Lingvisti plešu u nacionalističkom kolu

To proizvodi emocije neprijateljstva prema drugom narodu, kao i osjećaj moralne nadmoći nad drugim, a to su sve obilježja nacionalizma, kaže za Danas Snježana Kordić, poznata lingvistkinja iz Hrvatske, koja je posle više godina ponovo u Beogradu. Ona će večeras u Centru za kulturnu dekontaminaciju moderirati razgovor na tribini „Ko kome krade jezik“, koja se odvija u okviru regionalnog projekta „Jezici i nacionalizmi“.

* U svojoj knjizi „Jezik i nacionalizam“ iscrpno dokazujete da Srbi, Hrvati, Bošnjaci i Crnogorci imaju zajednički, policentričan jezik, jer ne postoji problem u komunikaciji. Kako je moguće da je potrebno dokazivati nešto što nam je svima očigledno?

* Odgovor na to pitanje dolazi od psihologa. Oni kažu da je čovjek sklon preuzeti stav iz grupe s kojom se identificira i da mu postaje normalno i moralno ono što govori ili radi većina u grupi prema kojoj osjeća lojalnost. Ako mu televizija i škole već desetljećima stalno ponavljaju da su to različiti jezici, onda ne čudi što je usvojio tu tvrdnju koliko god bila u suprotnosti sa stvarnošću. Tome je znatno doprinijelo što su ove četiri države zadnjih desetljeća uvele u ustave i zakone četiri različita naziva za jezik. Poruka različitih naziva je da su to različiti jezici. U svakodnevnoj praksi vidljive su ozbiljne posljedice, kao što je u školama razdvajanje djece po nacionalnosti u odvojene razrede pod izlikom da govore drugi jezik, nadalje postoji mnoštvo prevodilaca koji navodno prevode i gomila novca se tu vrti, zatim u političkim kampanjama traži se zaseban televizijski kanal u ime navodno različitog jezika itd.

* Kod svih naših naroda se provlače narativi da s jedne strane postojimo „mi“, sa svojim imenom, jezikom i pismom, i „oni“, koji su naši neprijatelji, koji imaju drugi jezik odnosno koji kradu naš jezik. Kakve su posledice takvih ideologija?

– Homogenizira se vlastita grupa jer za tu svrhu idealno je imati stalnog neprijatelja. Nadalje, skreće se pažnja sa znatnih ekonomskih problema u društvu jer oni čovjeku postaju drugorazredni naspram neprijatelja koji navodno dovodi u pitanje sam opstanak. Priče o krađi jezika, o zatiranju vlastitog jezika ili pisma i nametanju jezika ili pisma onog drugog naroda, te priče koje šire filolozi sve četiri nacionalne filologije imaju za posljedicu da se pripisuje uloga žrtve vlastitom narodu uz istovremeno pripisivanje zlih svojstava onom drugom narodu. To proizvodi emocije neprijateljstva prema drugom narodu, dakle pojačava nacionalizam. Proizvodi i osjećaj moralne nadmoći nad drugim narodom, što je također obilježje nacionalizma. Nadalje, opravdava negativne postupke prema pripadnicima drugog naroda. A opravdava i današnja jezična nametanja koja u vlastitom narodu sprovode normativni lingvisti kad zabranjuju sasvim uobičajene riječi kao nacionalno nepodobne i umjesto njih forsiraju druge.

* Otkud to da su uvaženi lingvisti koji vode naše jezičke politike najglasniji u plasiranju takvih stavova, koji su, rekla bih, u osnovi ratnohuškačke retorike?

