LINO VELJAK: Evropa pred padom u varvarstvo

– Umjesto da se nađe treći put između etatizma i neoliberalizma, došlo je do kapitulacije evropske socijaldemokracije pred neoliberalističkom, autodestruktivnom politikom. To je ono što se danas očituje u južnim zemljama EU, u tzv. dužničkoj krizi, i što onda ozbiljno prijeti opstanku cijele EU. Ali osnovni problem je u stvari u nemogućnosti, u nesposobnosti da se na globalnom planu uspostavi branik protiv potpune dominacije tih anonimnih centara financijske moći, koji drže i najznačajnije države svijeta u poziciji taoca, od SAD do vodećih zemalja EU. A koje onda sa svoje strane imaju podršku u nedemokratskim zemljama poput Kine, Rusije, poput arapskih zemalja koje raspolažu rezervama nafte, što onda sve skupa rezultira produbljavanjem krize. Zato je osnovno pitanje: ima li čovječanstvo snage da se odupre tim autodestruktivnim tendencijama u oblasti profita, koje se zasnivaju na prelivanju iz šupljeg u prazno, i učiniti nešto što će Evropskoj uniji, ideji Evropske unije donijeti obnovu, i što će spriječiti ponavljanje i jačanje kriza kao što su ona u Grčkoj, Portugalu, Španjolskoj, a u najnovije vrijeme i u Sloveniji. A koja će se uskoro početi u još snažnijoj mjeri očitovati i na planu ekologije, globalnog zatopljenja, i predvidivih katastrofalnih posljedica u narednih nekoliko decenija za čovječanstvo u cjelini.

U tom smislu čini mi se da neku nadu treba položiti u ono što se događa u zemljama Latinske Amerike, posebno u onim zemljama koje su oslobođene od populističkih elemenata, a tu mislim ponajprije na Brazil, Čile, Argentinu, itd. Ti elementi nade jesu i u pobjedi socijalista u Francuskoj, posebno ukoliko se ostvare obećanja o oporezivanju enormnih profita, o onemogućavanju korištenja profita u špekulativne svrhe, ili u svrhe stjecanja individualnog enormnog bogatstva. Dakle, ukoliko Oland ostvari svoja predizborna obećanja, onda u Evropi dobijamo jedno čvrsto uporište za otvaranje neke perspektive, da se nasuprot ovom samoubilačkom kretanju, koje je danas na djelu na globalnom planu, uspostavi kretanje koje nudi nadu da čovječanstvo nije neumitno suočeno sa barbarstvom i s potpunom propašću, i potpunim iščeznućem.

• Može li se to uraditi, odnosno kako sprečiti to enormno bogaćenje, kad ono omogućava tržište čije se slobodno delovanje ne sme dovesti u pitanje?

– Može, vrlo jednostavno. To da je tržište neograničeno, i da ono mora biti neograničeno, i da je to neka pozitivna vrijednost, a da je alternativa tome samo ropstvo, to je naprosto jedna ideologijska laž, i to je otprilike u spoznajnom i istinosnom smislu valjano kao što je valjana tvrdnja da treba poslati u Gulag svakog ko se suprotstavlja drugu Staljinu, jer drug Staljin posjeduje apsolutnu istinu. Onoliko koliko drug Staljin posjeduje apsolutnu istinu – a znamo da je to naravno bila jedna laž zbog interesa sovjetske nomenklature i velikoruske eskpanzionističke politike koju je SSSR sprovodio pod Straljinom – toliko je isto istina da financijski špekulant ima pravo da ono što je legalno zaradio koristi na način koji mu niko ne može osporavati, pa makar zbog toga nekoliko milijuna ljudi pomrlo, što se i događa svakoga dana. Naravno da se profit može dovoditi u pitanje, i naravno da se mora dovoditi u pitanje, u protivnom, čovječanstvu prijeti propast. Kao što je Sovjetski Savez propao sa svojom autodestruktivnom politikom svemoći Komunističke partije i velikog mudrog vođe, tako je neminovno da će i ovaj poredak propasti, a nakon toga, bojim se, slijedi totalna propast čovječanstva. I zbog toga, dok je još vrijeme, treba demokratskim zakonima ograničiti mogućnost neodgovornog trošenja kapitala, isključiti mogućnost burzovnih špekulacija i radikalno oporezovati one koji zarađuju više nego što je pristojno.

