Krvavi septembar 1993. godine u Medačkom džepu: Tragična sudbina Majka Boje

I posle svakog govora, ili gesta, na povratku me je čekala poruka ohrabrenja od Dragana Pjevača, koji je dugo vodio Koordinaciju srpskih udruženja porodica nestalih. Uvek je ponavljao da su gestovi koje činim i prema Hrvatima žrtvama isto toliko važni kao i nastojanje da se pronađu nestali.

Često ponavlja da „nemamo pravo tražiti pravdu za svoje žrtve, ukoliko istu tu pravdu nismo u stanju tražiti i za druge“. To govori i zastupa Dragan Pjevač, čiju su majku, Boju Pjevač, ubili pripadnici Specijalnih snaga MUP-a Republike Hrvatske, 9. septembra, 1993. godine, u operaciji hrvatske vojske „DŽep 93“, poznatoj i kao Krvavi septembar.

Odlučio sam da, umesto govora ispred crkve u mestu Medak, pročitam Draganovo svedočenje o tragediji svoje porodice, koje je objavljeno u zborniku Udruženja Suza:

BOJA PJEVAČ rođ. 14. januara, 1925 – poginula 9. septembra, 1993. godine

Majka, što Vam prvo pada na um kad kažete tu riječ?
Meni nebo, jer je moja majka imala oči boje neba, plave, duboke.
Bile su mirne, brižne i zračile su ljubavlju.
Rodila nas je sedmero.
Učila nas je da volimo i da praštamo. Zahvaljujući njoj, ni sada ne znamo šta je mržnja.
Ubio ju je nepoznati zločinac iz Specijalnih postrojbi MUP-a Hrvatske 09. septembra, 1993. godine, u akciji Medački džep. Ubijena je samo zato što je bila Srpkinja.
Njene ostatke pronašao je moj brat Nikola nakon osamnaest dana.
Tijelo je bilo izrešetano mecima, od udarca tupim predmetom, nedostajalo je pola glave, na desnoj ruci, nedostajala su tri prsta.
Dok živim, svakog dana pitaću se da li su joj stvarno sjekli prste? Da li su to činili dok je bila živa ili je već bila mrtva? Gdje sam to pogrešio?

Ove riječi sam napisao u noći, jula 2008. godine, nakon povratka iz rodnog sela Čitluka, gde sam obišao grob moje majke Boje. Te noći, jedva da sam spavao. Obuzela me je ogromna tuga za majkom koja se toliko žrtvovala za nas sedmoro. U mislima mi se vraćao ceo život… Djetinjstvo, mladost, rat…

Hrvatska, ratni Gospić, prohladna noć između 16. i 17. oktobra, 1991. godine. Postrojbe hrvatske vojske pod zapovjedništvom Mirka Norca, iz kuća i stanova izvlače lojalne Srbe i odvode ih na likvidaciju. Okružni sud u Rijeci je u martu 2003. godine utvrdio je da je odvedeno i likvidirano najmanje 50 civila. Pronađeno je 150 leševa, a veliki broj se vodi kao nestao.

Mirko Norac je lično ubio jednu ženu, pokazujući ostalima kako se to radi. Zbog ovoga je Mirko Norac pravosnažno osuđen na 12 godina zatvora. Pričajući o ovim događajima, general Stipetić u emisiji Latinica govori da je Tuđman znao za sve ovo i da je izdao naredbu za smjenu Norca i pozvao ga u Zagreb, ali da je po dolasku u Zagreb, tadašnji ministar odbrane Hrvatske Gojko Sušak unapredio Norca u čin pukovnika.

Deveti septembar 1993. godine – Divoselo, Čitluk i Počtelj su tri srpska sela koja se graniče sa Gospićem. Nažalost, poznatiji su kao Medački džep. Sela su već više od godinu dana pod zaštitom snaga Ujedinjenih nacija. Mirno je i već skoro godinu dana nema nikakvih ratnih dejstava.

U šest sati u jutro kreće napad hrvatske vojske, pod komandom Ademija i Norca. Masovno su ubijani civili i zarobljeni vojnici, a sela su sistematski paljena i uništavana.

Prema izjavi generala Žan Kota, komandanta UNPROFOR-a, u selima koje je obišao poslije ove akcije, NISU PRONAĐENI TRAGOVI ŽIVOTA.

Petak 30. 05. 2008. godine, Okružni sud u Zagrebu. Prisustvujem izricanju presude Ademiju i Norcu. Kao kroz maglu, slušam da su izvršena mnoga ubojstva nad civilima. U mom selu Čitluku – svedoci su tvrdili da su žrtve zaklane, spaljene, da je jedna starica nabijena na kolac, da je jedan ranjen vojnik živ svezan na drvo i gađan noževima dok nije izdahnuo… Za majku, Sud utvrđuje da ju je ubio neko ko je bio u zoni odgovornosti Specijalnih snaga MUP-a Hrvatske… Izriče se presuda – za sve ove zločine, glavni zapovjednik akcije Ademi je oslobođen, a Norac kažnjen sa sedam godina zatvora, i to zato što nije poduzeo ništa da se takva nedopuštena postupanja spriječe, suzbiju i kazne…

Na pitanje suca Mrčele – Da li je razumio izrečenu presudu? Norac odmah odgovara – NISAM.

Kako da razumije?

