Ljepota bivstvovanja na pravoj strani

Od onih glasnih i dominantnih patriota. I sve to me upravo čini veoma bogatom ženom. Prisjetila sam se i meni posebno dragih ljudi, koji nisu među živima, ali ih posebnost sjećanja čini prisutnima.

***

Sopstvenu i ličnu istoriju umnogome mi je odredila društvena i politička drama devedesetih godina prošlog vijeka. LJutim li se zbog toga? Naravno, kad čujem kako bi mnogi savremenici lakonski prešli preko posebno mračne prošlosti, bez pozivanja na odgovornost, i preskočili svojih ruku djela, kako bi se našli u nekoj boljoj budućnosti, opranoj od prljavština i kala, umotanoj u patriotsko pakovanje.

***

Lično mi se upravo te slike iz prošlosti najčešće vraćaju u sadašnjost poput opomene kako ne treba živjeti ali isto tako i kao potvrda da je bila velika iluzija vjerovati da pobjeđuju pravda, čestitost i vrednota. Možda su ova sjećanja pretočena u lični karakter potvrda jedne velike zablude, ali istovremeno i činjenice da ne bih znala niti željela da je bilo drugačije. Baš kao i oni na drugoj strani. Ponovili bismo manje-više svoje ponašanje i zacementirali stav, baš kao i prije nekoliko decenija. Neka od njih su sramotna, i to ona koja iskazuju sram zbog postupaka i poteza nekih drugih, na koje nisam mogla uticati, ali svejedno crvenilo na mojim obrazima nije time ništa manje. Najteže je nositi tuđi krst. I time otvorih paradoksalnost sjećanja.

***

Da sam u djetinjstvu znala šta nas čeka samo desetak godina kasnije, snimila bih svaki naš zvonki smijeh, svaku dječiju ludoriju, igru, pad sa bicikla, koji je u poređenju sa teškim padovima poslije bio najslađi životni pad. Da mi je samo na tren vratiti tadašnju bezbrižnost smijeha i učiniti je vječnom.

***

Za dječije nestašluke bila je zadužena mlađa sestra Suzana, na koju su se često žalili roditelji dječaka, jer im je znala udijeliti i pokoju ćušku. NJeno obrazloženje je bilo da su je zadirkivali, vukli za kosu, a oni u to vrijeme nisu znali kako se približiti slatkoj plavoj djevojčici.

***

U to vrijeme smo svi komunicirali međusobno drugačije. Iz djetinjstva mi je ostala urezana u pamćenje jedna ružna i teška slika učiteljica i učitelja, koji su u to vrijeme više nego brutalno tukli djecu. Danas me čini sretnom činjenica da su iz škola prognali fizičko kažnjavanje djece. Ne znači i psihičko maltretiranje, a niti sve izraženije međuvršnjačko nasilje. Kao da smo i unatoč svim ovim našim nedaćama u djetinjstvu bili ipak nešto pitomija djeca. U međusobnim odnosima jer smo prema autoritetima morali iskazivati strahopoštovanje. Dobra djeca sistema.

***

U desetoj godini sam počela trenirati košarku, naravno, bez ambicije da se košarkom bavim profesionalno. Bila je to strast, koja je završila jednim ugodnim osjećajem da s vremena na vrijeme pogledam dobro sportsko nadmetanje. Može i fudbalsko. Fudbal sam i kao djevojčica rado gledala sa bakom, starom partizankom, kojoj je najveća strast bila gledati fudbalske utakmice. Često je pričala o svom sjećanju Drugog svjetskog rata, upravo mi je njeno opisivanje četnika i ustaša i onog što su činili upadajući u sela Potkozarja ostavilo najdublji trag u odnosu prema ovim pokretima, čiji mi samo i pomen istih izazove tihu jezu.

***

Zbog košarke nisam primljena u Savez komunista. I to sam i tada vidjela kao sretnu okolnost. Sama sam si presudila, jer umjesto na sastanak u školi, na kojem je trebalo da se raspravlja o mom članstvu u ovoj partiji, izabrala sam otići na košarkašku utakmicu. Zbog takvog neodgovornog odnosa prema partiji, nikad više mi nije ponuđeno članstvo u istoj. Sem što su mi neke od kolega na Fakultetu političkih nauka koju godinu kasnije bez ustezanja rekle da bez članske karte u Savezu komunista Jugoslavije nemam šta tražiti u budućem životu. Isti oni koji su u vrijeme opšte nacionalne histerije dres komunista preko noći presvukli navukavši dres radikala.

