Lončar: Vladimir Putin je u Ukrajini napravio istorijsku grešku

Svjestan sam, naveo je Lončar, čije je izlaganje izmamilo gromki aplauz prepune sale na Kolarcu, da to može zvučati kao fraza ali, kako je naveo,  zaista duboko veruje i zna iz ličnog iskustva da je bolje godinu dana pregovarati nego jedan dan ratovati.

“Zato želim s svama podijeliti tugu i razočarenje zbog tragičnih događaja u Ukrajini. Danas, u Evropi umjesto mira i pregovaranja imamo invaziju Rusije protiv Ukrajine, imamo rat u kojem svjedočimo strašnom ljudskom stradanju i razaranju, tisućama izgubljenih života, milionima izbjeglica spominje se i moguća upotreba nuklernog oružja nikad u tolikoj mjeri i nikad toliko u aktuelnoj politici, u aktrulenom odmjeravanju snaga odnosno konfrontaciji”.

U ovom ratu, naglasio je,  svi su gubitnici.

“Ako se želi izbjeći katastrofa još većih razmjera jedini je izlaz kompromis. Rat u Ukrajini zajedno sa dramatičnim klimatskim i drugim globalnim prijetnjama danas je više nego u svim ranijim krizama uključujući onu kubansku doveo svijet i čovječanstvo na ivicu maltene kataklizme.

Ovo je rat koji je pokrenuo Vladimir Putin napravivši historijsku grešku, ali ni Zapad odnosno SAD i NATO nisu nedužni kada je riječ o dubljim uzrocima vojne eskalacije”.

Pozitivno je, kazao je, što se svet ujedinio u osudi agresije i solidarisao sa Ukrajinom. “No, neprihvatljivo je da se bilo gdje osuđuje cijeli ruski narod, te da se bojkotira i izvrgava poniženju velika ruska kultura i umjetnost koju su dali ne samo Rusiji, ne samo Evropi već i cijelom svijetu veliki doprinos. Još jednom moram reći u ovom ratu svi su gubitnici”.

Ali to ne znači da se strpljivim pregovorima ne može doći do mira u kojem se nijedna od strana neće osećati poraženo.

“To je umjeće diplomacije. To je umjeće u kojem mora dominirati savjest i vidovitost. U tom smislu dragocjena je, iako zakašnjela, inicijativa generalnog tajnika UN Antonija Gutjeresa da se uključi osobno uz napore da se hitno prekine rat. Da prevlada razum i da se diplomaciji da ponovna šansa”.

Tragična je ironija, konstatovao je Lončar, da smo samo pre četiri dana, 24. aprila, trebali obeležiti međunarodni dan multilateralizma i diplomatije za mir. “To je nešto čemu sam na različite načine posvetio gotovo cijeli svoj život. Uvjeren sam da je pravi trijumf diplomacije ujedno i njezina najvažnija misija – da se spriječi upotreba oružja i sile, da se očuva dijalog i globalno sporazumijevanje, da osigura pravda i mir za sve. Mir je, rekao je veliki Albert Kami, jedina bitka koju vrijedi voditi”.

Lončar je naglasio da mu kod svakog dolaska u Beograd narasta uzbuđenje koje u velikoj meri izvire iz sećanja na dane koje je proveo u ovom gradu.

“U Beogradu sam započeo svoju diplomatsku karijeru, tu sam prošao sve stupnjeve u profesiji od referentna do ministra vanjskih poslova. Iz ovog grada otišao sam i kretao se po svijetu kao mesindžer, glasnik jedne  zemlje, ali gdje sam vrlo brzo shvatio da mora imati i svoj vlastiti proizvod, svoju vlastitu interpretaciju, vlastitu kreaciju”. U Beogradu je, kazao je, imao veliku priviliegiju i čast da profesionalno stasa uz velikog Koču Popovića –  “najbriljantnijeg diplomatu kojeg je Jugoslavija imala”.