* I lingvisti su ljudi. Jedni sasvim promišljeno odaberu poziciju u skladu sa željama vladajuće ideologije. Drugi zavaraju sebe pa onda iz uvjerenja prenose dalje zabludu. Ali i jedni i drugi tako čine sebi život u društvu ugodnijim. Sad je pitanje kako zaustaviti nacionalističko kolo u kojem plešu mnogi naši lingvisti. Rješenje je javno govoriti da Srbi, Crnogorci, Bošnjaci i Hrvati imaju zajednički policentrični standardni jezik, i u sve četiri države uvesti u škole da se predmet materinskog jezika zove „Jezik i književnost“. To rješenje s nazivom je primjenjivano u svijetu kada je u nekim sredinama vladala velika netrpeljivost prema drugom narodu, što se prelilo i u imenovanje zajedničkog jezika. Tada se predmet materinskog jezika u školama nazvao jednostavno „Jezik nastave“, npr. u Austriji u doba netrpeljivosti prema Nijemcima nakon Drugog svjetskog rata. Taj naziv se koristio sedam godina dok se netrpeljivost nije smirila i postalo moguće izgovoriti ime drugog naroda u nazivu svog jezika. Privremenim uvođenjem zamjenskog naziva „Jezik i književnost“ kod nas u školama u sve četiri države dobio bi se niz pozitivnih promjena na bolje u društvu. Nabrojat ću samo neke. Ukidanje podjele učenika po nacionalnoj pripadnosti u različite razrede u ime navodno različitih jezika u Vukovaru i na drugim mjestima u Hrvatskoj, u Mostaru i u pedeset drugih gradova u Bosni i Hercegovini, a i u Srbiji na Sandžaku. Bilo bi manje netrpeljivosti, predrasuda, mržnje i nacionalizma. Da ne spominjem kako bi političarima bilo izbačeno iz ruku jedno sredstvo za manipulaciju i za proizvođenje konflikata koje sada obilatno koriste.

* Takođe je svuda prisutna ideja o čistom i neiskvarenom jeziku, koji je večito u opasnosti od drugih jezika. Da li su naši jezici ugroženi, od čega moramo da ih čuvamo?

– Potrebno je jezik čuvati samo od zadiranja normativnih pojedinaca koji zahtijevaju od ljudi da ne koriste neke riječi jer navodno nisu ispravne ili su stranog porijekla, premda su u praksi proširene i neutralne. Takvi normativni zahtjevi imaju za posljedicu povećavanje netrpeljivosti prema drugim narodima jer su navodno prljali naš jezik, dakle jačanje nacionalizma. Zatim, povećava se netrpeljivost i prema vlastitim sunarodnjacima koji odbijaju sudjelovati u čišćenju. Raste potencijal za konflikte. Nadalje, javlja se osjećaj krivice jer navodno ne znaš dobro vlastiti jezik i onda nisi nacionalno dobar. Zbog toga ljudi osjećaju strah, a poznato je iz psihologije da su tada spremniji pasivno slijediti autoritete, pokazuju veći stupanj poslušnosti bez kritičkog propitivanja. Dakle, lakše je njima manipulirati od strane političara, vjerskih vođa i drugih.

* I u Srbiji i u Hrvatskoj su aktuelni diskursi o pravilnom i nepravilnom govoru, pri čemu se i široko rasprostranjeni jezički oblici proglašavaju nepravilnim. Kojim empirijskim podacima raspolažu normativni lingvisti?

– Normativni lingvisti empiriju smatraju svojim smrtnim neprijateljem. Oni se bore protiv nje tako što žele istrijebiti neke riječi koje su proširene i neutralne u jezičnoj praksi. Nasuprot normativnim lingvistima, istinski lingvisti proširenost i neutralnost u jezičnoj upotrebi uzimaju kao kriterij za uvrštavanje riječi u rječnike i gramatike.

Tribine o jeziku u CZKD

Nakon izrazito dinamičnih i veoma posećenih konferencija u Podgorici i Splitu, beogradska konferencija regionalnog projekta „Jezici i nacionalizmi“ održaće se 5. i 6. oktobra od 18 sati u Centru za kulturnu dekontaminaciju. Na beogradskoj konferenciji učestvovaće i pokušati da ponude rešenja ugledni gosti iz Srbije i regiona, dr Boban Arsenijević, Ivan Čolović, Ksenija Rakočević, Vuk Perišić?, Nikola Vučić i profesor Ranko Bugarski, razgovor će moderirati dr Snježana Kordić. Tema večerašnje tribine je „Ko kome krade jezik“, a sutra, 6. oktobra, govoriće se o „Ideologiji ispravnog jezika“.