Krah i pepeo

Ostali vodeći mediji – poglavito oni iz sastava Hanza divizije – nisu bili do te mjere eksplicitni, ali su odaslali naslovne parole vrlo slična sadržaja.

U prvome momentu euforije, dakle, mediji su se prepustili ekstatičnome slavljenu autoritarnih simplifikacija. Jer taj „Dobili smo lidera!“ nije ništa drugo nego liberalno-demokratska zamjena za sjevernokorejski „Živio Veliki vođa!“ ili – ispričavam se na vulgarnosti – drevnonacistički „Heil Hitler!“ Tehnički izbrušen žargon suvremene politike („lider“ umjesto satrapa i sl.) ne pomaže mnogo: korice dnevnih novina, kako god ih okreneš, svjedoče o tome koliko je totalitarne čežnje upisano u današnji demokratski folklor.

Daleko od toga da se radi tek o medijskoj opsesiji. Prije će biti da je silna težnja ka „odlučnome liderstvu“, „uvođenju reda“, „odgovornom državništvu“ i drugim zanosnim efektima što se oslobađaju nakon udarca šakom o stol jedan od važnijih motora nečega što zovemo predstavničkom demokracijom, promašujući – uzgred budi rečeno – i pridjev i imenicu.

Stvarna informacija što nam je preko novinske naslovnica plasirana glasi: ono što najviše volimo u demokraciji je čvrsta ruka! Trajna strateško-taktička dilema je pak sljedeća: kakvim demokratskim procedurama iznjedriti garnituru koja će imati snagu da u odsudnim trenucima demokraciju stornira? I dalje: kako „odsudne trenutke“ približiti vječnosti?

Iz perspektive nižih demokratskih bića – onih koji jednom u četiri godine pristupaju biralištima i koriste svoje „pravo glasa“, da bi u međuvremenu bili izuzeti iz svih sfera političkog odlučivanja – stvari izgledaju prilično jednostavno. Ako je riječ o izboru, onda je to izbor marke revolvera kojim ćeš biti odstrijeljen i odložen u mrtvu masu pod nazivom „narod“, odnosno – u nešto širem rakursu – o demokratskom legitimiranju političke formacije koja će, s alibijem da to čini „u naše ime“, demokraciju sabotirati.

Nekada takva stremljenja znaju biti formalizirana do bizarnih razmjera. Andrej Nikolaidis je to nazvao „cinizmom Istoka“ (ne pridajući manji značaj „cinizmu Zapada“), ilustrirajući ga primjerom nedavno održanoga narodnog izjašnjavanja u Turskoj, kada su tamošnji građani odlučili proceduru u kojoj se vrhuni demokracija – referendum – iskoristiti za javno pogubljenje demokracije u svojoj zemlji. Želeći si osigurati apsolutnu vlast, Recep Tayyip Erdogan poslužio se „demokratski izraženom voljom turskog naroda“ da bi turskome narodu uskratio pravo na demokratsko izražavanje volje.

Andrej Plenković zasad ne ide tako daleko. Hrvatska parlamentarna lakrdija u svome jeku postavlja drugačije pitanje – Da li pad Vlade nužno rezultira gubitkom političke vlasti? – i izgleda nudi negativan odgovor. Upravo dok nastaje ovaj tekst slušam HDZ-ova zastupnika Željka Reinera kako govori da „u ovome trenutku nije bitno ima li HDZ većinu u Saboru“. Premijer je, ispada, srušio svoju vladu, razvrgnuo vladajuću koaliciju i lišio se većinske podrške u parlamentu zato da bi ostao na vlasti.

Je li dakle Vlada pala ili nije? Tko zna, možda će Plenković, u čvrstoj namjeri da to jednom za svagda ustanovi, formirati kakvu komisiju sastavljenu od renomiranih nezavisnih stručnjaka, koja će kroz nekoliko godina sročiti jasan odgovor, osuđujući usput „oba totalitarizma“. Ako već ne pada fašistička ploča u Jasenovcu, zašto bi padala Vlada koja je svojim djelovanjem pridržava?

Ono što sada gledamo je predstava o suvišnosti hrvatskih glasača, bez obzira na to hoće li uskoro biti aranžirani novi izbori ili ne. Bilo bi, međutim, neodgovorno konstatirati da su tekućom uzurpacijom vlasti tek izdana načela predstavničke demokracije, jer je farsa ipak nešto obuhvatnija, naime – sama predstavnička demokracija predstavlja izdaju načela demokracije.

Kada je, kao u hrvatskome slučaju, demokratski život zemlje sveden na parlamentarni, na svečana nadjebavanja i sklapanja kupoprodajnih ugovora u predstavničkom tijelu, „demokraciju“ – a navodnici ovdje znače upravljanje bez naroda – konzumira samo oligarhija: njezino državno-političko krilo koje nas ideološki tiranizira, te ono ekonomsko koje nas izrabljuje.

