Ljudi bez svojstava

Nije razotkrila samo brojne deformacije i nelogičnosti zdravstvenog sustava, već i posvemašnju nesposobnost, a još i više neodgovornost vladajućih političkih elita da se na djelotvoran način uhvate u koštac, kako s promptnom dobavom cijepiva, tako i s organiziranjem masovnog cijepljenja stanovništva, u kojem očevidno vlada kaos.

Praktički do jučer nisu postojali nikakvi precizni protokoli za postupanje (što je nečuvena aljkavost), nema strategije cijepljenja, nisu poznati, niti se poštuju prioriteti, a voluntarističko ponašanje (ne)odgovornih i pogodovanje tzv. VIP osobama iz svih sfera poduzetničkog, političkog, vjerskog, akademskog i uopće javnog života koje su evidentno jednakije od drugih, prisutno je na svakom koraku, što sve zajedno izaziva veliko nezadovoljstvo i nepovjerenje građana u strukture državne vlasti, Stožer civilne zaštite i nadležne epidemiološke službe da će ispoštovati mjere koje su propisali, a kojih su upravo oni sami ne pridržavaju, bezočno ih krše i građanima zgroženim takvim ponašanjem, bahato odbijaju pružiti bilo kakvo suvislo obrazloženje.

Javnost je zgranuta informacijama, a još više maloumnim obrazloženjima o tomu kako su se i zašto preko reda cijepili brojni uglednici (rektor Zagrebačkog sveučilišta Damir Boras, šef Hrvatske gospodarske komore Luka Burilović, bivši ministar financija Slavko Linić, viceguvernerka HNB…) koji ne pripadaju tzv. rizičnim skupinama, ili ako i pripadaju starijoj dobnoj skupini po anamnezi u zdravstvenom kartonu nisu ni po čemu prioritetni; odnosno masa njihovih, javnosti anonimnih vršnjaka, koji nemaju tu privilegiju naći se među odabranim stupovima društva, ima daleko teže dijagnoze, ali moraju strpljivo čekati u potpunoj neizvjesnosti svoj red, jer ovise o procjeni svojih osobnih liječnika koji će suočeni s nedostatkom vakcine i velikm brojem pacijenata koji se žele cijepiti, morati sami, jer protokola nema, odlučiti kome dati prednost i teško da će se pri tomu moći izbjeći nove nepravde, zlouporabe ili pogodovanja.

Osim toga, još uvijek dobar dio liječnika obiteljske medicine nije cijepljen, a i ne zna se kad će.

Čini se da je sustav namjerno osmišljen i napravljen tako rastezljivim i nejasnim upravo kako bi se slobodno, bez ikakvog rizika i zakonskih sankcija moglo loviti u mutnom.

Tako i oni koji su privilegirano, preko reda cijepljeni, kao i oni koji su im to omogućili, elegantno izmiču svakoj odgovornosti za u biti eminentno koruptivne radnje i tzv. trgovanje utjecajem.

A, pozivanje na moralnu odgovornost u društvu, u kojem se posvema ignoriraju i izigravaju sve moralne norme, nema nikakvog značaja, niti smisla, jer su i sankcije, ako do njih uopće i dođe, čista kamilica, farsa.

Svojedobno, budući su brojni građani bili skeptični u sigurnost novih cjepiva, vlada i Stožer su pokrenuli kampanju popularizacije vakcinacije u koju su se uključili saborski zastupnici, ministri, predsjednik države, članovi Ustavnog i Vrhovnog suda RH i tako vlastitim primjerom pokazali i dokazali javnosti da je cijepivo bezopasno po zdravlje; kako strahu nema mjesta, odnosno da je efikasno u zaštiti od koronavirusa.