Nedavno je u Beogradu proslavljena 60.godišnjica stvaranja Pokreta Nesvrstanih. “Te 1961. bio sam tu u Beogradu uključen u rad Konferencije njenih prethodnih priprema tako da sam na neki način tu sa krštenjem  i osnivanjem pokreta i ja našao neku vrstu vlastitog krštenja da bi nesvrtstanost na taj način ostala jedan od  mojih prioritetnih preokupacija”. U ovom gradu je zasnovao porodicu sa suprugom Janjom.

“Ovdje su se rodili naši sinovi Srđan i Ivan, tu su završili fakultete i stvorili su dobre temelje da se dalje profesionalno razvijaju i da postanu u doslovnom smislu građani svijeta. U Beogradu je izgradio mnoga prijateljstva sa divnim ljudim iz najrazličitijih zanimanja od politike i sporta do nauke i umetnosti.

“Mnogo sam od njih naučio. Nažalost, veliki broj tih mojih prijatelja i poznanika više nema među nama. U Beogradu sam na kraju svjedočio i pripremnama za unutrašnju agresiju, gledao sam pokušaje nasilnog minjenja granica koji su krenuli odavde.

U ovom gradu doživio sam najveća priznanja a u jednom času i najteže dane”. Knjiga Tvrtka Jakovine opisuje je, naveo je, njegov profesionalni put ali i političke mene, turbulencije i odnose u dugom razdoblju koje je uhvatila – veći deo 20 veka.

“Zaista kao što je rekla Latinka Perović u ovoj knjizi dogodio se susret povijesničara sa svjedokom, ali i svjedoka sa poviješću”. U njemu je knjiga  probudila stalan osećaj odgovornosti za svaku reč koju će reći a pogotovu za ocenu koju će izreći.

“Imao sam životnu sreću da su se moja priroda i sklonosti u velikoj mjeri podudarali sa ciljevima i izazovima koje zahteva diplomatska profesija. Poštovani prijatelji, imao sam sreću ne samo u tome što sam se rodio u Preko, mnogi ne znaju za to mijesto u velikoj Dalmaciji kraj prelijepog mora.

Nosim u sebi neizmjernu tugu zbog toga što smo bili nemoćni da spriječimo srljanje Jugoslavije u krvavi raspad. Osobito sam učinio sve što sam mogao posebno sa internacionalizacijoim jugoslovenske krize kojoj je očito bio istekao vijek trajanja jer očigledno nijesmo uspjeli

Moja mudra majka usadila mi je vrijednosti koje me prate cijeli život”. Imao je, kaže, i ogromnu i presudnu sreću i potporu od supruge Janje – neumorne, energične, skromne i nadasve hrabre.

“Borio sam se protiv najvećeg zla 20. vijeka, protiv fašizma. Bavio sam se poslom koji me je cijelog preuzeo i koji zaista sam zavolio. Bio sam okružen sjajnim suradnicama i suradnicima u Sekretarijatu za vanjske poslove. Upoznao sam  se i sprijateljio i sa mnogim divnim ljudi u zemlji i svijetu. Moram reći da je to bila velika privilegija predstavljati Jugoslaviju, da je to samo po  sebi stvaralo poziciju za dijalog, da je samo po sebi to izazivalo interses”.

Ključno je u diplomatiji razumeti drugu stranu, “biti pronicljiv da znaš šta druga strana zaista ima interes i šta hoće, uvažavajući aktera i da se istovremeno nađe zajednički put i izlaz iz toga”.

Lončar je izrauio zadovoljstvo što se u stvaranju ove knjige družio i sprijateljio sa Tvrtkom Jakovinom i zagrebačkim izdavačem Seidom Serdarevićem.

“Nadam se da ću u Seidovoj kući Frakturi izaći i knjiga mojih refleksija na neke prošle teme i razmišljanja o današnjem i budućem svijetu. Istina je da onaj tko se nije u stanju objektivno suočioti sa svojom prošlošću ne može uspješno graditi ni svoju sadašnjost jer rečeno je ko ne uči od prošlosti osuđen je vječno na neznanje.