U taj neprovjetreni prostor, gdje se miješaju moć države i moć bogatstva, uletio je Most, ponašajući se poput slona u staklenim odajama vlasti, k tome naoružan temeljitim nepoznavanjem gradiva. No čak i oni koji ne mogu smisliti ovu udrugu političkih voluntarista – a sam spadam među takve, štoviše, njihov lažni moralizam, patos hinjene principijelnosti, šovensku gorljivost i vjernost idealima katoličkog mračnjaštva iskreno prezirem – teško će moći ustvrditi da su kroz postupak vlastitoga razvlaštenja zarili zube u pogrešnu temu.

Falanga sastavljena od provincijskih proroka bez sumnje nije umjela svoje populističke nagone utrnuti kada se vlasti napokon dokopala. Ipak, ukoliko je u krvavome srazu s HDZ-om refleks Mosta zaista bio populistički – i pritom još neprincipijelan, ucjenjivački, tendenciozan, a dobrim dijelom valjda i nehotičan – taj je populizam ukazao na najdublju hrvatsku političku istinu: na kriminalni savez države i krupnog kapitala, na četvrt stoljeća vladavine sustava koji bez milosti proizvodi i privilegira žderače javnoga dobra, predatore poput Kutle, Čermaka ili Todorića, u konačnici na izostanak svake smislene razlike između hrvatskoga državotvornog projekta i organizirane pljačke hrvatskih državljana.

Ostrvivši se na prvo lice hrvatske tajkunerije, i to s pozicije državne vlasti, prešli su granicu dobroga ukusa što ju je HDZ davnih godina povukao. Zašto bi glavni organizator razbojstva tolerirao lov na lopove, ako nije sasvim sigurno da će operacija završiti praznom propagandnom pozom?

Osnovni grijeh Mosta leži u tome što je – makar su ga do uloge šerifa u hrvatskoj posttranzicijskoj kaubojštini doveli motivi patološke prirode, makar ga više zanimaju scenski efekti s pucanjem i razbijanjem inventara od „konačne pobjede pravde“ – pokušao pokidati vezu između političkoga i ekonomskog dijela oligarhije, ne shvaćajući da je ta oligarhijska čelična ploha odavno jedna te ista, da nema tako sporednoga i podatnog šava na kojemu će načiniti pukotinu i oskvrnuti njezinu kompaktnost.

Dovodeći dakle u pitanje jedinstvo oligarhije, Most je, ponesen gardom borbene promidžbe, dirnuo u sam temelj hrvatske kapitalističke državnosti. Jer slavom opjevano „hrvatsko državotvorstvo“ nije bilo ništa drugo do instaliranje najodvratnije kapitalističke eksploatacije i njeno podlo umatanje u šareni staniol nacionalne mitologije, u ideološki kič zbog kojeg je, prema službenim uputama, vrijedilo žrtvovati život. Opskrbljujući ih etničkim neprijateljima i sablasnim domovinskim dramama, prvoborci toga pokreta vodili su – i još uvijek vode – sustavni rat protiv hrvatskih građana.

Priznajem da mi se utoliko tragikomičnom čini spremnost znatnoga dijela opozicije (HNS, IDS) da podupre HDZ-ov manevar i sruši predsjednika Sabora, i to zato jer je ovaj podupro prijedlog opozicije da se sruši Agrokorov agent u Vladi. Umjesto da pasivnim aplauzom pozdravi spektakl samodestrukcije i pusti vladajuću hordu da se uzajamno potamani, vižljasti oporbeni um – iznalazeći „načelne“ razloge zbog kojih im je Gordan Jandroković prihvatljiviji od Bože Petrova – samo potvrđuje da bježi od izbora kao vrag od tamjana.

Most, dakako, ne zaslužuje ni zrno milosti, jer ne pokazuje ni zrno vjerodostojnosti. Da ga u njegovoj misiji rukovode istinski principi, tada bi, na primjer, s istom „protufeudalnom“ energijom kakvom nasrće na Ivicu Todorića, nastupao protiv Katoličke crkve koja je – zahvaljujući Vatikanskim ugovorima sklopljenim s državom – bez konkurencije najmoćniji feudalac u Hrvatskoj, institucionalni monstrum što se bahati i bogati na grbači hrvatskoga naroda, a pritom taj narod neumorno doji sočnim klerofašističkim narativima, liturgijskom prozom koja, kako se pokazalo, iznimno prija Mostovim konzervativcima i lijepo ulazi u velike proustaške uši zastupnika Bulja.

Kratki opis uzroka raskola hrvatske vlasti stoga može glasiti i ovako: Mostu je, čini se, fašizam nešto bliži od kapitalizma, a HDZ ne pravi razliku.