***

Jedan dječiji nestašluk mi se kasnije vratio kao bumerang. Bili smo nestašna djeca, koja su se puno smijala i teško u to vrijeme razumjela neke od postupaka odraslih. U našem domu u 7.30 u vrijeme Dnevnika morala je vladati mrtva tišina, ni muha nije smjela da se čuje. I kao što to obično biva, nama je sama ta fama oko Dnevnika izazivala grohotan smijeh, što je tada značilo i određene kazne. Da paradoks bude veći, danas gotovo da ne propuštam niti jednu informativnu emisiju i zahtijevam od ostalih gotovo istu šutnju koja je tražena od mene.

***

Srednja škola mi je dala poticaj da budem dobar čovjek. I naučila, pored porodice, da ljude dijelim na dobre i loše, nikako na Srbe, Hrvate, Muslimane. Nije bilo sretnije osobe od mene nego kad su prijateljice i prijatelji iz razreda slavili svoje praznike. Bili su to i moji praznici, povodom kojih smo se okupljali. Nije nam bilo bitno da li je to bio Bajram, Božić, pravoslavni ili katolički. To su bili praznici spajanja, a čitav taj period života bili su dani kada niti smo znali ko je ko, niti nam je bilo važno.

***

Bogatstvo različitosti dizalo je Banjaluku iznad provincijalnosti i učmalosti. I nismo to znali sačuvati. Najstarija džamija u gradu na Vrbasu, Ferhat paše Sokolovića, bila je banjalučka ljepotica, simbol koji se pokazivao s ponosom putnicima namjernicima, turistima, koji su posjećivali ovaj kraj. U tim godinama bilo ih je dosta. U okolini Banjaluke mjesto Laktaši u to vrijeme bilo je poznato van granica Bosne i Hercegovine kao banjsko liječilište, za razliku od danas, vrvilo je od Nijemaca, Holanđana, Italijana. Ko se toga danas još sjeća na pomen Laktaša? Tu su neke druge bitnije asocijacije danas.

***

Iako do temelja srušena 1993. godine, iako tek 23 godine kasnije, Ferhadija stoji danas na istom mjestu na kojem je i bila izgrađena. Bit će svečano otvorena 7. maja ove godine. Sjećanje na polaganje kamena temeljca 2001. godine i danas mi izaziva mučninu i stid. Žene i mlađahni momci su u jednoj histeričnoj akciji spriječili da se postavi kamen za početak gradnje džamije.

***

U svijet su otišle slike zapaljenih autobusa i kamenovanja muslimanskih vjernika. Jedan je i kamenovan do smrti. Strašno je što je svaki pogodak vjernika kamenom u glavu slavljen frenetično u ovom pohodu na „balije“ i „Turke“, koje su ovi bogom dani ljudi prepoznavali po „balijskim facama“. Jednu scenu nikad neću izbrisati iz sjećanja baš kao ni obrazloženje… Starica sedamdesetih godina, sa maramom na glavi, pokušala je napustiti dvorište Islamske vjerske zajednice i spasiti se od divljanja ovih tobože žena i djece. Primala je udarce kamenjem po glavi, masa je oduševljeno klicala, policajci se smijali. Čula sam rečenicu: „Vidi nanu, majku joj j… Došla da se šeta, neka, nek je ubiju, neće ona nas provocirati…..“

***

U ovoj nesreći bila sam sretna jer sam bila na ovoj drugoj, pravoj strani. Bila sam u dvorištu Islamske vjerske zajednice, otrpjela salvu cigli i kamenja, bilo mi je ljepše i lakše, čovječnije, trpjeti udarce, dijeliti ih sa starcima vjernicima, nego gađati ih, plakati a ne vrištati dok su kamenjem gađani ljudi u 20. vijeku. U tome je ljepota mogućnosti izbora i bivstvovanja na pravoj strani, koje je isključivo prepušteno našoj savjesti.

***

Oduvijek sam voljela čitati, ali i pisati. Dnevno sam znala „gutati“ po jednu knjigu, posebno u vrijeme raspusta. Od malih nogu u porodici nam je poticana kultura čitanja. Već tad sam znala da će moje dalje školovanje biti vezano ili za književnost ili novinarstvo.

