"Lagali su da jedem travu, hrane imam jer sam nešto sačuvao": Težak život Mirka iz sela Brnjare kod Bujanovca 1Foto: Dušan Pešić/Danas

Iako nema nikakvih primanja i živi od danas za sutra, sasvim sam, napušten od svih, pa i svoje ćerke, Mirko Filipović iz sela Brnjare kod Bujanovca osmeh ne skida sa lica, kao da je svestan da samo pozitivnim mislima i, paradoksalno, baš životom od danas za sutra, a ne brigom za budućnost, može da preživi.

Ekipu Danasa dočekuje raspoložen. Bez obzira na to što su ga meštani viđali da bere travu koju potom jede, što je za Danas potvrdila i Tamara Misirlić, humanitarka iz Vranja, koja mu pomaže u hrani zajedno sa drugim dobrim ljudima, sam deda Mirko kroz osmeh kaže da to „nije istina“.

I odmah dodaje:

„Nemam nikakva primanja, ni socijalnu pomoć. Hrane imam jer sam nešto sačuvao. Pa kad nema – gotovo! To što se priča da su me videli kako jedem travu, to su te slagali. Nisam brao i jeo travu, hleb sam jeo, hvala Bogu!“, opet Mirko uspeva da svoje reči ukrasi prepoznatljivim osmehom, ovog puta šeretskim.

Namirnice koje se nalaze u Mirkovoj kući – a koja je dar dobrih ljudi – i dalje je pedantno spakovana, izgleda da te kese Mirko retko otvara, naučio je kako se štedi, vrlo dobro zna kako izgleda kada ni sam nije siguran da li će jesti sledeći put.

A, Mirkova kuća stoji na „staklenim nogama“. Podglavljena je blatom i kamenjem, sastavljena od dve sobe ispod kojih se nalazi se podrum.

Selo Branjare pripada opštini Bujanovac i smešteno je na, otprilike, 18 kilometara od Vranja, a dom Mirkov pozicioniran je nedaleko od glavnog puta, nakon skretanja za Klenike.

Samo je potrebno, kada kročite u njegovu avliju, probiti se kroz koprive, gusto šiblje i rastinje, te naslagano granje koje će Mirko iskoristiti da zimi ogreje dušu i dom u kojem nema razgovora jer on nema s kim da podeli muku.

"Lagali su da jedem travu, hrane imam jer sam nešto sačuvao": Težak život Mirka iz sela Brnjare kod Bujanovca 2
Foto: Dušan Pešić/Danas

„Slabo mi ko svraća. Nema ovde ljudi, svi pomrli. Imao sam ženu, ali je umrla pre godinu dana, stara bila pa se razbolela. Imam ćerku, živi u Neradovcu, ali ne dolazi ona više, godinama. Nema zbog čega da dolazi. Možda nema pare, nije jedna muka. Ne znam da li se u međuvremenu zaposlila, ali dugo nigde nije radila“, priča Mirko za Danas i kao da pokušava da opravda ćerku, ujedno i potvrđuje da ne zna mnogo o njenom životu, sem da ima „skoro 50 godina“.

Na opasku novinara da nema boljeg povoda od posete i pomoći, i moralne i materijalne, starom ocu koji živi u uslovima nedostojnim čoveka, on sleže ramenima, kao da se pomirio sa takvim stanjem stvari.

Društvo mu pravi samo jedna belo-siva mačka, koja na ploči koja drži kuću upija prve zrake sunca i, čini se, jedini je Mirkov prijatelj.

Najbliža prodavnica je u selu Sveta Petka, ima sigurno dva kilometra hoda od njegove kuće.

"Lagali su da jedem travu, hrane imam jer sam nešto sačuvao": Težak život Mirka iz sela Brnjare kod Bujanovca 3
Foto: Dušan Pešić/Danas

Vode ni kupatila u kući nema, struju je imao, do pre nekoliko meseci, ali su je nadležni „isekli“, jer Mirko nije imao od čega da plati.

„Struju sam imao, ali su je isključili pre tri-četiri meseca, nemam od čega da je platim, takva je rabota. Nema para. Rekli su mi da se dogovorim sa nadležnima iz Bujanovca, a ja još nisam otišao, kako su mi rekli, da mi reše nešto. I tako je ostalo. Planiram da odem, ali će da traže pare a ja nemam da platim. Vodu donosim sa jedne česme. Ima 10 do 15 kilometara do nje, možda 10 do 15 minuta, ne znam tačno“, govori Mirko, a primećuje se da se ne snalazi ponajbolje sa vremenskim i mesnim odrednicama.

"Lagali su da jedem travu, hrane imam jer sam nešto sačuvao": Težak život Mirka iz sela Brnjare kod Bujanovca 4
Foto: Dušan Pešić/Danas

Mirko kaže da ima „blizu 70 godina“, a u rupe u daskama koje čine pod u njegovoj oronuloj kući, očito, ne smatra naročitim problemom.

„Rupa u podu, u daskama? Vodim računa, kakvo propadanje, nema ništa od toga, ja nisam pijan. Ponekad daske prekrijem zemljom, da to bude čvršće, mnogo vodim računa kako gazim i kuda idem, nije mi sefte. Ispod je podrum, ima nekoliko metara dubine“, priča Mirko.

U njegov dom se penjete stepenicama, a na tom nivou – dve sobe, jedna pokraj druge, nema nadstrešnice, samo ploča, ovu desno, kaže, ne koristi.

Nekad je u njoj spavao, sada obitava u prostoriji levo, a ulaz u onu desno mu je potpuno onemogućen jer ga je „zazidao“ šporetom „smederevcem“, te raznim kutijama, kartonima i kesama – stvarima koji mu trenutno nisu potrebni.

Zidovi nagoreli (o izolaciji ne treba trošiti reči jer ne postoji), dva šporeta, dva kreveta u fazi raspadanja, jedan sto, nekoliko stolica, gomila plastičnih flaša, mnogo dotrajalih stvari koje su počeli da proždiru moljci, i pregršt kesa u koje svaki čas deda-Mirko zaviruje, tražeći nešto. Tako izgleda enterijer njegovog doma.

Više vesti iz ovog grada čitajte na posebnom linku.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari