Makijaveli za sva vremena

Pa kad je tomu tako, onda nazirem mogućnost neutralizacije štampe putem same štampe. Budući da je novinarstvo stvarna velevlast, znate li onda što će učiniti moja vlada? Ona će se sama početi baviti novinarstvom – bit će to, štono vele, živo, pravo novinarstvo.

Monteskje: Zaista, priređujete mi nevjerojatno iznenađenje za iznenađenjem! Vječno promjenjiva panorama što je vrtite pred mojim očima; dovoljno sam znatiželjan, priznajem, vidjeti kako ćete izvesti taj novi program.

Makijaveli: Trebat će mi kudikamo manje mašte no što mislite. Pobrojat ću novine koje će predstavljati ono što vi nazivate opozicijom. Ako ih je deset za opoziciju, imat ću dvadeset provladinih; bude li dvadeset opozicionih, ja ću ih imati četrdeset; ako ih bude četrdeset, ja ću ih imati osamdeset. Sad vam je jasno čemu služi pravo koje sam sebi pridržao, pravo odobravanja izlaska novih političkih glasila.

Monteskje: To je, zacijelo, više nego jednostavno.

Makijaveli: Ne toliko koliko mislite, jer ne bi bilo dobro da veći dio javnosti prozre ovu taktiku; mahinacija bi bila razotkrivena i, dakle, promašena, a javnost bi se okrenula od novina koje bi otvoreno branile moju politiku.

Podijelit ću, u tri ili četiri kategorije, glasila koja su privržena mojoj vlasti. Na prvo mjesto stavit ću određeni broj novina čiji će ton biti otvoreno služben i koje će u svim sukobima braniti do kraja moju stranu. Ali, te novine, želim vam odmah reći, neće dakako imati i najvećeg utjecaja na javnost. Na drugom mjestu nalazit će se duga falanga poluslužbenih novina, a čija je uloga u tome da uz moju vlast privuku cijelo mnoštvo mlitavaca i ravnodušnih ljudi koji, bez grižnje savjesti, prihvaćaju sve što postoji, ali dalje od toga svoga političkog kreda ne idu.

Ali, upravo u kategoriji što slijedi nalazit će se glasila koja će predstavljati najmoćnije poluge moje vlasti. Tu potpuno iščezava, naizgled naravno, razlika između službenoga i poluslužbenoga tona, jer te novine – o kojima vam želim govoriti – bit će sve istim sponama vezane uz moju vlast, lancem vidljivim u slučaju jednih, nevidljivim u slučaju drugih. I ne pokušavam vam kazati koliko će ih biti na broju, jer imat ću privrženo glasilo u svakom dijelu javnoga mnijenja, u svakoj stranci; imat ću aristokratsko glasilo u aristokratskoj stranci, republikansko u republikanskoj stranci, revolucionarno među revolucionarima, anarhističko glasilo, ako ustreba, među anarhistima. Moja će štampa, kao bog Višnu, imati stotinu ruku, i te će se ruke ispružiti k svim mogućim strujama javnoga mnijenja diljem zemlje.

Monteskje: I kakvu prednost tu nalazite?

Makijaveli: Pitanje je veoma naivno. Rezultat, već i bez toga grandiozno, sastojat će se u tome što će najveći mogući broj ljudi reći: „Pa, vidite da smo slobodni, o svemu se može govoriti u ovom režimu, bez razloga ga napadaju; umjesto da tlači, što bi mogao činiti, on podnosi, tolerira! 

Monteskje: Priznajem da ste uistinu makijavelist.

Makijaveli: Dodjeljujete mi veliku čast, ali to još nije ono najvažnije: pomoću te tajnovite privrženosti javnih glasila, mogu reći da po volji usmjeravam javno mnijenje glede svih bitnih pitanja unutarnje ili vanjske politike. Raspaljujem ili uspavljujem duhove, ulijevam im pouzdanje ili ih zbunjujem, zastupam „za“ i „protiv“, istinito i lažno. Dajem navijestiti neki korak i, ovisno o okolnostima, objavim demanti. Tako sondiram javno mnijenje, sabirem dojmove, isprobavam mahinacije, projekte, naprasne odlučnosti, i puštam, naposljetku, ono što vi u Francuskoj nazivate probnim balonima. Napadam svoje neprijatelje po miloj volji, a da pri tom ne krnjim ugled svoje vlasti, jer, nakon što sam tim glasilima dopustio da se izbrbljaju, mogu ih, ako je prijeka potreba, najenergičnije opovrgnuti; pridobivam javnost za određene odluke, guram je ili privlačim, prst mi je uvijek na njenim žilama kucavicama, te ona odražava, a da i ne zna, moje osobne dojmove. Ona je pokadšto i zadivljena što je tako postojano u suglasju sa svojim suverenom. U tom slučaju kaže se da imam narodnu žicu, da između mene i moga naroda postoji tajnovita i čudna neka veza.

