuje individualna odstupanja dok zadaje aromu smjesi mljevenoga mesa.

Odvažnim postupkom splitskog uredništva, novine su prvi put do kraja skinule masku i objavile otvoreni rat vlastitoj svrsi. Datum je važniji čak i od onog dana u veljači 2008. kada je lucidni Viktor Zahtila, uživljujući se u ulogu premijera Sanadera, poslao Davoru Butkoviću odgovore na novinska pitanja, da bi ovaj to kao „ekskluzivni intervju“ objavio u Jutarnjem listu, čime je politički govor demaskiran u svoj svojoj ispraznosti, a hrvatska javnost upozorena na činjenicu da – u okolnostima kada je kompletna stvarnost proizvod opsjenarstva, kada propaganda predstavlja samu suštinu političkog djelovanja – onaj tko laže da je premijer ne laže više od premijera.

Sada, više i ne prikrivajući pripadnost vladajućem aparatu, promovirajući novinarstvo koje je lišeno potrebe za novinarima, hrvatska medijska groteska stremi ka novim podvizima i zbraja najslavnije epizode aranžirane unutar iste korporacije: od EPH-ova političkog servisa do neustrašive Hanza divizije, od lažnog sugovornika do nepoznatog autora, ili – ukoliko subotnjem „intervjuu“ priznamo vrijednost zločina prema struci – do nepoznatog počinitelja.

Onog natčovjeka što je po tvrdnji književnice Šojat naumio „nahraniti gladne i ponižene“ sve se to tiče samo u aspektu utaživanja vladalačke žudnje. Svi su izgledi da je kao obrazovan, razborit i odgovoran poliglot prilično zadovoljan. Sudeći po intenzitetu vlažne ugode koju osjeća u predjelu stopala, dupeta ili nečega sličnog, može biti siguran da su marketinški i novinarski profesionalci potpisali Deklaraciju o zajedničkom jeziku.