Ideja koja se danas širi, da preko 40 hiljada mjesečno nitko ne može zaraditi, ideja je koja se može i mora demokratski sprovesti. Jer, što će raditi netko tko ima 40 tisuća eura mjesečno? On ne može raditi ništa drugo nego da taj novac ulaže u samoubojstvo čovječanstva. Jer nema te hrane, nema tih automobila, nema tih vila koje se mogu izgraditi, u koje se može investirati sa 40 tisuća eura mjesečnog prihoda za neku osobu. Ukratko rečeno, radikalno oporezivanje, koje je nekad bilo na snazi u skandinavskim zemljama i SAD, a koje je danas, posebno u periodu Bušove administracije, dovedeno do apsurda da se više oporezuju oni koji prosječno i ispodprosječno zarađuju, nego oni koji zarađuju natprosječno, i da je zarada preko nekog prosjeka gotovo neoporeziva. Ako se to ne dovede u pitanje, onda čovječanstvo ne zaslužuje da opstane.

• A gde se u tome nalaze naše države, u toj „ekonomiji destrukcije“?

– Osnovnim prigovor vladajućim strukturama i u Hrvatskoj i u Srbiji, ali i ostalim državama u regionu – jeste da čak i kad su nominalno socijaldemokratske stranke na vlasti, provodi se politika koja je u isključivom interesu tih anonimnih centara svjetske moći, koji su reprezentirani institucijama poput Međunarodnog monetarnog fonda, Svjetske banke itd, politika koja je u interesu lokalnih tajkuna, a koji su naravno u sprezi sa tim međunarodnim centrima. I upravo je zbog toga u svim tim zemljama na djelu proces deindustrijalizacije i proces civilizacijske i kulturne regresije. I to je ono što zabrinjava. Dakle, ako čovječanstvo možda i opstane, sasvim sigurno neće opstati narodi koji žive na ovom prostoru. Jer, kako će opstati narodi u kojima mlade žene ukoliko žele raditi, moraju potpisati obavezu da neće rađati djecu, pod prijetnjom otkaza na poslu. To se danas događa u svim našim zemljama, i zato imamo na djelu, uprkos proklamaciji o politici nataliteta, doslovno biologijsko odumiranje stanovništva. Ako čovječanstvo dakle i opstane, Hrvati i Srbi sigurno neće, kao kolateralne žrtve ove apsolutne slobode tržišta i apsolutne slobode poslodavca da nameću svoje uvjete uposlenicima.

• Gde je najviše uočljiv taj civilizacijski regres?

– Da počnemo od rasta nepismenosti. Pod nepismenošću ne podrazumijevam doslovno nemogućnost čitanja i pisanja, nego nemogućnost elementarnog razumijevanja nekog teksta. Tu je na djelu strahovito urušavanje odgojno-obrazovnog sustava. Ono što je nekad bila gimnazija, to je danas u najboljem slučaju fakultet, a ono što je nekad bio fakultet, danas ne može nadoknaditi više ni najbolji doktorski studij. Imamo, dakle, formalno visokoobrazovane mlade ljude koji nisu u stanju interpretirati neke elementarne tekstove.

Na razini socijalne politike imamo problem da sve veći broj ljudi obilazi kontejnere. To nisu neke marginalne skupine, neki alkoholičari, nego često pristojni građani koji su zahvaljujući politici banaka, propasti industrije, propasti sekundarnih ili tercijarnih delatnosti ostali na ulici; njihovo radno mjesto je nestalo, ili su potisnuti na tržištu rada od mlađih, i sposobnijih. Njihovi krediti koje nisu mogli otplatiti doveli su do toga da su ostali bez svog imetka. To su ljudi koji žive na rubu, nevidljivi ljudi. Ima takođe mnogo onih koji žive u naizgled pristojnim stanovima ali bez električne energije, jer nisu u stanju plaćati račune.

