Manipulacija prošlošću

Nastupilo je vrijeme u kojemu je moguće o svemu govoriti i bez respekta povijesnih okolnosti i činjenica, što je i dovelo do „građanskih ratova sjećanja“, koji nisu povoljan ambijent za utvrđivanje objektivnih činjenica.

Dapače, u vremenima kada se konačno isplakuju i javno neisplakane suze, malo je onih koji se trude oko tzv. sintetičkih pamćenja koja su pretpostavka kritičke kulture sjećanja i kritičkog nadvladavanja prošlosti. Oni koji se – unatoč tomu – trude oko dekonstrukcija viktimoloških narativa i politika, kako bi „rad na nacionalnom pamćenju“ imao puni smisao, i nisu drugo nego „Don Kihoti“!

U važnoj knjizi Aleide Assmann „Druge sjenke prošlosti“ upozorava se kako cilj pamćenja, bilo individualno ili skupno, kolektivno, nije da postigne najveću mjeru potpunosti, ono je uvijek selektivno i počiva na manje ili više „rigidnom izboru“.

Zaborav je konstitutivni dio i individualnoga i kolektivnoga pamćenja, veli dr Aleide Assmann, profesorica na Sveučilištu Konstanz (Egipćanka rodom), koja se zajedno sa svojim suprugom, profesorom egiptologije Janom Assmannom (punim imenom Johann Christoph Assmann) ubraja i u red respektabilnih istražitelja mehanizama „kulture zaborava“.

Slijedeći metodološke naputke Aleide i Jana Assmana smije se ustvrditi, što je kultura više izraz pretpolitičkih stanja ili tranzicijskih trauma, to mitovi imaju značajniju funkciju, pa se u ovom kontekstu mogu i razumijeti, ali ne i opravdavati politike koje vješto manipuliraju osobama i događajima iz povijesti, primjerice podizanjem spomenika.

Mentalne slike postaju ikone, ustvrdila je profesorica Assmann, pa priče postaju mitovi koji odvajaju historijsko iskustvo od konkretnih uvjeta njegova nastanka i preoblikuju ga u vanvremenske pripovijesti koje se prenose s generacije na generaciju, sve dok za takvim čim dominantni narativi i politike imaju potrebe.

Posebno se čini važnim njezino upozorenje kako ljudska psiha ima vrhunsku sposobnost izmišljanja kada treba oformiti i razviti strategije obrane od krivice.

U eseju „Pet strategija potiskivanja“ ustvrdila je profesorica Assmann, kako je primarni oblik odbacivanja krivice opravdavanje. Manifestacijski oblici su mu različiti, ali je ambicija podjednaka. Tko želi rasterećenje ili oslobađanje od krivnje, veli izrijekom dr Assmann, nerijetko bira prijekor, odnosno prelazi u napad, jer je, navodno, napad najbolja obrana.

NJezinoj prosudbi se može samo dometnuti da se na ovaj način odlaže suočavanje s prošlošću i proces ozdravljenja u kulturi i zemlji kojoj se pripada.

Po svim raspoloživim kritičkim uvidima i u BiH i u regiji jugoistoka Europe su upravo u tijeku kontrolirani procesi implicitnog i eksplicitnog opravdavanja vlastite krivnje, zbog čega se i govori o vlastitim žrtvama i krivnjama drugih!

U ovoj knjizi Aleide Assmann se u poglavlju „Europa kao zajednica sjećanja“ upozorava da je nacija kao referenca kolektivnog identiteta došla na mnogim mjestima u krizu, „pri čemu je tendencija ka cijepanju nadolje trenutno snažnija od tendencije ka ujedinjavanju nagore“.

Ergo, separatistički trend u svijetu je markantniji od integracijskog. Pri tomu ugledna autorica upozorava na procese u SAD, gdje su „nacionalni mitovi i vizije izgubile boju i snagu uvjerljivosti, i tako upraznili mjesto za etničke identifikacije.