Ali, upravo je ovih dana pukla bruka kad se saznalo da su se na toj listi zaslužnih, povlaštenih manekena, koji su u općoj pomami za vakcinom izgubili svaki moralni kompas (a koliko se zasad zna broji više od 5.000 imena), našli i oni koji su se beskrupulozno preko reda i uz pomoć veza i vezica, koristeći se raznim smicalicama cijepili ustrašeni za svoje VIP živote, koji su dakako daleko važniji od života, nas običnih bezveznjaka, koji niti znamo, a niti se želimo koristiti nečasnim i sramotnim postupanjima egoističnih, umišljenih, samodopadnih i samozvanih elita.

Rektor Boras, uz kojeg se veže čitav niz skandaloznih afera, tipični akademski mediokritet i poltički poslušnik, pod čijom je upravom Zagrebačko sveučilište palo na najniže grane (već ga odavno nema na Šangajskoj listi najuspješnijih svjetskih univerziteta), iako je prebolio koronu, slučajno se našao na klinici Rebro, zajedno sa suprugom (na konzultacijama na dječjoj dentalnoj kirurgiji!?), baš kad su na tom odjelu slučajno ostale dvije neiskorištene doze, a zna se, cijepivo ima rok trajanja, pa da se ne baci pristao je na žrtvu da sa suprugom primi vakcinu.

I taj krug, od novinara posprdno i pomalo cinično imenovan sloganom da se ne baci, počeo se munjevitom brzinom širiti, poput nekakve nove pandemije; Slavko Linić, ministar u vladi Zorana Milanovića, tako je s cijelom medicinskom dokumentacijom slučajno došetao iz Rijeke u zagrebački zavod za javno zdravstvo Dr Andrija Štampar i gle čuda, slučajno se našl  jedna neiskorištena doza i da se ne baci cijepili su bivšeg ministra.

Možda su recimo mogli pozvati bivšeg premijera Jožu Manolića, koji ima sto godina i pristojno čeka da ga se pozove ili ne daj Bože, slučajno nekog nepoznatog, ali kako, kad nema nikakvog plana, niti redosljeda cijepljenja, pa se onda dohvati tko naiđe, kome se, kao na lotu posreći.

Tako se posrećilo i Luki Buriloviću, šefu HGK, posvema nepotrebne krovne udruge hrvatskih poduzetnika, a zapravo HDZ poslovno-kadrovsko ekspoziture, koji je svojedobno, brzinom Huseina Bolta diplomirao na nekakvom sumnjivom banjolučkom, privatnom fakultetu, potom na osječkom Ekonomskom fakultetu, manirom rasnog sljedbenika Resavske škole doktorirao i koji za svoj doprinos hrvatskom gospodarstvu ubire mjesečno 10.000 eura (a, uz put je i predsjednik Sveučilišnog savjeta, tijela koje bi trebalo kontrolirati zakonitost rada svih sastavnica Zagrebačkog univerziteta, uključujići i rektora Borasa), koji je kao hrvatski ratni invalid cijepljen preko reda, iako ima barem sto tisuća hrvatskih branitelja koji od našeg dičnog Luke imaju daleko veće zdravstvene probleme.

Uostalom, da je i najbolniji na svijetu, po kojem se to kriteriju ova bizarna kreautura cijepila; tko ga je cijepio, tko mu je to omogućio?

Naravno, Burilović uvređen hajkom koja se protiv njega vodi ne želi otkriti gdje se i kako cijepio. I nitko mu ništa ne može, niti itko od nadležnih želi išta poduzeti kako bi ispitao evidentno pogodovanje.

Posebno je poučan primjer prof. dr Alemke Markotić, predstojnice epidemiološkog zavoda Fran Mihaljević, koja u Stožeru civilne zaštite ima jednu od vodećih uloga i koja je cijepila svoju staru i bolesnu majku mimo reda, iako bi sigurno, zbog svoje dobi ubrzo došla na red.

Ali, baš je tada u zavodu, naravno slučajno, ostala neiskorištena jedna doza i da se ne baci, profesorica je brzo skočila po svoju majku i obavila tu formalnost, ne zamarajući se pitanjem: je li tom samovoljnom gestom nekome drugom, iz prve skupine ugroženih oduzela pravo koje ima.