***

Prije dolaska na Fakultet političkih nauka imala sam naivnu predodžbu da je univerzitet nezavisan i da će mi dati prostor za slobodoumno djelovanje. On jeste unatoč ideološkoj obojenosti i političkom uticaju ipak u jednoj mjeri ostavio van potpune kontrole prostor studentskih rasprava, promišljanja, neslaganja. Nezavisno od tog institucionalnog života na fakultetu postojao je i onaj naš pluralizam i sučeljavanje, kao i manjina profesora, koji su „otvarali“ prozore kako bi se naše slobodne misli slobodno kretale i dosezale intelektualne visine oslobođene političkog i svakog inog uticaja. Među njima su svakako Ratko Božović, Čedomir Čupić, Ilija Vujačić, Milan Podunavac, Snježana Milivojević, Zoran Stojiljković. Snježana je glavni krivac što sam postala „dijete Vremena“.

***

Tek što je Vreme osnovano u malom krugu istomišljenika, među njima su bili Mihajlo Radulović iz Podgorice i Ivan Janković iz Dubrovnika, raspravljali smo o nedostižnosti sna – jednog dana postati novinarom Vremena. U iznajmljenom stanu u Zemunu moje sestre i ja smo jedva čekale izlazak svakog broja nedjeljnika Vreme. Otimale smo se svih tih prvih devedesetih godina oko toga koja će prva da ga dograbi, neke dijelove iz tekstova Stojana Cerovića i famozne Ćorave kutije Petra Lukovića čitale smo naglas. I ponavljale nekoliko puta. Neobično jeste kad san postane stvarnost. Snježana Milivojević nam je u jedno predvečerje na vježbama rekla kako nedjeljnik Vreme traži tri studenta, koja bi u ljeto 1991. odradila neku vrstu praktikuma u ovom magazinu, oni koji se iskažu dobrima, mogli bi ostati i duže u ovom nedjeljniku. Među preporučenima našli smo se Ivan Janković, Vera Barišić i ja.

***

Bila sam preplašena kad sam kročila u redakciju Vremena. Iskreno nisam očekivala da bih mogla ostati u elitnom novinarskom društvu. Sem toga, došla sam sa brojnim predrasudama koje su početnici imali prema novinskim redakcijama. I nisam za razliku od mnogih početnika prošla obuku kupovine bureka i kuhanja kafe starijim kolegama. Jedno popodne je došao glavni i odgovorni urednik Vremena Dragoljub Žarković, dao mi dva teksta iz tadašnje Republike – a pisao ih je čuveni poljski disident Adam Mihnjik. Priznajem u to vrijeme nisam imala pojma ko je Mihnjik. Rekao mi je da treba da uradim intervju s njim, fotografije će uraditi fotograf Draško Gagović, moja najveća podrška u to vrijeme u Vremenu. Dobra duša koja nije više među nama i čija me je smrt posebno pogodila. Intervju sa Mihnjikom mi je omogućio ostanak u Vremenu.

***

Ne želim u sjećanju nikako zaobići pojavu Slobodana Miloševića. Ne zato što ću lamentirati nad njegovom pojavom i političkim djelom, već što s tugom moram primijetiti da njegovo naslijeđe i danas postoji, i da živimo decenije poslije njegove smrti neke od njegovih najmračnijih quasi vrednota. One su reinkarnirane u nekim novim politikama i nekim novim obrascima kulturnog i političkog ponašanja, istina, u jednom terminološki i geografski novom prostoru, u kojem trenutno obitavam. Sve vrijeme misleći da je to privremeno.

***

Ne želim zaobići ni neke profesore sa Fakulteta političkih nauka, koji su nakon naših početaka u Vremenu pokazivali otvoreno neprijateljstvo prema tim „neprijateljima“ društva. Prije nego smo nas troje počeli raditi u Vremenu bili smo među najboljim studentima, posebno hvaljenima u predmetu Stilistika i retorika. Početak u Vremenu ujedno je značio i početak naših muka, koje su značile i stalne žalbe Naučno-nastavnom vijeću Fakulteta. Vreme i mi se nismo uklapali u tadašnji dominantni isključivo nacionalni prosrpski mainstream.

***

To drugo lice Srbije u to vrijeme značilo je igranje kola kod Sava centra i ispraćanje devetnaestogodišnjaka Jugoslovenske narodne armije tenkovima na Vukovar, uz pjesmu i cvijeće. U sjećanju mi je jedno jedino pitanje, koje sam tada postavljala: „Šta se ovdje ima slaviti? Ako se samo jedan momak ne vrati živ, znači li to da slavimo smrt i stradanje“?