U krajnjoj konzekvenci se radi o tomu da tzv. melting pot koncepcija nacije, ili „lonac pretapanja“, uzmiče pred koncepcijom „zdjele salate“, u kojoj su „sačuvana mnogostrukost podrijetla i različitost iskustva“, veli dr Assmann.

K tomu integracijska snaga budućnosti je opala, a prošlost je, zahvaljujući „povratku potisnutih, pređućenih i nepriznatih povijesti o patnji, postala u međuvremenu važnija za obrazovanje identiteta“, što se može preuzeti i kao metodološki naputak za razumijevanje onoga što se zbiva na jugoistoku Europe u „radu na nacionalnom pamćenju“.

Postoji, dakako, i velika zemlja koja je duboko potonula u barbarizam u 20. stoljeću, čak imala nesreću da doživi i obje vrste diktatura i totalitarizma (tobož desne i tobož lijeve), kako bi potom ozdravila i postala, čak, šampionom kritičke kulture sjećanja i tim putom kritičkog nadvladavanja prošlosti.

Šesti poslijeratni njemački predsjednik Richard von Weizscker (1920-2015), se u cijelom svijetu pamti po ocjeni u Bundestagu točno 40 godina poslije kraja Drugog svjetskog rata, da je dan bezuvjetne kapitulacije Hitlerove NJemačke bio ujedno i dan oslobođenja Nijemaca od nacizma.

Sva postjugoslavenska društva zaputila su se drugim, a ne njemačkim putom kritičkog nadvladavanja prošlosti. To je vidljivo i u pristupima niza važnih institucija znanosti i kulture, kao i vjerskih zajednica, koje i ne kriju da uopće nemaju ambiciju kritičkog nadvladavanja prošlosti, budućnosti radi.

Otuda su sve institucije koje u tomu sudjeluju ili idejni tvorci ili izvršitelji revizije povijesti koja se odnosi upravo na Drugi svjetski rat.

U revizinističkim pokušajima se posve ciljno odustaje i od plemenite suštine kulture kritičkog nadvladavanja prošlosti, po kojoj svaka žrtva, svaki ubijeni, ili nastradali u bezumnim ratovima kroz povijest zaslužuje poštovanje, znak i spomen. Dakako, pri tomu se ne smije dozvoliti kulturološki, politički i povijesni revizionizam, koji bez ikakvih obzira demonstriraju pojedini povjesničari, politolozi i drugi intelektualci diljem zemalja sljednica bivše Jugoslavije.

Ne bi smjeli oni koji se bave znanošću i odgovornim „radom na nacionalnom sjećanju“ dozvoliti sebi ono što smiju ljudi koji su doživjeli patnje ili preživjeli koncentracijske i druge logore, kojima su sjećanja doista i postala „jedina prava domovina“.

Na tu je činjenicu, koja se tiče svih traumatizovanih ljudi, upozorio u svojim potresnim sjećanjima preživjeli logoraš u nacističkim logorima, pokojni Đorđe Lebović. U njegovoj knjizi sjećanja „Semper idem…“ se upozorava: Izjednačavajući „žrtve bezumnih ratova“, koje su „… kao i zvezde na nebu, večno nevine i večno jednake“, ne izjednačavamo ideologije i politike, nego se borimo protivu nepravedna zaborava i selektivnog sjećanja.

Zaborav je, poručuje iz groba Đorđe Lebović u krasnom rukopisu kojeg je posthumno objavila njegova supruga „najveća kazna koja može da pogodi ne samo pojedinca već i čitave narode“.

No, ni Lebovićeva ni druga slična upozorenja nema tko čuti i razumjeti. U Republici Srbiji se 14. svibnja 2015. godine i sudskim putom rehabilitirao vođa četničkog pokreta u Drugom svjetskom ratu, general „Kraljeve vojske u otadžbini“ Dragoslav Draža Mihailović.