I ne samo to; za Stepinčevo, kao vjernica nazočila je misi (bez maske, kako je propisano) pred zagrebačkom katedralom, iako je na liturgijskom slavlju bilo prisutno daleko više ljudi nego li je to dozvoljeno, bez poštivanja distance; a upravo bi gđa Markotić trebala biti primjer, jer se nalazi u najužem krugu onih koji odlučuju o donošenju i provođenju mjera.

Time je samo pokazala kako ne razumije (ili se pravi da ne razumije) odgovornost koju ima; postavlja pravila, (su)odlučje o našim životima, a sama ih benevolentno krši.

Ali, tko za to mari – Quod licet Jovi, non licet bovi.

Plenković na sva ova silna, blago rečeno, neprihvatljiva ponašanja osoba iz svog šireg okruženja, nonšalantno odmahuje rukom i odgovornost prebacuje na Stožer, koji obečava da će se sve možebitne nepravilnosti ispitati; Milanović osuđuje pojavu, ali bez da podstiče konkretne akcije.

Oporba, iz čijih su se redova također mnogi privilegirano cijepili (čast iznimkama), s desnice i ljevice galami kako je aktualna vlast zarobila državu koja je slika moralnog dna i služi joj samo kao servis za zaštitu vlastitih interesa i ljudi.

Traže odgovornost Stožera, javnu objavu svih preko reda cijepljenih, kao i onih koji su im to omogućili, ali iz Stožera odgovaraju kako im to ne pada na pamet, jer se radi o zaštićenim podacima koji po zakonu predstavljaju liječničku tajnu i samim su time nedostupni javnosti.

Više je nego otužno u ovo vrijeme velike epidemiološke krize, nalik ratnom stanju, da vlast ne pokazuje nikakvu empatiju, niti elementarnu solidarnost sa i prema svojim građanima.

Naprosto ispada kako su neki imali sreću da se u pravom trenutku nađu na pravom mjestu i tu se ništa ne može; na koncu nije ni važno tko je cijepljen, važno je da se cijepivo utrošilo, da nije propalo.

Hrvatskim je društvom ovladala specifična, zlokobna psihopatologija nacionalne lobotomije u kojoj su izokrenute sve vrijednosti, izopačena sva mjerila, ismijana pravila, prezrene moralne norme, izigrani kriteriji i bez stida, pameti i ikakve odgovornosti odbačeni svi etički principi.

Hrvatska je jadna zemlja dvostrukih, preciznije višestrukih mjerila; istina, po tomu se ne razlikuje suviše od zemalja u okruženju (pa i šire), ali ove opskurne i bizarne, zastrašujuće brojne afere, kreativno imenovane da se ne baci; ova lakrdija općeg beščašća svjedoči o posvemašnjom moralnom sunovratu ovog društva.

Laž do laži, nesagledivi lanac korupcije, klijentelizma i nepotizma, sav taj sjaj i bijeda privilegiranih VIP kurtizana, zorno razotkrivaju, sada i ovdje, brojne, maligne zloduhe hrvatskog društva, koji su kapilarno premreženi nepojmljivim primitivizmom, bezočnim lopovlukom, nasilništvom, općom hipokrizijom, isključivošću svake vrste i u kojem za poštenog i normalnog čovjeka jednostavno nema mjesta.

Prije gotovo sto godina veliki austrijski književnik Robert Musil, zgrožen moralnim rasapom svoje domovine Austro-Ugarske, raspadajuće Kakanije, objavio je svoj (nedovršeni) fascinantni roman Čovjek bez svojstava; da je kojim slučajem danas živ, teško da bi čak i on svojim genijem uspio pohvatati sve zamršene konce sveprisutnig zla koje se danas valja Hrvatskom.

U svakom slučaju, ako bi se i prihvatio nemoguće misije ispisivanja, po hrvatskom predlošku, nastavka svog romana Čovjek bez svojstava, jedno je sigurno: morao bi mu preimenovati naslov u Ljudi bez svojstava.