Lakše je čeprkati po prošlosti nego nuditi rješenja za probleme u sadašnjosti

U praktički svim državama sljednicama nekadašnje Jugoslavije baš se tim predmetima pridaje posebno značenje u obrazovanju učenika. Samo postojanje takozvanih „nacionalnih predmeta“ zapravo upućuje na njihovu ideološku uvjetovanost. To je u osnovi pristup iz 19. stoljeća kada je primarna svrha i historiografije i nastave povijesti bila potpomagati izgradnju nacije. Namjeru da „država“ piše i objavljuje udžbenike držim lošom, pogotovo za društva koja imaju dugu povijest autoritarnih režima. Naravno, na kraju se ne radi o državi, nego o političko-ideološkoj opciji koja je trenutačno na vlasti – kaže za Danas Snježana Koren, profesorka na Odseku za istoriju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, komentarišući nameru naših vlasti da „država“ piše i izdaje udžbenike za nacionalne predmete – istoriju, srpski jezik i geografiju.

Ona dodaje da se nastavnicima i učenicima na ovaj način poručuje da je „znanost irelevantna, jer će ionako država odlučiti o tome kako treba interpretirati prošlost“.

– Trebalo bi razmisliti i o tome hoće li se udžbenici koje piše „država“ mijenjati svaki puta kada vlast preuzme stranka s nešto drugačijim programom od one prethodne. Za znanstvenika bi to svakako bio zanimljiv fenomen za proučavanje, no ne mislim da bi bilo dobro i korisno za društvo – smatra Koren, koja je dugo godina bavi istraživanjem udžbenika i nastave istorije.

*Šta mislite o filmu „Dara iz Jasenovca“, pre svega u kontekstu predloga ministra prosvete Srbije da se taj film prikazuje u školama?

– Nisam gledala film pa ne mogu komentirati prijedlog Ministarstva prosvete da se film prikazuje u školama. Općenito govoreći, smatram da bi takve odluke trebalo prepustiti nastavnicima, no istovremeno im pružiti dodatnu edukaciju o tome kako odabrati prikladne filmove za nastavu i kako s njima raditi. Igrani film nije jednostavan medij za poučavanje, osobito ako uključuje drastične scene nasilja. Potrebno je dobro poznavati i događaj koji se tematizira u filmu, ali i kontekst u kojemu je film snimljen. U tom smislu, igrani filmovi često više govore o vremenu u kojemu su snimljeni, nego o prošlosti.

*Zanimljivo je da je film bio povod za radikalan predlog da država treba da piše, između ostalog i udžbenik istorije, a da niko od političara nije pogledao šta se nalazi u postojećim udžbenicima o ovoj temi. Da li Vas to iznenađuje?

– Ne. Imali smo sličnih iskustava i u Hrvatskoj, i s udžbenicima i kurikulumima. Tu zapravo prestaje biti relevantno ono što doista piše u udžbeniku ili programu, već se gleda samo kako se određene tvrdnje o tome što navodno piše ili ne piše mogu iskoristiti u dnevnopolitičke svrhe. To je neodgovorno kada se radi o obrazovanju, posebno kada su u pitanju teme na koje je javnost osjetljiva i koje mogu biti zapaljive ako ih se zloupotrebljava.

*Kakva je situacija u Hrvatskoj? Upravo je program istorije u delu u kome se pominju NDH i Holokaust bio sporan delu javnosti tokom rada na kurikularnoj reformi.

– U Hrvatskoj je mogućnost da se u jednom razredu bira između udžbenika različitih izdavača uvedena 1996. godine. No, udžbenički pluralizam stalno je nailazio na otpor među određenim političkim krugovima, a udžbenike država i dalje kontrolira sustavom odobravanja udžbenika i prilično detaljno propisanim nastavnim programima. Posljednjih godina udžbenici povijesti su bili naročito u fokusu 2014-2015. kada je tadašnji predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko višekratno najavljivao da će nakon osvajanja vlasti provesti reviziju udžbenika povijesti. To je naravno bilo u svrhu predizborne kampanje u kojoj su teme o prošlosti imale značajno mjesto. Na isti se način nakon promjene vlasti 2016. pristupalo raspravama o prijedlogu kurikuluma povijesti izrađenom u okviru kurikularne reforme. Te su rasprave bile poprilično toksične i na kraju su dovele do revizije izvornog dokumenta. S druge strane, pritisak javnosti je omogućio da se iz revidiranog dokumenta uklone određene problematične tvrdnje, uključujući i neke o Holokaustu. Proteklih petnaestak godina, temama poput Jasenovca, NDH i ustaških zločina se u udžbenicima pristupalo puno korektnije i bolje nego što je to bilo u devedesetima. No, tek ove godine bit će objavljeni novi udžbenici za 20. stoljeće izrađeni prema novom kurikulumu, pa ostaje da se vidi kako su debate o prošlosti proteklih godina utjecale na udžbeničke prikaze tih tema.

*Poslednjih godina najviše se debatovalo o prikazivanju ratova na prostoru bivše Jugoslavije u udžbenicima u susednim državama. Ali iz najnovijih dešavanja vidimo da i period Drugog svetskog rata još uvek vlasti koristi za „potpaljivanje“. Zašto je to tako?

– To je tako zato što je lakše čeprkati po prošlosti nego nuditi viziju budućnosti i konkretna rješenja za probleme građana u sadašnjosti. Stranačke politike povijesti su u pravilu prilagođene kratkoročnim stranačkim potrebama, predizbornim kampanjama, a manje dugoročnom i odgovornom suočavanju s prošlošću. Zato gotovo redovito društvu nanose više štete nego koristi.

*Svojevremeno ste izjavili da „povijest služi za izmišljanje neprijatelja, u mobilizacijske svrhe birača i konsolidaciju stranke prije izbora. Za nastavu povijesti mi se čini da je nastupilo vrijeme koje će biti lošije sljedećih godina nego u razdoblju od 2007. do 2014. godine“. Čini se da ste, sa današnje tačke gledišta, bili u pravu…Ko je kriv zbog toga – političke elite, struka…?

– Nažalost, i politika i struka. U debatama o kurikularnoj reformi u Hrvatskoj bilo je jako vidljivo sekundiranje dijela povjesničarske struke političkim potrebama, bilo iz osobnih ili ideoloških razloga. Zato su u stručnom smislu rješenja u kurikulumu povijesti dosta loša, usuđujem se reći čak i diletantska. U srazu između politike i struke, struka je, nažalost, i dalje u defanzivi.

Zajednički udžbenik

*Da li je stvaranje zajedničkog udžbenika istorije Srbije i Hrvatske, o čemu je ranije bilo govora, nemoguća misija?

– Mislim da to u ovom trenutku nije realno očekivati. No, ako mislite na materijale Centra za demokraciju i pomirenje iz Soluna, oni zapravo nikad nisu zamišljeni kao zajednički udžbenik. Radi se o čitankama koje sadrže povijesne izvore o pojedinim teškim, kontroverznim i osetljivim pitanjima iz zajedničke prošlosti Jugoistočne Europe. Izvori progovaraju o tim temama iz različitih perspektiva i otvaraju mogućnost različitih interpretacija. Njihova je svrha da otvore raspravu i potaknu postavljanje pitanja, a ne da se, kao što je često slučaj u udžbenicima, nude službene i uniformirane verzije povijesti tamo gdje je nužno uzeti u obzir različite interpretacije i različita ljudska iskustva.