Ovaj se fenomen i rukavac povijesti u ovoj dekonstrukciji može dobro ilustrirati uz pomoć sjajnog teksta „Revizija revizije“ profesorice dr sc. Dubravke Stojanović s Katedre za istoriju Filozofskog fakulteta u Beogradu. Uvažena povjesničarka piše: „Promene koje su unete u tumačenje 1941. godine u Miloševićevo vreme bile su prava ideološka slika tog vremena. Radilo se o specifičnoj smeši komunističke i nacionalističke ideologije, koja je izjednačila partizanski i četnički pokret kao antifašističke, ali zadržavajući primat partizanskom.

Posle 2000. godine u udžbenike u Srbiji uneta je nova verzija svih događaja iz Drugog svetskog rata, koju možemo nazvati revizija revizije. Sada su uloge glavnih aktera rata u potpunosti izmenjene u odnosu na komunističko vreme: četnici su postali good guys, a partizani bad guys… Ono što u srpskom slučaju posebno brine jeste identifikacija sa antidemokratskim vertikalama prošlosti, a kad je Drugi svetski rat u pitanju, sa onim strujama koje su se u tom ratu našle na strani gubitnika.“

Posljednja rečenica profesorice Stojanović se može i doslovce odnositi i na ambicije niza institucija kulture i znanosti u Hrvatskoj. Pitanje je samo da li će se u Republici Hrvatskoj umjeti stati na vrijeme kako se ne bi otišlo toliko daleko u reviziji prošlosti kao u Srbiji. Bojati se da nije uzalud izvršena žestoka „vatrena priprema“ putem baražne ideološke vatre u medijima, te da će uskoro oformiti i zahtjevi za rehabilitaciju raznih poglavnika i doglavnika ustaškog pokreta.

Ma koliko je vrijeme zrelo za samosvjesnu građansku, kritičku kulturu, nje nema ni na vidiku, ili je ima tek u elementarnim formama, pa se hrvatsko društvo nalazi pred ponorom koji u pravilu slijedi nakon „ratova sjećanja“. „Nešto se ružno i opasno događa ne samo u HDZ-u, nego i u širim krugovima“, upozorio je Slavko Goldstein, „nevjerojatno je da nova predsjednica Republike, koja je iz grobničkog partizanskog kraja, a usto je svjetska žena, ne shvaća da je ukloniti Tita s Pantovčaka isto kao maknuti generala De Gaullea iz neke francuske institucije“.

Apsurd je time savršen, jer Republika Hrvatska nije poražena zemlja u Drugom svjetskom ratu samo zbog toga što je, uz endehazijske, imala i antifašistički pokret (u sastavu NOVJ, dakako). Još je apsurdnije što se i 70 godina poslije Drugog svjetskog rata mora ponavljati kako Nezavisna Država Hrvatska nije bila ni nezavisna, ni država, pa ni hrvatska, nego tek puki satelit talijanskog fašizma i njemačkog nacionalsocijalizma.

Upravo zbog toga je i bila velika prijevara za velike dijelove hrvatskog (i bošnjačkog) naroda u BiH. K tomu, Republika Hrvatska je samo zahvaljujući svom antifašističkom pokretu, koji je oformio ZAVNOH, stekla pravo sudjelovati na I. i II. zasjedanju AVNOJ-a u Bihaću i Jajcu pri formiranju buduće DFJ/FNRJ/SFRJ. Tako je kao jedna od šest jugoslavenskih republika i sudjelovala u anti-Hitlerovoj koaliciji, pa je mogla vratiti i Istru, i Dalmaciju i otočje u svoje okrilje. Već zbog toga nitko u Hrvatskoj ne bi smio potcjenjivati doprinose njezinih antifašista-partizana (hrvatskih, srpskih i inih, bili ili ne bili komunisti) uspostavi Hrvatske unutar Jugoslavije.