Zato i nosim u sebi neizmjernu tugu zbog toga što smo bili nemoćni da spriječimo srljanje Jugoslavije u krvavi raspad. Osobito sam učinio sve što sam mogao posebno sa internacionalizacijoim jugoslovenske krize kojoj je očito bio istekao vijek trajanja jer očigledno nijesmo uspjeli”. Jugoslavija je, kazao je, bila u vreme istorijskih demokratskih promena u Evropu i svetu upala u duboku neravnotežu.

“U zemlju koja je do tada bila faktor emancipacije i mira došlo je do raskoraka između kolektivnog i etnonacionalnog sa jedne strane i individualnog demokratskog sa druge strane. Po mom mišljenju, odgovor je bio u onome što je zagovarala ili nudila srpska proliberalna struja predvođena Markom Nikezićem, Latinkom Perović, Mirkom Tepavcem uz veliku pdršku Koče Popovića, ali su oni bili bezobzirno zbrisani. I danas razmišljam ne bi li naš cijeli tok bio drugačiji da je ta struja, taj pogled, pobijedio”.

Uteha mu je donekle i to što duh Druge Jugoslavije ne može se gledati samo kroz optiku njenog kraja.

“Tu se pojavljuje naravno vrlo često interpretacija bolje reći revizija u funkciji sadašnjosti mjesto obrnuto da se prošlost upotrebljava u funkciji odgovornosti. Kroz optiku dugogošnjih opstrukcija, pritisaka i zabluda na putu stabilizacije i demokratizacije cijele regije, Jugoslavija je bila veliki i veoma složeni politički projekat.

Jednom prilikom mi je Henri Kisindžer rekao – zemlja koja je proizvela izvanredne vrijednosti koja je imala izvanredan pogled na mnoge konflikte, na svijet u cijelini očigledno nije imala kapacitet da to bude delotvornije. Jugoslavija je bila poštovana i relevantna zemlja na svetskoj političkoj sceni.

Možda je projekat bio prevelik, presložen za naše stanje. Ipak mislim da je bilo vrijedno uložiti desetljeće truda i upornosti da bi nam svima bilo bolje za razliku od velikog latinoameričkog revolucionara Simona Bolivara ja ne mislim da smo samo orali more”.

Latinka Perović: Nadam se da nećemo ponoviti katastrofalne greške iz prošlosti

U svom obraćanju srpska intelektualka Latinka Perović se zapitala šta smo mi naučili iz onog pogrešnog odgovora koji smo dali na izlazu vremena na kraju veka, posle kraja hladnog rata, prestanka blokovske podele sveta, na na intergaciji, interanalizaciji i globalicizaciji.

Kakvu smo cenu mi platili. Kad kažem mi mislim pre svega na nas ovde u Srbiji i da li smo mi danas u Srbiiji dovoljno naučili iz te istorije, da li smo spremni da ponovo preuzemo rizik za novu grešku i za njene posledice. I državni organi a moram reći i veliki deo javnosti u Srbiji ne reaguje dovoljno na dramatičnost trenutka na važnost kakav ćemo mi izbor u ovom trenutku napraviti.

I na kraju bih htela još samo da kažem svaki čovek danas na planeti koji posmatra razaranje jedne zemlje kao što je Ukrajina, uništavanje domova u kojima su ljudi živeli, uništavanje kulturnih objekata, industrijskih sakralnih objekata, puteva, svaki čovek koji posmatra patnje miliona Ukrajinaca mora da reaguje ne samo kao političar, dipolmata, pa  istoričar, nego da reaguje kao ljudsko biće i prati celu dramu rusko-ukrajinskog rata na izbor između dobra i zla.

Nadam se da smo mi toliko već naučili da ne ponovimo i ne izaberemo ono što nas približava bez odgovornosti posledicama koje su  katastrofalne i od kojih se mi teško lečimo rizikujući da Srbiju gurnemo ponovo na margiuu svetske istorije“.