Monteskje: Te različite smicalice boluju, čini mi se, od idealnog savršenstva. Potegao bih, ipak, još jedan prigovor, ovoga puta veoma mlak: ako već izlazite iz duboke kineske šutnje, ako dopuštate satnijama svojih glasila da zarad vaše koristi i vaših nauma majmunišu opoziciju – o čemu ste upravo zborili – nije mi jasno kako ćete spriječiti ostala glasila, koja se nisu svrstala uz vašu vlast, da ljutito odgovore na ta prenemaganja čiju su tajnu prozreli. Zar vam ne prolazi glavom da će, na koncu, dignuti barem neke od tih zavjesa koje prikrivaju tolike tajanstvene zaplete? Možete li ih, kad budu spoznali tajnu te komedije, spriječiti da se barem narugaju? Ta mi se igra čini prilično škakljivom.

Makijaveli: Nipošto; priznat ću vam da sam veliki dio vremena utrošio na vaganje jačih i slabijih strana ovih mahinacija, skupio sam mnoga obavještenja o položaju štampe u zemljama parlamentarnog ustroja. Morali biste znati da je novinarstvo svojevrsna framasonerija: svi oni koji od toga žive međusobno su, više ili manje, povezani profesionalnom diskrecijom; nalik u tome drevnim gataocima; ne odaju lako tajnu svojih gatanja. Ništa ne bi dobili ako bi se odali, a mnogo bi mogli izgubiti, jer većina njih ima sramotnih mrlja u biografiji. Veoma je vjerojatno, u to sam čak i siguran, da u određenom krugu ljudi u prijestolnici te stvari neće ostati tajnom; ali svuda drugdje o tome se neće ništa znati, i velika će većina naroda s nenačetim povjerenjem hodati stazama predvodnikâ koje ja budem odredio.

Ne hajem što bi stanoviti broj ljudi u prijestolnici mogao biti upućen u sva ta lukavstva moga novinarstva? I tako sam najveći dio njegova utjecaja namijenio unutrašnjosti zemlje. Tu ću uvijek na raspolaganju imati željenu i prijeko potrebnu temperaturu javnoga raspoloženja, svaki će moj udarac pogoditi cilj. Lokalni će mi tisak biti potpuno odan, jer tu ne smije biti mjesta ni proturječju ni mogućoj raspravi; iz središta državne uprave gdje ću stolovati, guvernerima će se svake oblasti redovito izdavati naredbe kako da pišu novine, tako će – u istom trenu i na cijelom području zemlje – biti polučen željeni utjecaj, dan željeni podsticaj, čak prije no što se u prijestolnici i posumnja. Time vam postaje jasno zašto me javno mnijenje u glavnom gradu nije u stanju pretjerano zaokupiti…

Makijaveli: Svaki predviđeni ili nepredviđeni događaj neće biti ništa drugo do mudro podstaknut i željeni rezultat, a otkloni od zacrtanih smjernica bit će protumačeni samo kao različiti vidovi istoga pitanja, različiti putevi što vode ka istome cilju, različita sredstva istog rješenja za kojim, preko brojnih prepreka, neprekidno tragamo. Posljednji događaj će stoga biti predočen kao logički posljedak svih prethodnih.

Monteskje: Zavrijedili ste, uistinu, da vam se svijet divi! Kakva umna snaga i kakva aktivnost!

Makijaveli:  Htio bih da se u svakom trenutku djela moje vladavine uspoređuju s djelima onih prethodnih. To će biti najbolji način da se istaknu moja dobročinstva i izmame zaslužena priznanja.

Bit će od najveće važnosti istaknuti pogreške mojih predčasnika, pokazati kako sam ih ja uvijek mudro znao izbjeći. Na taj bi se način protiv režima koji su prethodili mojoj vladavini održavala neka vrsta antipatije, čak averzije, koja će naposljetku postati nepopravljiva, kao ispaštanje grijeha.