Nije moguće privoditi kraju ovu dekonstrukciju i iz nje proizašli pedoaje za deviktimizacijom i sintetičkim pamćenjem, a da se ne oda posljednja pošta čovjeku i umjetniku koji je ponajviše utjecao na utemeljenje kritičke kulture sjećanja u SR NJemačkoj.

Priča je veoma kompleksna, ali ju je moguće pojednostaviti na sljedeći način: Grass je prvo umjetničkim sredstvima prisilio NJemce da propitaju vlastitu opijenost nacionalsocijalizmom, kako bi potom dekonstruirali prošlost, govoreći Derridinim jezikom, te je potom i kritički nadvladali. Drugim riječima, posljeratni Nijemci su prvo učili od Grassa deviktimizaciju da bi stekli pravo i na viktimologiju.

U zemljama sljedbenicama bivše SFRJ je, nažalost, još uvijek i posvuda obrnut slučaj: umjesto kritičkog nadvladavanja prošlosti putem viktimologije (dostojanstvenog žrtvoslovlja) provode se ostrašćeni „građanski ratovi sjećanja“ putem viktimizacija i „viktimo trans-agresija“ u funkciji budućih ratova.

Nema nikakve sumnje, pak, kako je i u zemljama bivše SFRJ došlo vrijeme da se svi instrumenti akademske i političke moći koji se koriste u „radu na nacionalnom pamćenju“ počnu koristiti za de-viktimizaciju narativa i politika, u funkciji kritičkog sjećanja i sintetičkog zapamćenja.

Slijedom Grassova poučka, dake, bilo bi potrebno žurno započeti kritički propitivati prošlost da bismo se prvo posramili svih zločina počinjenih u naše ime, pa tako potom i stekli pravo na vlastite suze. Drugoga puta i nema u zasnivanju kritičke kulture sjećanja i u mukotrpnom procesu kritičkog nadvladavanja prošlosti.

Da vrijeme je za protu-kulturu, ako se već oficijelna kultura upustila u „radu na nacionalnom pamćenju“ u revizionizme velikog formata, govoreći jezikom Edwarda Wadie Saida.

Po Saidovom mišljenju, „službena kultura je svećeničko lice akademija i države…, ali istina je, također, da dodatno glavnim strujanjima službene ili kanonizirane kulture postoje i odudarajuće ili alternativne, neortodoksne odnosno heterodoskne kulture, koje nose mnoge anti-autoritarne crte, s kojima konkuriraju službenoj kulturi.

Ove kulture se mogu označiti i protu-kulturom, pod čim se podrazumijeva sveukupnost ispoljavanja i aktivnosti raznih i različitih outsiderskih skupina: siromašnih, imigranata, boema, pobunjenika, društvenih outsidera, umjetnika“…

Nažalost, samo se s margina društva, iz redova „protu-kulture“ mogu očekivati impulsi kritičkoj kulturi sjećanja. Otuda je u procesu kritičkog nadvladavanja prošlosti nužno upravo s pozicije outsidera i upućivati apele ili pledoaje, jer impulsi i nemaju otkuda doći, nego iz redova kontrakulture!

O autoru

Profesor Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Mostaru dr Mile Lasić autor je knjige „Demokrature i neuspjele tranzicije u postjugoslovanskim zemljama“ (izdavači Faktum izdavaštvo iz Beograda i Jesenski i Turk iz Zagreba). Osim po knjigama, Lasić je poznat srpskoj publici i kao dopisnik iz Nemačke više medija, uključujući i Danas, u periodu od 1995-2009. godine.

U centru njegovih politikoloških istraživanja je tranziciona drama u posjugoslovenskim zemljama, čemu su posvećeni i članci skupljeni u ovoj knjizi.

U dogovoru sa autorom i izdavačem Danas donosi odlomak iz knjige Mileta Lasića. Izbor i oprema teksta redakcijski.

Beogradska promocija knjige Mileta Lasića održaće se u ponedeljak, 4. novembra, u Centru za kulturnu dekontaminaciju s početkom u 18 časova u prisustvu autora.