Svi su znali da je činio zločine, a unapređen je najprije u čin pukovnika, pa onda u čin generala… Onda ga osude za iste zločine na dvanaest godina zatvora, pa sad opet sedam godina za NEČINJENJE…

Iscrpljen i pun tuge nakon izrečene presude, napuštam Zagreb – grad moje mladosti. Priprema se veliki koncert Tompsona u organizaciji gradonačelnika Bandića. Sa Jelačić placa te večeri uz poklik – Ubij, ubij Srbina, pozdravljao se heroj (i ratni zločinac) Mirko Norac. Nije 1991. godina, već petak, 30. maj, 2008.

Jul 2008. godine

Prolazim kroz Gospić. Na ulici jedva po koji čovjek. Još su vidljivi tragovi rata. Dolazim na glavni trg gdje je bio spomenik Nikoli Tesli… uništen 1991. godine. Idući dalje, prolazim pored mjesta gdje je bila srpska crkva… sad je nema… tu je parkiralište za automobile. Prolazim istočnim dijelom grada… Crvenilo obnovljenih malih srpskih kuća, miješa se sa ruševinama. Dolazim u Čitluku.

U selu živi samo jedan starac od 60 godina. Nema zvukova … Zlokobna tišina. Ptice ne pjevaju, jer ih nema… Obilazim groblje. Gledam spomenike. Stričevi Mile i Nikola poginuli u pokolju 1941. godine, do njih, otac umro 1990. i majka poginula u septembru 1993. godine. Odlazim. Ostaci ruševina koje su nekad bile moje selo, okupani ljetnim suncem, i dalje djeluju sablasno.

POSTALO MI JE JASNO KAKO ČOVJEK UMIRE – NIJE TEŠKO NI LAKO, NIJE NIŠTA. SAMO SE SVE MANJE ŽIVI, SVE MANJE SE JEST, SVE MANJE SE MISLI I OSJEĆA I ZNA, BOGATO ŽIVOTNO KOLANJE PRESUŠUJE, I OSTAJE TANKI KONČIĆ NESIGURNE SVIJESTI, SVE SIROMAŠNIJI, SVE BEZNAČAJNIJI. I ONDA SE NE DESI NIŠTA, NE BUDE NIŠTA, BUDE NIŠTA. (Sjećanja – Meša Selimović)

Često pomislim što bi mi, nakon svega rekla majka kada bih je nekako mogao čuti. Siguran sam da bi mi rekla da moj bol nikada ne sme preći u mržnju, nadjačati ljudskost i priznanja iste takve žrtve i bol onih drugih.

Sreo sam članove žrtava proteklih ratova svih nacionalnosti. Kao dugogodišnji član Upravnog odbora udruženja „Suza“ i predsjednik Koordinacije srpskih udruženja porodica nestalih lica, pozvao sam i došle su na okrugli sto u Beogradu u junu 2015. godine, žrtve hrvatskog naroda – Ivka Trajković i Katarina Bešlić. Ivka mi je na jednom sastanku porodica žrtava u Rumi pokazala sliku njene majke iznad koje stoji vojnik u uniformi sa kalašnjikovim.

Majku, kao nestalo lice, traži i danas. Katarini su u Petrinji 1992. godine, izveli iz kuće i ubili roditelje, ugledne liječnike Stjepana i Pauli Cindrić. Želio bih svima koji ovo čitaju reći da nema razlike između ubojstva tih ljudi i ubojstva moje majke. Moju majku, Ivkinu majku i Katarinine roditelje, ubili su zlikovci samo zato što su druge nacionalnosti.

Na kraju, u ime mojih sestara i braće, i u moje ime, mogu reći da nam je želja da porodice žrtava konačno dobiju satisfakciju za njihovu bol, da mržnja prestane, da imamo razumijevanja za žrtve rata drugih i da se ne slave i medijski plijene pažnju, oni koji su odgovorni za zločine, jer to najviše vređa žrtve.

Dragan Pjevač

I pored pravosnažne presude za zločine u Medačkom džepu, članovi porodica žrtava odbijeni su od strane institucija Republike Hrvatske za naknadu štete. Upravo je slučaj Boje Pjevač najpoznatiji. Ustavni sud je dva puta odbio njihove žalbe. Evropski sud za ljudska prava ocenio je njihov zahtev kao nedopušten, jer navodno nisu iscrpljene sve mogućnosti pred institucijama Hrvatske.

Deca Boje Pjevač, ne samo da nisu dobila naknadu štete, već moraju da plate sudske troškove parnica koje su izgubili protiv te države.

Republika Hrvatska, i pored presuda svojih sudova u ovom slučaju, slavi 30-godišnjicu ovog zločina bez ijednog spominjanja žrtava. Umesto žaljenja, i dalje imamo slavljenje zločinaca. Uostalom, kao u svim državama čiji su građani učestvovali u ratovima devedesetih.

Zbog toga i Dragan Pjevač često zna da kaže kako rat neće biti završen sve dok političke elite i vođe, i institucije, ne izraze žaljenje za žrtve koje su počinili zločinci iz njihovog naroda, ne ograde se od počinilaca zločina i daju pravednu nadoknadu za sve žrtve.

Na komemoraciji u mestu Medak, ispred crkve mogli smo da čujemo pesmu u čast Boje, pesmu Anete Vladimirov.