A što se kulture tiče, sve jače prodire tendencija da je kulturna vrijednost samo ono što je tržišno isplativo. Ukratko rečeno, neukus i kič. Takozvana vrhunska kultura opstaje samo zahvaljujući gotovo gerilskim naporima kulturnih djelatnika. Generalna tendencija jest, budući da se pod pritiscima MMF trebaju smanjivati javni izdaci, da su izdvajanja za kulturu sve manja. O zdravstvu da i ne govorimo – javno zdravstvo se permanentno urušava, a zdravlje je postalo dostupno samo nekima, ne svima. Konačan rezultat je taj da imate primjer Filozofskog fakulteta u Nišu gde se na testu opće informiranosti zahtijeva poznavanje opusa jedne folk pjevačice. To je lijepa slika stanja našeg duha, a bojim se da ni u Hrvatskoj nije bolje – bojim se da moji studenti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu bolje poznaju opus Cece Ražnatović, nego opus Martina Hajdegera. To je ono čemu nas tendencije barbarizacije kulture vode.

• Mogu li naše zemlje pronaći neki svoj put, i izbeći sudbinu južnih zemalja EU?

– Kada bi se recimo u Hrvatskoj i Srbiji otkrila nafta u količinama koje ima Saudijska Arabija, a da se pri tom ovdje pojave političke snage koje će raščistiti sa kriminalnim nasljeđem i nasljeđem ratnih profitera, sa svim kriminalcima koji su se u međuvremenu pretvorili u ugledne poslovne ljude, dakle, kada bismo otkrili naftu ili milijune tona zlata, i kad to ne bi pokupili neki (novi i stari) kriminalci, onda bi i Srbija i Hrvatska imale šanse da krenu putem Švicarske. Ali, budući da nisam pretjerano siguran da ćemo otkriti naftu ili zlato, onda je EU najmanje zlo. Naravno, postoji i alternativa, da se recimo Hrvatska pretvori u izolirani otok u Evropi, i kaže da je to katolička država koja ne želi sa drugim državama u kojima je sekularizacija na djelu imati više nikakve veze, pa da se živi onako kako se živjelo u vrijeme Envera Hodže u Albaniji. Naravno da i Srbija može napraviti savez sa Rusijom, kad bi to Rusija htjela, pa da se kaže da će Srbija biti ruska kolonija na Balkanu, ali kakve bi to konsekvence imalo trebalo bi pitati stanovništvo nekih ruskih provincija u kojima se gladuje zato jer nisu profitabilne za Putinove, Abramovićeve i slične profitne ciljeve.

No, treba se nadati da će Evropska unija opstati, da EU neće predstavljati ljudi poput Berluskonija, nego ljudi poput Olanda, i da će putem Francuske krenuti i Njemačka i Velika Britanija, i držati se toga da se u okvirima koje bolji dio Unije nudi, nađu putevi za smanjivanje svih nepravdi i neravnoteža. Da se onemogući da džipove voze ljudi koji ne plaćaju porez, i da se onemogući da na slobodi budu ljudi koji su imovinu stekli nelegalnim radnjama. I naravno, da se spriječi simbioza politike, organa sigurnosti i organiziranog međunarodnog kapitala. To su velike zadaće, ali ja vjerujem da sve ove naše zemlje, uz pomoć onog bolje dijela EU, u razumnom roku to mogu izvesti, i omogućiti nam da podijelimo sudbinu tog boljeg dijela zapadne Evrope.

Naravno, na nižoj razini treba platiti cijenu dosadašnjih promašenih politika koje su vođene. Ali, ukoliko se krene sa obnovom obrazovanja, kulture, javnog zdravstva i socijalne politike, i u odlučan obračuna sa kriminalom i njegovim konsekvencama, onda mislim da i za naše zemlje ima nade. Nema nade da ćemo živjeti u blagostanju, ali ima nade da ćemo opstati, kao ljudi, kao civilizirana bića, kao narodi koji ne zaslužuju baš da izumru.