Ne samo što ću dijelu novinstva povjeriti zadaću da neprestano uznosi slavu moje vladavine i da na druge vlade svaljuje odgovornost za greške u europskoj politici, nego ću se pobrinuti da veliki dio objavljenih pohvala bude samo odjek pisanja inozemnih novina, čiji će se članci u kojima se hvali moja politika – autentični ili lažni, svejedno – prenositi u domaćem tisku. Povrh toga, ja ću u inozemstvu imati potplaćene novine, čija će mi podrška biti utoliko učinkovitija što ću od njih zatražiti opozicioni nastup kadgod su posrijedi neka nebitna pitanja.

Prostaštvo pisaca i političara koje će vladati novinstvom, neizostavno će predstavljati odvratnu opreku spram dostojanstvena govora koji će odzvanjati s prijestolja, spram tvrdokorne i živopisne dijalektike s kojom će se pomno podržavati svekoliko djelovanje vlasti. Shvaćate sada zašto sam htio okružiti poglavara cijelim tim jatom publicista, upravnog osoblja, odvjetnika, poslovnih ljudi i zakonoznanaca koji su od neprocjenjive vrijednosti za pisanje mnoštva tih službenih priopćenja – o čemu sam vam govorio – a čiji će utjecaj na duhove biti uvijek upečatljiv. Takav je, ukratko, opći ustroj mog režima kad je štampa u pitanju.

* * *

Makijaveli: Ne preostaje mi sada ništa drugo no da vam iznesem neke pojedinosti glede mog načina djelovanja, stanovite navike u ponašanju koje će mojoj vlasti dati konačan izgled.

Želim ponajprije da moji naumi nikada ne budu posve jasni, čak ni mojim najbližim suradnicima. Bit ću u tom pogledu poput Aleksandra VI ili vojvode Valentina, o kojima se u rimskoj kuriji poslovično govorilo da, u slučaju prvoga, „nikada ne čini ono što govori“, i, o drugome, da „ne govori nikada ono što čini“. Ja neću otkrivati svoje planove nikome, osim radi izdavanja naređenja o njihovu izvršenju, i to tek u posljednjem trenutku. Bordžija se nikada nije ponašao drugačije; ni sami njegovi ministri nisu ništa znali, a u njegovoj blizini se nikada nije išlo dalje od pukih nagađanja. Znam čekati u pripravnosti posve nepomičan, i kad je moj cilj tu, okrenem svoj pogled na drugu stranu, posve nezainteresirano, i tek kad mi se primakne na dohvat ruke, iznenada se okrenem i zgrabim ga, prije no što bi mogao pustiti krik.

Ne možete ni zamisliti kakav ugled osigurava vladaru takav dar za pretvaranjem. Kad se tome pridruži i odlučnost u akciji, onda mu je zajamčeno gotovo praznovjerno poštovanje, njegovi se savjetnici potiho pitaju koji mu je sljedeći potez, dok narod samo u njega ima povjerenje; u očima naroda on je personifikacija Proviđenja, čiji su putevi nepoznati. Kad ga vidi u prolazu, po glavi mu se s užasom vrzmaju misli o tome što bi sve bio kadar učiniti samo jednim migom; susjedne države žive u neprestanom strahu i obasipaju ga znacima poštovanja, jer ne znaju nikada neće li, od danas do sutra, sručiti na njih neki potajno smišljeni napad.

Monteskje: Vaša se kraljevska fizionomija polako pomalja; želio bih je vidjeti cijelu.        

Makijaveli: Onda se potrudite da me ne prekidate.

Mogli ste zamijetiti u mojim ustanovama i djelima koliko značenje pridajem prividima; ne samo u riječima, nego isto toliko u djelima. Vrhunac je umijeća kad uspijete da se povjeruje u vašu iskrenost, i to u trenutku kad se spremate na izdajstvo. Neće samo moji naumi biti nedokučivi, već će i moje riječi, gotovo uvijek, značiti suprotno od onoga što kazuju. Samo će upućeni moći odgonetnuti pravo značenje karakterističnih riječi koje ću, u pojedinim trenucima, izgovoriti s vrha trona; kad budem rekao: Moja vladavina znači mir, to znači da će biti rata; kad budem rekao da ću se prikloniti duhovnim sredstvima, to znači da želim uporabiti silu. Slušate li me?