Jakovina: Sa Lončarom 16 godina radio na knjizi

Auto knjige Tvrtko Jakovina je naveo da bi, da danas piše ovu knjigu verovatno jednu od poslednjih stvari naveo i to što su Lončar i on prošlog četvrtka bili na HNH na “Travijatu”. Opisao je svoje poznanstvo sa Lončarom i to da je istovremeno prihvatio da piše biografije Josipa Vrhovca i Budimira Lončara.

“Vrhovec je bio političar što je mene manje zanimalo jer sam povijesničar diplomacije. Gotovo istog dana je Lončar tražio da li bih radio s njim što mi je bilo interesantnije gde je sve vezano za diplomaciju ali bez dovojnog broja dokumenata.

Tako da sam ja prihvatio i jednu i drugu stvar. Ja sam napisao ‘Treću stranu hladnog rata’ koja je bila vrlo utemeljena na dokumetima. Vrhovec je umro kratko nakon toga, ali smo Lončar i ja nastavili raditi i razgovarati 16 godina. To je meni bilo korisno jer sam  mogao provjeriti neka njegova sjećanja”.  Prisetio se kako se Lončar do detalja sećao rezolucije sa jednog sastanka 1988. povodom deset godina zajednice Alpe Adria.

Najteže mu je bilo, kaže poglavlje o Nemačkoj, a njadraže o Indoneziji gde je boravio dva puta, isao na Bali da vidi vilu gde je Tito bio za Novu Godinu sa Suhartom. Jakovina je istakao i da je Janja Lončar bila važna jer je dala imena ženskim likovima u knjizi.

Diplomata Ognjen Pribićević je kazao da najveća vrednost knjige je u tome što pokazuje koliko je to bila moćna diplomatija a koliko je Leka Lončar veliki diplomata. Osvrnuo se na boravak Lončara u Nemačkoj gde je i sam službovao poredeći to vreme. “Naravno da ima puno sličnosti i razlika. Ali bih rekao da Lončarev boravak u Nemačkoj i Americi predstavljaju riznicu diplomatije”.

Istoričar Petar Žarković je naveo da knjiga pokazuje složenost struktrure jugoslovenske spoljne  politike.

Fokus u knjigama i studijama za proteklih 30 godina o jugoslovenskoj spoljnoj politici uvek je bila na Titu sa pravom, jer je bio važna centralna ličnost u državi, partiji, diplomatiji. “Ali ne vidite ljude iza senke, ne vidite kako se ona gradila, kako se osmišljavala, koji činioci su sve bili uključeni.

Ova knjiga o tome upravo govori da je postojala složena struktura”.  Lončareva uloga u grupi za analizu i planiranje, kolegijum SIP kao kolegijum za međunarodne odnose,  sekretari, plejada ljudi, “ta diplomatija je bila ozbiljna i mogla je da pruži odgovore na brojna pitanja u jednom prilično uzbudljivom vremenu kao što je bio hladni rat.

“Uloga te zemlje bila neverovatna u odnosu na njenu realnu snagu. Jugoslavija je bila prisutna u svim međunarodnim događajima, bila je factor, bila je prisutna.  Spomenik jednoj generaciji dilomata koji su sarađivali i koji su bili divovi i imali ogromno samopouzdanje.

“Išli u Španiju, išli kod Hiltlera, protivil se Staljinu. Šta ćete više za jedan život”. Tadašnje diplomate nisu imali rezerve kada su pričali sa Kisindžerom, De Golom, Brežnjevim. Žarković je istakoa da se na spram toga vidi kako su standardi opali iako ti ljudi nisu živeli pre 200 već da su bili tu pre 50, 60 godina. “Šta bismo sada dali da imamo takve ljude, da oni  mogu da kažu kao što su u SBUN 1968. kazali da je nedopustiva sovjetska agresija na Čehoslovačku,  nisu se libili i taj moralni stav je preovladao uverenje“.