***

Značilo je i pokliče mladih momaka Srbije da se ide u rat u Hrvatsku, psovanje majke ustašama i Hrvatima, ali i istovremeno skrivanje u ormarima od zvona na vratima, koje bi značilo da je stigao poziv za mobilizaciju. Ni tu nisam našla logiku. Zapravo, shvatila sam kako je lako voditi ratove iz fotelja, ali nečijim tuđim životima. Po čemu je to naš bio vredniji od onih koji su otišli. Značilo je i slavljenje opsade Sarajeva, jer mi smo bili dobri a oni loši momci. Istovremeno je značilo i raspad moje generacije sa studija, momci su otišli, Ivan u Panama City, Mihajlo u Švajcarsku…

***

Značilo je i porodičnu dramu, sukobe sa neistomišljenicima među bliskim ljudima. U avgustu 1992, prvi put nakon otpočinjanja rata u Hrvatskoj a i u BiH, krećemo kući. Na sahranu ocu, koji je kao bubrežni bolesnik, uslijed nedostatka vode u bolnici i propuštanja tri dijalizne terapije, umro u 45. godini života. Ni danas ne znam kako smo preživjele taj put. Putovale smo „koridorom“ u nastanku preko Bijeljine. Na svakom koraku su u autobus ulazili bradati, pijani, ne znam koji, i mahali noževima. Od iživljavanja jednog u nizu kojem je smetalo naše prezime, nije mu bilo čisto, spasao nas je vozač autobusa, koji mu je rekao da nas ostavi na miru i ima obzira zbog smrtnog slučaja.

***

U Banjaluci nije bilo ratnih dejstava, ali pustili smo da vrijeme odnese u zaborav ono što smo učinili našim sugrađanima, Bošnjacima i Hrvatima. Protjerali smo ih i uporno ćutimo o našem zločinu. Tražimo samo odgovornost za naše žrtve, ignorišući sve druge. Istina, neposredno po završetku rata, i povratku u Banjaluku, jedini hrabar glas bio je glas Milorada Dodika. Javno je zahtijevao hapšenje Radovana Karadžića i Ratka Mladića i njihovo izručenje Den Haagu. Radi nas samih. A onda me je dotukao novi paradoks. Danas po izricanju presude Karadžiću, Dodik otvara studentske domove i naziva ih imenom ovog zločinca. I to dva puta, valjda da bi bilo uvjerljivije.

***

Da li je to Banjaluka danas? Strah me je da Banjaluka i u narednih deset godina ne bude zakovana, ksenofobična, nespremna da se suoči sama sa sobom. Ko je stvarno pobijedio u revoluciji 97. godine: Plavšićeva, kao nova nada, novi politički dašak, ili Srpska demokratska stranka, čije vrijednosti, stavove i opredijeljenja žive neke druge političke partije danas. Više sam vjerovala u mogućnost promjene tad nego danas. Na to me tjera težak pređeni put, na kojem su demokrate postali nacionalisti, a nacionalisti socijaldemokrate.

***

Kako god, na vlasti su ovdje uvijek nacionalisti, potpomognuti svojim novinarima i medijima. Ako oni koji su na vlasti ćute o Srebrenici, još upornije o Tomašici nadomak Banjaluke, njihovi mediji su još uporniji u tome. Ako neprijatelje treba zgaziti, postoji apsolutna saglasnost svih karika društva. Zato me užasavaju novinari koji kažu da služe građanima i javnosti. Malo je onih koji mogu biti svoji, služiti profesiji, a ne gospodarima, što stvarnim, medijskim vlasnicima, što političkim.

***

S druge strane se pitam – kako mogu služiti građanima i tome što zovemo javnost, ako su naši pogledi o sjećanjima potpuno različiti? Takvima ne želim služiti. Uporna sam, makar i griješila, da sam ipak na pravoj strani.

O sagovornici

Tanja Topić rođena je i živi u Banjaluci. Studirala je i diplomirala novinarstvo na FPN u Beogradu. Zvanje magistrice političkih nauka stekla je u Centru za medije jugoistočne Evrope Univerziteta za evropske studije Frankfurt Viadrina i Filozofskog fakulteta Klement Ohridski u Sofiji. Od 2011. doktorantica na Fakultetu političkih nauka u Beogradu.

Od 1991. bila je novinarka nedjeljnika Vreme, da bi potom radila u magazinu Reporter u Banjaluci. Bila je dopisnica Radija Deutsche Welle i WDR iz Banjaluke. Voditeljica je kancelarije Fondacije Friedrich Ebert u Banjaluci.