Monteskje: Da.

Makijaveli: Vidjeli ste da moja štampa ima stotinu glasova i da oni neprestano zbore o veličini moje vladavine, o oduševljenju koje moji podanici iskazuju svome suverenu; da, istodobno, u usta javnosti stavljaju mišljenja, ideje i gotove fraze koji bi morali davati osnovni ton u njenim razgovorima; vidjeli ste, isto tako, da moji ministri neprestano zadivljuju javnost neoborivim dokazima o uspješnosti svoga djelovanja. Ja ću se, pak, veoma rijetko obraćati javnosti, jedanput godišnje, zatim tu i tamo, pri nekoj od značajnijih prigoda. Tako će svaki moj nastup biti dočekan ne samo u mom kraljevstvu, nego i u cijeloj Europi kao važan događaj.

Vladar čija se vlast temelji na demokratskoj osnovi treba imati odnjegovan, ali ipak narodski govor. Ne treba se plašiti, ako ustreba, govoriti i kao demagog, jer, naposljetku, on jest narod, i treba imati i njegove strasti. Treba mu poklanjati dužnu pažnju, znati mu laskati, izražavati suosjećanje, za što će, nema sumnje, biti prilikâ. To sve može izgledati bez velikog značaja i, možebiti, djetinjasto u očima otmjenijeg svijeta, ali narod na to neće tako gledati i učinak će biti postignut.

Stanovite slabosti, čak i pojedini poroci, služe uostalom vladaru isto toliko koliko i vrline. Mogli ste se uvjeriti u istinitost ovih zapažanja na osnove korištenja sad dvoličnosti, sad nasilja, na što sam bio primoran. Ne treba vjerovati da osvetoljubivi karakter, na primjer, može štetiti suverenu; dapače. Premda je često uputno pokazivati samilost i velikodušnost, ima trenutaka kad njegov bijes treba da se iskali na strahovit način. Čovjek je slika i prilika Boga, a božanstvo je u svojim djelima koliko milosrdno toliko i surovo. Kad se budem odlučio na uništenje svojih neprijatelja, ja ću ih posmicati tako da od njih ne ostane ništa drugo osim praha. Ljudi se osvećuju za sitne uvrede, protiv krupnih ne mogu ništa. To sam, uostalom, izrijekom i napisao u svojoj knjizi. Na vladaru je samo da izabere sredstva s kojima će iskaliti svoj gnjev; a uvijek će se naći sudaca spremnih žrtvovati svoju savjest njegovim osvetničkim naumima ili mržnji.

Ne bojte se da će se narod uzbuditi zbog udaraca koje budem zadavao. Prvo, on voli oćutjeti snagu u ruci koja zapovijeda i, drugo, po svojoj naravi on mrzi sve što se uzdiže, te se čak instinktivno raduje kad se udara po onima koji su iznad njega.

Može biti da ne znate, uostalom, s kojom lakoćom se sve to zaboravlja. Čim prođe trenutak neumoljivosti jedva da ga se još sjećaju čak i oni koji su njome bili pogođeni. Tacit prenosi kako su u Rimu za kasnoga Carstva žrtve trčale, s neviđenim uživanjem, ususret strašnim mučenjima. Dobro vam je poznato da u modernim vremenima nema ničega sličnog, običaji su veoma blagi: pokoje progonstvo, utamničenje, gubitak građanskih prava, to su uistinu blage kazne. Istina je, da bi se došlo do suverene vlasti trebalo je proliti krvi i pogaziti mnoga prava; ali, ponavljam, sve se zaboravi. I najmanje vladarevo laskanje, ili nekoliko dobrih postupaka od strane njegovih ministara ili punomoćnika, bit će primljeni sa izrazima najveće zahvalnosti. 

****

Izdavačka kuća Gradac ove godine po treći put objavljuje znameniti pamflet francuskog advokata i publiciste Morisa Žolija (1829 – 1878) „Dijalog u paklu između Makijavelija i Monteskijea“, nastao 1864. godine (preveo Frano Cetinić). Srpskim čitaocima je ovaj duhoviti i mudri spis predočavan svakih dvadesetak godina (1977, 1998, i sada 2017. godine) i nikad nije gubio na aktuelnosti.

U dogovoru sa izdavačem Danas prenosi odlomak u kojem dva filozofa vode fiktivni dijalog o slobodi štampe i autoritarnoj vladavini.