Mutna kopija pravog – sintagma je mađarskog mislioca Bele Hamvaša. Ona nije samo ironična, već i proročka jer je napisana u prvoj polovini prošlog veka. Hamvaš je osetio da pristiže zanos mašine koji će ogromno uticati na čoveka i njegovu neautentičnost.

Naime, dubina misli više nije važna, koliko serijalično i štancovano. Uzor mladima postala je prerađena misao. Ponavljanje tuđosti postao je deo sopstvene otuđenosti, ali ne i hrabrost da otputujemo u tuđinu i saznamo kako drugi žive. Tuđina od sopstvene ličnosti vodi nas propasti, a kopiranje ka opstanku. Imitiranje postaje potvrda da se hoda ka originalu.

Moju generaciju interesovale su ličnosti i incidentni događaji. Išli smo da posetimo odbačene od društva i damo im podršku i od njih naučimo o izdržljivosti o neprihvatljivosti unutar vremena u kojem su živeli. Mladi danas žive malo sada, sa pretenzijama na veliko SADA. Mlade zbog toga grdim jer ne žele da budu svoji. Skoro smo u bivšoj novosadskoj kasarni gostovali Dragana Jovanović, Uroš Vukša, Katarina Jovanović i ja. Išli smo da podržimo mlade koji su osvojili kasarnu i žele da je pretvore u kulturni centar. Usred centra grada, pod nazivom „Arčibald Rajs“, ostala je napuštena, zapuštena i porazbijenih prozora. Upasti u nju nije nikakav sukob sa društvom, već težnja da se mladalačka energija oplemeni i afirmiše. Mi smo odigrali predstavu, pustili im film iz prirode i održali predavanje „Kultura i bunt“. Barem milimetar uspeli smo da u mladima probudimo svojstvo: jedna devojka je skočila na scenu i recitovala poeziju, dva mladića su se skinula goli (mada je bilo minus pet), a svi prisutni su pevali. Predivno je bilo videti mlade kako drže metle u rukama, cepaju drva i čiste krovove. Već za dvadesetak dana deo kasarne izgleda ljudski. Preko dana debatuju, uljudni su kad ih poseti policija, odlaze na Frušku goru i donose grane za loženje, kuvaju dobijenu hranu sa pijace i greju se uz toplu čorbu. Mlade koji se bune odrasli moraju da podrže, jer je to znak da su još živi. Verovati u mladost, podsticati je na incident, eksces i pobunu znaci su vitalnosti društva. Ovo je mirna i intelektualna pobuna koja kazuje da je mladost istorijska nepobedivost. Mladi ne žele da budu mutne kopije pravog, već žele da budu svoji. Gen protesta vaskrsne kad tad. Nije ga moguće imobilisati ili obmanuti, sem na kratko. Dolaze šezdesete! Kultura je sama po sebi bunt, a ne ponuda medija, bankarstva i glavnih ideologa estetike. Oni ruše nametnute stilizacije lepog. Žele da rizikuju i proizvode umetnost kakvu oni žele, bez kompleksa i akademskih zakona; njih inspiriše – Sloboda ispoljavanja. Ne žele da budu klonirane pojave, već AUTORI.

Podržali su ih Žilnik, Ivana Inđin, Slobodan Tišma, Boris Kovač, sestre Bogavac, Mimart… Moja je vera da će izdržati jer Novi Sad je uvek bio umetnički refleksivan grad. Angažovana misao dolazi od mladih, snovi krče budućnost, a roditelji treba da su ponosni na takvu decu. Mladi ne treba da uče po kursevima da bi brzo učili druge, oni treba da su primer stvaranja koje iznemirava.

Mladi ljudi su lepi kad se bune. Ako ih neko ne izbaci iz kasarne…

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari